Piše: Jusuf Trbić

U posljednje vrijeme viđao sam na ulici Vojkana Đurkovića. Hoda žustro, kao da je grad njegova svojina. I svaki put sam se pitao kako je moguće da se tom čovjeku još nije sudilo. A o njemu i njegovom poslu glavnog Karadžićevog «etničkog čistača» u ovom kraju, znalo se sve još u toku rata. Beogradski Fond za humanitarno pravo sakupio je obimnu dokumentaciju o njemu, označavajući ga kao «jednog od najodgovornijih za proterivanje Muslimana iz Bijeljine». U jednom od izvještaja piše : « Samo tokom avgusta 1993. godine, u organizaciji Vojkana Đurkovića je, prema evidenciji Fonda za humanitarno pravo, iz Bijeljine proterano četiri-pet grupa muslimana, odnosno 250 do 300 ljudi. Proterivanja su počela kada je Vojkan Đurković, odlukom vlasti sa Pala, postavljen na mesto predsednika komisije za razmenu civila i ratnih zarobljenika za regiju Semberije. On je, dakle, neposredno sprovodio politiku Pala.» Fond je utvrdio da su njegove akcije u direktnoj vezi s nalogom vlasti RS da na njihovim teritorijama može ostati do 5 posto nesrpskog stanovništva.

Protjerivanja Bošnjaka su vršena svakodnevno, i o tome postoji bezbroj svjedočenja žrtava. Pravljeni su najprije spiskovi za deportaciju, u saradnji s Ratnim Predsjedništvom opštine, a onda su porodice sa spiska pozivane da se jave u Đurkovićev « ured» i da donesu određenu sumu novca ( prema procjeni samog Đurkovića o imovnom stanju žrtava). Nerijetko su ljudi tjerani da potpišu izjavu kojom svu svoju imovinu poklanjaju Republici Srpskoj, odnosno samom Đurkoviću, koji je te kuće kasnije prodavao srpskim izbjeglicama. Najčešće su ljudi Vojkana Đurkovića, uz pomoć Mauzerovih gardista, upadali noću u kuće, izvodili čitave porodice i odvodili ih. Kad bi ih skupili na zbornom mjestu, ubacivani su u kamione, i u pratnji policije, odvođeni najprije u Poljoprivrednu školu ili u školu u selu Hase, pa u zgradu Fazanerije, a odatle na Majevicu. Usput bi svi bili temeljito opljačkani, mučeni i ponižavani, da bi onda Đurkovićevi ljudi odvajali muškarce, bez obzira na to jesu li platili ili nisu, i slali ih na prisilni rad, u logore koje je Đurković držao u Loparama ili direktno na liniju, na kopanje rovova. Mnogi od tih ljudi nisu preživjeli torture. Skupljajući građu za knjige, naslušao sam se stravičnih priča protjeranih, priča od kojih čovjeku pamet stane. Iz Bijeljine i Janje je protjerano 35 hiljada ljudi, i većina njih je prošla kroz pakao u režiji Vojkana Đurkovića. Toliko suza, straha, očaja i poniženja, toliko krvi i bola, ovaj komad zemljine kore nije vidio nikad u svojoj istoriji. Koliko života je uništio ovaj čovjek, koliko je djece zauvijek obilježio strahom, koliko je ljudskih sudbina zgazio i bacio u blato? I danas, eto, mirno živi u gradu kojim još teku krv i suze njegovih žrtava.

Vojkan Đurković je uhapšen u novembru 2005. godine, ali je ubrzo pušten. Nije poznato zbog čega.

djurkovic400

      Najpoznatiji «etnički čistač» ovoga kraja i svojevrsni simbol zločina, rođen je 1958. godine u Velinom Selu kod Bijeljine, igrao je amaterski fudbal i ničim nije pokazivao svoju pravu prirodu. Sve dok nije dobio priliku za to. Na krvavu bijeljinsku ratnu pozornicu izveo ga je Arkan, bio je Mauzerova desna ruka, a ovlaštenje za etničko čišćenje dobio je od Momčila Krajišnika, što je dokumentovano na sudu u Hagu, i to onda kad je procijenjeno da iseljavanje Bošnjaka ne ide željenim tempom. Prema svjedočenju Miće Davidovića, Radovan Karadžić ga je odlikovao i unaprijedio u čin majora, a on je imao podršku vlasti RS-a i bijeljinske opštine za sve što je radio. Sa opštinskim čelnicima se zavadio tek na kraju rata, kad se toliko osilio, da je i nekima od njih zaprijetio da će «otploviti niz Drinu.»

