Piše: Jusuf Trbić

           Razumni ljudi uče na tuđim greškama, oni drugi se ni nakon svojih grešaka, čak i onih najkrupnijih, ne umiju dozvati pameti. Pa uporno ponavljaju ono što ih života košta.

Takav je slučaj sa široko postavljenom inicijativom pod nazivom: pomirenje naroda. To jest – pomirenje Srba i Bošnjaka. I obrnuto. I nije čudno što to iznose srpski političari, novinari i javni radnici, već što to govore i Bošnjaci, kao da ništa nisu naučili iz tragedije koja im se dogodila prije dvije i po decenije. Sjećamo se da je Slobodan Milošević govorio isključivo o narodima, a ne o republikama, kako bi opravdao plan objedinjava svih “srpskih etničkih prostora”.  Republike su u jugoslovenskom Ustavu bile definisane kao države, a odnosi među državama, kao što je poznato,  utvrđeni su međunarodnim pravom. Što, dakako, Miloševiću nije odgovaralo. Svi su takve prijedloge odbili, jer je bilo jasno kuda to vodi. Svi osim Bošnjaka. Samo su oni pristali da sami podijele svoju državu na etničke torove, i to im se danas obija o glavu.

Zna se da je Ustav Republike BiH bio građanski ustav, koji se temeljio na pojedincu, građaninu, kao i u cijelom normalnom svijetu, bez ikakvih zasebnih naroda, pogotovo konstitutivnih ( ustavnih), jer bi to značilo da su jedni narodi  (tačnije : etničke grupe) ustavni, ma šta to značilo, a drugi nisu. U svijetu se pod pojmom “narod” podrazumijevaju svi građani jedne države ( politički narod), a razlike među građanima – u etničkom porijeklu, religiji, rasi, polu, političkim i drugim uvjerenjemima i tome slično, privatna su stvar svakog čovjeka. Ali, bošnjački političari su nasjeli na velikosrpski plan, i to do te mjere, da su sami inicirali takozvani “novi dogovor naroda BiH” koji vodi ka pomirenju naroda. Zbog toga su vođstva tri takozvane nacionalne stranke definisala sopstvene programe da bi, njihovim  usklađivanjem, odredili model budućeg (su)života u BiH. Prvi su počeli Bošnjaci, a odgovor na njihovu inicijativu bio je definisanje ciljeva (Karadžićevih) Srba i (Bobanovih) Hrvata. Kakvi su bili ti programi i do čega su doveli – znamo.

A to se nije moglo ostvariti bez rušenja Ustava Republike BiH i ukidanja građanskog ustrojstva i republičkog modela države. Time je BiH podijeljena na tri dijela, na tri etničke cjeline, na tri naroda koji su dobili epitet “konstitutivnih”. Kad je počela agresija na Bosnu, međunarodna zajednica nije mogla Karažićeve razbojnike proglasiti separatistima( kao u Hrvatskoj), niti Bobanove sljedbenike “pobunjenim Hrvatima”. Bošnjaci su sami, forsirajući dogovor i pomirenje naroda, utrli put u dejtonsko uređenje države, nepovratno izdijeljene i bespomoćne.

Šta danas znače pozivi na ponovno pomirenje Srba i Bošnjaka? Kako je to moguće izvesti : da svi Srbi i svi Bošnjaci sjednu na livadu, pa se mire? Ili da to učine njihovi predstavnici, ako se utvrdi ko su? Da li tu spadaju svi Srbi  i svi Bošnjaci iz svake od post-jugoslovenskih država? Ne. Jasno je na koga se misli : s jedne strane Srbi iz Srbije i Republike Srpske, dakle Velika Srbija, koju predstavlja vožd iz Beograda, kao i prije dvije i po decenije, s druge Bošnjaci iz Federacije BiH. Dakle, predsjednik vlade jedne države, koja, je li, nije bila u ratu i nije se svađala s drugima, predstavljaće građane druge države. Gdje to ima? Gdje je tu država Bosna i Hercegovina, gdje su oni koji ne pripadaju nacionalističkoj ideji, gdje su građani, gdje su Srbi i Hrvati koji ne misle kao Vučić i Dodik, i Bošnjaci koji nemaju s kim da se mire? Ko bi predstavljao Srbe iz FBiH i Hrvate i Bošnjake iz RS-a? Ko ima licencu da predstavlja sve Bošnjake? Koji su to politički instrumenti koje imaju etničke grupe, i same izdijeljene na političke stranke i grupacije, kad etničke grupe nemaju svoje institucije, svoje predsjednike, vlade i parlamente? Pitanja je mnogo, a odgovor je samo jedan : Bosni i Bošnjacima se ponovo potura kukavičije jaje, kako bi se definitivno entitet Republika Srpska učinio partnerom državi BiH, što bi ubrzalo njegovo pretvaranje u samostalnu državu. A ideja “svi Srbi na okupu” ponovo dobija na aktuelnosti. Ne ponavljaju uzalud velikosrpski lideri da se sve važne odluke u BiH moraju donijeti dogovorom sva tri naroda, a ne odlukama institucija, što za sam srpski entitet ni slučajno ne važi. Tamo nema dogovora, to je isključivo srpska svojina. I ne zaklinju se slučajno u Dejtonski sporazum, jer on je prihvatio model podjele koji su Bošnjaci inicirali, podjele na etno-religijske atare u kojima svako može da upravlja svojim stadom. Profesor  Edin Šarčević je zapisao : “ …Dejtonski model nije nikakav slučaj ili produkt vanljudske instance, on nije izvana nametnut ili oktroiran. On stoji kao krajnji rezultat zakonomjernog razvoja od građanske republike prema državi u kojoj se narodi dogovaraju…”

Kakav je rezultat takvog dogovora – to smo osjetili na svojoj koži. Bošnjaci i Bosanci, svi koji Bosnu i Hercegovinu smatraju svojom domovinom, svi njeni građani, to jest svi koji pripadaju bosanskoj naciji ( a nacija je država) moraju znati : država BiH je njihova najvažnija  nacionalna institucija, kako bi to rekao Šaćir Filandra. Samo su države subjekti međunarodnog prava, i samo one mogu da se dogovaraju, svađaju ili se mire. I da garantuju sprovođenje onoga što je dogovoreno. Uz to,  samo striktno i dosljedno poštovanje pravnog sistema, Ustava, zakona i Dejtonskog sporazuma, sviđali se oni nekome ili ne, može nas izvaditi iz blata u koji smo upali do grla. Treba li očitiji primjer od Dodika koji je, nakon kršenja odluke Ustavnog suda BiH o 9. januaru, stavljen na američku “crnu listu”? Kladim se da će uskoro na  tu listu, nakon novih odluka Ustavnog suda, doći i Željka Cvijanović, i Siniša Karan, i ostali, koji su organizovali neustavnu proslavu, a  s njima i Dragan Čović, ukoliko se javno ne odrekne jarana mu Baje iz  Laktaša i ideje o daljoj razgradnji države, koju su osudili i međunarodna zajednica, i Katolička crkva, i država Hrvatska.

Poštovanje zakonitosti i pravnog sistema jedina je sigurna brana nasrtajima na državu BiH, s koje god strane dolazili. Sve drugo vodi u produžavanje haosa koji nas je već koštao preko svake mjere.

Komentari