Piše: Jusuf Trbić; Foto: Emir Musli i Goran Bobić
Mnogi stari Bijeljinci žale za onom nekadašnjom bijeljinskom čaršijom, čuvaju je u sebi kao dragi kamen, pričaju o njoj i sjećaju se. A kad dođu ljetni mjeseci, pa naši ljudi počnu stizati sa raznih strana svijeta, kao da se probude nekadašnje slike. Svaki susret Bijeljinaca koji se rijetko viđaju liči na ona nezaboravna vremena, a ako se još zasvira i zapjeva – duša se napuni milinom koja traje još dugo, dugo…
Tako je bilo i prije neki dan. Bilo je svježe septembarsko veče, kad se društvo skupilo, kao i obično, na inicijativu Saliha Osmanovića, nekadašnjeg poznatog bubnjara i poklonika druženja. Našli smo se u kafani Mirsada Alajbegovića Miće, u ugodnom ambijentu. Iz Kanade je stigao Faik Čavalić, legenda sevdalinke, i donio harmoniku, došao je Mihajlo Trifković Šilda s gitarom, pa stari šmeker Damjan Pajić Micin – sa Salihom Osmanovićem i harmonikašem Goranom Vasiljevićem – bio je to orkestar ko nekad, iz naših lijepih dana. I noći, dakako. Kao onda kad se ljudi nisu dijelili po imenu, već po tome koliko su ljudi. A kad su odjeknuli prvi zvuci poznatih pjesama, srca su zaigrala. I nisu stala sve do kasnih noćnih sati.
Bila je to nekadašnja Bijeljina u malom.
Pa meni ostaje samo da poručim svima koji vole svoj zavičaj, a daleko su od njega : dođite kad vam se ukaže prilika, dođite pod svoju krišku neba, dođite da udahnete miris života i da ga ponesete u duši. Dođite u svoj grad, on vas nije zaboravio.