Haški svjedok, britanski novinar Džeremi Boven, potvrdio je da je etničko čišćenje u Semberiji teklo po planu, a Đurković je, kaže on, «protjerivanje preostalih Muslimana pretvorio u birokratsku proceduru», uz potpunu saglasnost vlasti. Mićo Davidović je svjedočio i to da je opljačkani novac, većim dijelom, odlazio Karadžiću i Krajišniku na Pale, ali je i sam Đurković dobro napunio džepove, i danas je on imućni građanin koji mirno živi, na relaciji između Bijeljine,  Beograda i Novog Sada.

Na suđenju u Hagu Slobodan Milošević je o njemu izjavio i ovo : « Riječ je o kriminalcu iz Velinog Sela kod Bijeljine. Po onome što ja imam, on jeste pljačkao i odvodio ljude i radi toga je više puta hapšen i protiv njega podnošene krivične prijave.»

A u bijeljinskim SIM novinama, u septembru 1994. godine, u finišu čišćenja Semberije od Bošnjaka, Pero Simić piše o Vojkanu Đurkoviću kao o humanitarcu koji zaslužuje sve pohvale. Simić tvrdi da su muslimani sami izrazili želju da idu na «svoje» teritorije, na kojima «vlada islamski duh i na kojima je način života regulisan po kuranu»( malo slovo je Simićevo). Uz to, « pojačana želja muslimana da idu iz Semberije usledila je nakon što je SR Jugoslavija uvela ekonomske sankcije prema Republici Srpskoj. Svesni da će i Srbi imati problema u nabavci hrane, odeće i obuće te sredstava za normalan život, muslimani su izrazili želju da idu u Tuzlu…» I zato je, kaže Pero Simić, « velika većina muslimana bila zahvalna majoru Đurkoviću za korektnost za što postoje i video zapisi kao i argumenti za ovu tvrdnju.»

A sam Vojkan Đurković «potvrđuje» da je iseljavanje muslimana naredio lično Alija Izetbegović, kako bi izazvao pažnju svjetske javnosti. « Izetbegović je kukao da se radi navodno o etničkom čišćenju a u stvari reč je o klasičnoj migraciji stanovništva odnosno poštovanju slobode kretanja stanovništva….Optuživali su nas za etničko čišćenje iako se kod nas nije desio nijedan zločin niti išta ružno.»

Đurković negira da je pljačkao ljude : « Prelazak je koštao u prosjeku 100 dinara po osobi. Međutim, napominjem, naša komisija je imala socijalno-humani osjećaj, pa je mnoge koji nisu imali novaca besplatno prevodila.»

A da bi potvrdio svoju «humanost», on navodi i ovo : « Da vam najiskrenije kažem, ja sam na Majevici prolio dosta suza gledajući decu u majčinim naručjima kako odlaze. Lično sam znao nositi po dvoje, troje djece u svojim rukama, par puta sam sa njima u naručju prelazi kroz vatrene linije od Banj brda prema Seljublju. Ni jednog trenutka nisam razmišljao o svom životu nego o životu te dece. Znao sam na razmenu nositi  sokove, čokolade i deliti muslimanskoj deci…»

Šta da čovjek kaže na ovo? Da zaboravi hiljade poniženih, unesrećenih, opljačkanih i ubijenih, da zaboravi sav užas, strah i bol, da zaboravi dječije suze i  tugu izgubljenih života, da uguši poniženje i očaj, da izbriše tolike smrti i patnje, da zatvori oči pred džehenemom koji su, svima nama, otvorili Vojkan Đurković i ljudi slični njemu? Ili da se, i nakon svega, nada da će pravda jednom doći?

A Vojkan i dalje šeta Bijeljinom. Dok vrijeme teče kao pijesak između prstiju i sprema se još jedna zima u kojoj će umirati naše iluzije.

Komentari