Piše: Vildana Selimbegović

Kada je u pitanju obični federalni Srbin, iza čije apelacije neće da stane ni njegov građanski SDP, izgleda da ni Ustavni sud ne nalazi razloge za preveliku brigu: ima Strasbourg.

Kao i sve iole bitno, i posljednja odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine proći će nezapaženo. A i kome je uostalom – usred izborne kampanje – do Srba u Federaciji? SDA se zabavila lubenicom, kao simbolom uspomena na studentske dane Šefika Džaferovića, HDZ je u euforiji Oluje koja i ne bi bila tako slavljenička da joj nije nazočio i Dragan Čović, a Milorada Dodika već dosta dugo zanimaju samo oni Srbi koji su u SNSD-u i eventualno na Kosovu. Elem, u Federaciji BiH (srpska) knjiga već odavno je gotovo i bez slova, parlamentarni Klub u Domu naroda je tradicionalno nepopunjen, a da se Srbima – na duge staze – ne piše baš svijetla federalna budućnost, pobrinuo se i Ustavni sud BiH koji je preko koljena prelomio i nedopustivom proglasio apelaciju Svetozara Pudarića. Ovih se dana, naime, ispostavilo da je Ustavni sud BiH u Velikom vijeću o Pudarićevoj apelaciji održao sjednicu još 17. jula te donio odluku da je odbaci kao nedopuštenu uz šturo obrazloženje da je “o istoj stvari ranije odlučio, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje”. Nisam pravnik i ne petljam se u sudska posla, zapravo uopće ne sporim da Ustavni sud formalno-pravno ima argumente za ovaj potez, ali usuđujem se tvrditi da ih makar toliko ima i za ozbiljnije bavljenje vlastitim poslom, ako ništa drugo ono zbog odluke koja će – ukoliko Pudarić krene po pravdu u Strasbourg – neminovno biti donesena na Evropskom sudu za ljudska prava. Baš je zato Ustavni sud BiH mogao djelovati sada i izbrisati diskriminatorne odredbe iz Izbornog zakona BiH.

No, vratimo se malo na početak: Svetozar Pudarić se svjesno kandidirao na ovogodišnjim izborima za srpskog člana Predsjedništva BiH i to kao Srbin iz Federacije BiH. Nakon što je njegov SDP odlučio da izignorira ovu donkihotovsku akciju za pravo svih da na cijeloj teritoriji zemlje biraju i budu birani, nakon što su se i ostale, zovimo ih građanske partije odlučile oglušiti na apel da se upravo oko ove Pudarićeve kandidature objedini makar simbolično domaća ljevica, Pudarić je u ovu bitku ušao kao nezavisni kandidat otpočetka ustvari vjerujući u Ustavni sud BiH i njegovu nepristrasnost, potpuno svjestan da će ga Centralna izborna komisija odbiti. Što je CIK i učinio. Poštujući proceduru, na odluku CIK-a Pudarić se žalio Sudu BiH, a Sud BiH je opet – sve u skladu s propisima – njegovu žalbu odbio i tako mu i omogućio da se obrati apelacijom Ustavnom sudu BiH. Pudarićeva ambicija je otpočetka bila da ospori član 4.2.1. Izbornog zakona BiH, koji onemogućava da se on kao Srbin sa adresom u Federaciji BiH kandiduje za člana Predsjedništva BiH. Zato je predložio Ustavnom sudu BiH da usvoji apelaciju, donese odluku o dopustivosti i meritumu, utvrdi povredu Ustava BiH, Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenih protokola i instrumenata za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda koje imaju snagu ustavnih odredbi, da se ukine osporeno rješenje (rješenje Suda BiH kojim je odbijena žalba na odluku CIK-a), predmet vrati Sudu BiH na ponovni postupak, s obavezujućim uputama i nalogom da donese odluku kojom se ovjerava njegova prijava za učešće na izborima za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda.

