Ovako je počelo
Piše: Sadik Pazarac
Noć između marta i aprila 1992. godine, u Bijeljini, bila je ispunjena pucnjevima i ponekom eksplozijom ručnih bombi, kašikara, kako ih zovu.
Posljednje martovsko veče bilo je veoma prijatno i izmamilo je veliki broj građana da prošetaju, obave usputne poslove i da saznaju neke novosti. Na licima šetača dala se primijetiti zabrinutost. Poznanici su se pozdravljali, razmjenjivali su po nekoliko riječi, odmahivali glavom i brzo se udaljavali. Uprkos velikoj gužvi u samom zraku osjećala se tišina i napetost. Po pričama pojedinaca tokom dana u gradu su pojavljivali neki naoružani vojnici i civili, takođe, sa oružjem. Uglavnom su, kako rekoše, oko kafića „Istanbul“ i kafića „Srbija“, gdje je bilo sjedište Srpskog četničkog pokreta. Da bismo se uvjerili u te priče, prijatelji i ja,provozali smo se po gradu. Ispred „Istanbula“ nekoliko osoba i još manje u unutrašnjosti. U kafiću „Srbija“ ima više osoba, a pred ulaznim vratima stoji stražar, vojna uniforma i automat na prsima. Odlazimo do centra grada, gdje sa poznanicima razmjenjujemo komentare o stanju u gradu, dijelimo zabrinutost i razilazimo se.
Nedugo nakon toga odjeknuo je prvi pucanj. Kasnije još poneki. Pucnji su izazvali pravu paniku, prolaznici su se razbježali i zavladala je mučna tišina. Tokom noći čuli su se sporadični pucnjevi i poneka eksplozija. Razmišljam. Ipak, ovo je samo mali sukob ekstremnih pojedinaca koji neće imati većih posljedica. Vjerovao sam da će milicija lako to riješiti i da će pohapsiti aktere. A možda se završi nekom kafanskom tučom, kao što se dešavalo i ranije. Noćna pucnjava poremetila je mnogima san. Veći dio noći stajao sam kraj prozora, gledao u mrak i osluškivao.
Sviće. Pucnjava je prestala. Spremam se za posao. Žena i djeca me odvraćaju. Zovem firmu i dežurni mi kaže da je sve u redu. Na ulicama malobrojni ranoranioci žure ka svom radnom mjestu, a ponegdje znatiželjnici pokušavaju saznati šta se to dešava u gradu.
U firmu dolaze radnici. Ozbiljni, bez onog svakodnevnog osmijeha i spremnosti na prvu jutarnju šalu. Pitanja bez odgovora i razna nagađanja. Niko ništa ne zna da objasni. Iznenada pucnjava po vratima i zvuk polomljenog stakla. Činilo nam se da cijela zgrada pada na nas. Odmah u zgradu upadaju vojnici. Sa punom ratnom opremom, sa automatima, mitraljezima, škorpionima, motorolama. Ubrzo saznajemo da su to vojnici Srpske dobrovoljačke garde, pod komandom Željka Ražnjatovića Arkana.
Kod nekih kolega taj upad vojske nije izgledao začuđujući. Sada već znaju šta se dešava. Objašnjavaju nam da su arkanovi tigrovi došli da oslobode Bijeljinu. Od koga!? Uvjeravaju nas da su tokom noći Alijine „zelene beretke“ napale grad. Zbog toga su esdeesovci i četnički pokret pozvali arkanovce da brane Srpsku autonomnu oblast Semberiju i Majevicu, a da smo mi nesrbi, muslimani, Turci, šokci i Cigani opasnost po srpsku autonomiju.
A, sav grad je znao da su arkanovci, skoro mjesec dana, bili ulogoreni sa druge, srbijanske strane Drine u Badovnicima, a da se Arkan šetao po našem gradu i da je gostovao u nekim emisijama Radio-Bijeljine.
Uskoro arkanovci strogim naredbama, grubim guranjem i udarcima postojavaju nesrbe. Uslijedila je naredba da dignemo ruke uvis i da izađemo na ulicu. Na kraju ulice kamion u plamenu. Vojnici sa uperenim oružjem prate nas do sjedišta SDS-a, kod Omladinskog doma. Kažu nam da smo mi prvi ratni zarobljenici u bijeljinskomratu, o kojem niko od nas nije ništa znao, niti je mogao u njemu učestvovati. Uvode nas u prostorije SDS-a, gdje je, kako čujemo, sjedište opštinskog kriznog štaba. Sve to prvi put čujemo i ne razmijemo tu terminologiju.
Oko nas se muvaju arkanovci i neke spodobe sa čarapama na glavi. Čujemo da su maskirani, ustvari naši sugrađani, članovi partijske SDS-ove paravojske i ne žele da ih prepoznamo.
Nakon ispitivanja, ko smo?, šta smo?, šta tražimo na srpskoj zemlji?, i uz savjete da se što prije selimo na jug, počinje tortura. Zašto!? Niko ne zna. Prije toga smo morali isprazniti džepove i sve predati isljednicima.
Sa uzdignutim rukama stojim u štoku od vrata. Onda bejzbol palica počinje da sijeva i da ostavlja bolne tragove po tijelu. Od ramena do stopala.
Kako se mi smjenjujemo u štoku – tako se smjenjuju i arkanovci. Zamahivanje palicom naporno im je i znojavo, pa moraju da predahnu. Mi predah nalazimo onda kada se srušimo, prije nego nas ponovo uglave u štok.
Cio dan smo tu proveli. Kasno popodne puštaju nas, kao što rekoše, kao prve oslobođene ratne zarobljenike, uz ponovni savjet da idemo što prije sa srpske zemlje – što južnije.