Ustavni sud BiH je, rekosmo, njegovu apelaciju odbio, a sam Pudarić je to na svom Facebook profilu prokomentirao kao “odluku da ne odluči”. Zašto? Ustavni sud BiH je zaista još 2006. godine donio istu odluku odlučujući po apelaciji Ilijaza Pilava. I tada je cijenio da su ustavna ograničenja opravdana i da nisu diskrimatorska u odnosu na odredbe Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama i njenih Protokola. Međutim, Ilijaz Pilav je tužio BiH pred Sudom za ljudska prava u Strasbourgu koji je potom utvrdio da je aplikant, iako pripadnik jednog od konstitutivnih naroda, isključen iz prava da bude biran za člana Predsjedništva usljed spornog zahtjeva koji se odnosi na prebivalište, što predstavlja diskriminirajuće postupanje u odnosu na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. Upravo je to nova okolnost na osnovu koje je Pudarić (s pravom) očekivao da Ustavni sud BiH prihvati njegovu apelaciju i stavi van snage protuustavne odredbe Izbornog zakona BiH. Ako ćemo pravo, Pudarić dakle nije od Ustavnog suda BiH očekivao vantaki angažman, nije ni tražio da Ustavni sud mijenja Ustav BiH, da – recimo – kaže kako treba da glasi Izborni zakon BiH da ne bi bio diskriminatoran. Ništa od svega toga. Pudarić je od našeg Velikog vijeća Ustavnog suda BiH očekivao vrlo malo: da se prisjeti vlastitih odluka i njihovih epiloga pred Međunarodnim sudom za ljudska prava i da djeluje ovdje, recimo slično kao što je Ustavni sud BiH – odlučujući po apelaciji Bože Ljubića učinio – nalogom da se brišu diskriminatorne odredbe.

Ne mogu zapravo da se otmem dojmu da baš to nije htio Ustavni sud. I to ne zbog cijele političke gungule do koje je došlo nakon što je apelacija prihvaćena pa kolokvijalno postala slučaj Ljubić. Nego upravo iz drugačijih razloga: meni se čini da se Ustavni sud BiH nije libio brisati diskriminatorne odredbe kada je dobio apelaciju jednog visokorangiranog dužnosnika, da ne kažem apelanta čija se politika proteže cijelim regionom pošto je Ljubić, ma kako postao poznat kao slučaj zbog apelacije, po meni mnogo veći slučaj zbog činjenice da on svoja prava da bude biran i da bira ostvaruje u čak dvije zemlje – današnji predsjednik Glavnog vijeća HNS-a bio je državni parlamentarac BiH, a i sad je zastupnik u Saboru Hrvatske. No kada je u pitanju obični federalni Srbin, iza čije apelacije neće da stane ni njegov građanski SDP, izgleda da ni Ustavni sud ne nalazi razloge za preveliku brigu: ima Strasbourg. Pa će kad-tad i ova vrsta diskriminacije doći na red. To što je na ovaj način propuštena prilika da se napravi mali korak ka pravednijoj državi BiH, Veliko vijeće se nema razloga sekirati. Uostalom, zar već nismo navikli da i velika i mala vijeća baš kao i svi mi ovise o velikim partijama. U kojima je svako pravo pojedinca prvo zakinuto. Da nije tako, makar bi se Dodik u svojim mantrama o pravosuđu koje drugačije tretira Srbe dohvatio i Pudarićevog slučaja. A znamo da neće. On se i javno hvali da je federalne Srbe prepustio (ne)milosti svoga koalicijskog druga Čovića. Koji je, je li, ovih dana zauzet regionalnim bitkama kao i Mile sam. No, budimo barem do kraja iskreni – SDA, HDZ i SNSD ni ne kriju svoje ambicije da druge i drugačije na prostorima koje kontrolišu svedu na statističku grešku, ma kako konstitutivni bili. I krupnim koracima (zajednički) gaze ka tom cilju. U takvoj atmosferi Svetozar Pudarić zaista dođe kao ovovremeni David Štrbac.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari