Piše: Miljenko Jergović
Redovno se demoniziraju pisci iz tuđeg odnosno komšijskog identiteta, a intelektualci ne reaguju zbog čistog oportunizma ili straha od vlastitih nacionalnista, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa pisac Miljenko Jergović. Riječ je o trivijalizaciji zločina koji su se zaista dogodili kroz demonizaciju nekih pisaca, dodaje on.
RSE: Gospodine Jergoviću, šta u društvima u kojima živimo – mislim prije svega na države Balkana – govori učestala demonizacija nekih pisaca? Posljednji u nizu su ona okrenuta ka Branku Ćopiću ili Njegošu.
Jergović: Nisu samo Branko Ćopić i Njegoš u pitanju. U pitanju je i onaj kojeg se najviše demonizira u zadnjih dvadesetdvije, tri godine, a to je Ivo Andrić. Najprije, mora se zapaziti jedna vrlo bitna stvar: redovno se demoniziraju pisci iz tuđeg, tj. komšijskog identiteta. I redovno se pokušava njih na svejedno koji način likvidirati. Njegoša i Ivu Andrića se likvidira tako što se u njihovim fikcionalnim tekstovima, dakle u romanima, ili kod Njegoša u junačkom spjevu, traže elementi iz stvarnosti i književni tekst se tretira kao nešto što je preslika stvarnoga događaja pa, recimo, pisac kad ubije lika u svojoj priči, onda bi valjda trebao za to odgovarati kao ubojica živoga čovjeka.
To je jedno potpuno nakaradno i zastrašujuće shvaćanje uopće književne fikcije i književnosti same. Ali, u tom pokušaju, u tom procesu likvidacije važnih kulturnih činjenica iz komšijskih identiteta zapravo postoji i nešto što se kod nas, i mimo priče o piscima, događa već dvadesetpet, šest ili trideset godina, otkad je taj nacionalistički duh pušten iz boce, a to je da neprestano nacionalisti iz svih naših nacija, i to valja napomenuti, imaju tu potrebu da prtljaju po komšijskim svetim i profanim knjigama i po komšijskim identitetima i da onda susjedima određuju šta oni smiju biti, šta oni smiju recitirati, ili čitati, ili pisati, a šta pak ne bi smjeli činiti.
Recimo, ovih dana ste imali notorni slučaj bivšeg reisa Cerića, koji se založio – pazite sad – za zabranu Petra Petrovića Njegoša, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u Crnoj Gori. Ukoliko vi želite na ovakav način devastirati nešto što pripada identitetu vaših susjeda, onda je u osnovi svejedno da li su elementi tog identiteta sveti ili profani. Pri tome, kad god se govori ovo što ja upravo govorim, ljudi sa suprotne strane pokušavaju onda reći da Ivo Andrić nije komšijski, jel'te, pisac ni komšijski autor, nego je on zapravo bosanski autor i bosanski nobelovac, pa samim tim i bošnjački ili bošnjačkih nacionalista, dakle, on ne pripada ekskluzivno Srbima i Hrvatima.
Međutim, istina je da on pripada iz nacionalističkih perspektiva baš ekskluzivno samo jednima. Čim ga se na takav način osporava, na takav način ga se i čini samo srpskim piscem ili samo srpskim i hrvatskim ili bosansko-hrvatskim piscem, dok u odnosu na Bošnjake se Andrića pretvara u neprijatelja. A što se tiče trećeg slučaja koji ste spomenuli, a to je slučaj Branka Ćopića, on je zanimljiv po svojoj bizarnosti. Naime, kako kod Ćopića, ni uz najbolju volju, nisu uspjeli pronaći ništa što bi na bilo koji način moglo biti zloupotrijebljeno u nacionalističke svrhe ili upotrijebljeno protiv Ćopića, onda se lijepo izmišljaju neki fantastični događaji iz Drugog svjetskog rata, o kojima se 75 godina ništa nije znalo, jer se 75 godina ništa nije znalo, jel'te, o tome da je Branko Ćopić bio četnik a ne partizan, pa se sad iznalaze ekskluzivne informacije, čiji je cilj da se od Ćopića proizvede još jednog negativca i još jednog velikog neprijatelja Bošnjaka. Naravno, ovo sve iz perspektive bošnjačkih nacionalista.
RSE: Kada već govorite o tome, zbog čega bošnjački intelektualci, po Vašem mišljenju, ne reaguju na to?
Jergović: To je teško pitanje. Nemam pojma zašto ne reaguju. Možda ne reaguju iz čistog oportunizma, možda ne reaguju zato što misle da je nezgodno vraga povlačiti za rep. Ja i mislim da je nezgodno vraga povlačiti za rep, i mislim da je i nezgodno i neugodno dolaziti u konflikte sa vlastitim nacionalistima – oni vam na svakom mjestu i u svakom trenutku mogu zagorčati život, ali opet, s druge strane, ako se ozbiljno bavite književnošću i ako ste odgovoran čovjek, onda je jednako tako nezgodno na sebe preuzimati teret takve i tolike šutnje. To jednostavno nije ugodna stvar, pa onda valjda treba procijeniti šta je od te dvije neugode manje neugodno, da li je neugodnije to da se izložite napadima nacionalista, vlastitih, ili je neugodnije to da trpite teret vlastite šutnje i da gutate u sebi nešto što biste trebali izgovoriti.
RSE: Pomenuli ste Ivu Andrića i jedno od pitanja koje sam Vam mislila postaviti je upravo to da često, u kontekstu u kojem razgovaramo, čujemo da su neki od tih velikih pisaca čak i tvorci genocida. Evo, to se ponovilo sa Njegošem, je li tako?
Jergović: Da. Tu je, za početak, riječ o ozbiljnoj trivijalizaciji nekih strašnih i dramatičnih događaja iz stvarne prošlosti. Tu se radi o trivijalizaciji stvarnih žrtava, stvarne prolivene krvi i stvarnog genocida. Jer onaj koji govori o odgovornosti Ive Andrića ili Petra Petrovića Njegoša za ono što se dogodilo, recimo, u Srebrenici, taj trivijalizira srebrenički genocid i trivijalizira srebrenički zločin. To je naprosto tako. Nacionalističke fantazije obično imaju u sebi nešto gotovo pa fantastično. A ideja da su se zločinci iz Srebrenice nadahnjivali Ivom Andrićem i Petrom Petrovićem Njegošem je na takav način fantastično suluda, da je to nevjerojatno.
RSE: Vi ste u jednom Vašem blogu napisali, recimo, da o Njegošu tako mogu govoriti samo oni koji zapravo ne znaju ništa o tome i koji nisu čitali to na pravi način. Koliko je, dakle, riječ o neznanju, koliko o korištenju književnosti u dnevnopolitičke svrhe već trideset godina na ovim prostorima?
Jergović: Ja mislim da ti ljudi nisu čitali Njegoša ne na pravi način, nego ga nisu čitali ni na kakav način. A i ovi takozvani čitači Ive Andrića, za njih baš nisam siguran da su oni pročitali sve ono za šta tvrde da su pročitali, tako da se tu vrlo često radi o onoj vrsti zaključivanja koja bi se mogla svesti na ono: ‘Nisam čit'o, ali ja dobro znam šta je to’. Većina tih priča, i o Njegošu i o Andriću, su zapravo te ‘Nisam čitao jer je to, valjda, i haram čitati, ali ja znam šta on piše’. Isto kao što svi znaju šta piše u Rušdijevim Sotonskim stihovima, ali slučajno nisu čitali jer im vjera brani da čitaju. Ne možete znati nešto o nečemu što niste čitali. To je prva stvar.
A što se tiče tendencioznog i krivog i ideološki formiranog čitanja književnih tekstova i diskvalifikacije pisaca, tu ne bismo smjeli biti baš skroz nepravedni pa insistirati na tome da je to nešto što se događa u zadnjih dvadesetpet ili trideset godina. To je nešto što smo mi naslijedili iz vremena komunizma, ali ne iz vremena ovog komunizma, liberaliziranog, iz naših osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, nego iz nekih ranijih vremena, ili iz nekih mračnijih komunizama.
Naime, način na koji neki naši danas čitaju Ivu Andrića i Njegoša, to je zapravo način na koji su Staljinovi komesari čitali Borisa Pasternaka, Dostojevskog i druge velike ruske pisce koji, jel'te, nisu bili zagovornici Revolucije. Samo što postoji jedna razlika između sovjetskog slučaja i našeg slučaja, a ta razlika se sastoji u tome što, zapravo, drugih pisaca osim ovih koji se nastoje demonizirati, mi u pravom smislu gotovo da i nemamo. Ovdje se pokušava, zapravo, likvidirati književnost sama, i svijet naše imaginacije se pokušava svesti na jednu knjigu, tj. na po jednu knjigu na svaki vjerski identitet. Pokušava se proizvesti to da osim te jedne knjige, dakle, za muslimane Kurana, za kršćane Biblije, drugih knjiga niti nema, jer su sve druge knjige sumnjive, svi pisci su sumnjivi, pa je najbolje čitati ono što je nesumnjivo.
RSE: Koliko takav odnos prema velikim piscima govori o društvima u kojima je obrazovanje na marginama?
Jergović: Govori to da su ta društva potpuno devastirana, potpuno opustošena i da, zapravo, ta društva nemaju nikakve budućnosti. Sad, ovo kad kažem ‘nikakve budućnosti’, to ne sugerira apokalipsu, ne sugerira nestanak ovih zemalja. Ne. To sugerira to da će ove zemlje, ovi identiteti, nastaviti da tavore u svom jadu, u svojoj nepismenosti i u svojoj patološkoj međunacionalnoj – ili, pravilnije bi bilo reći međuplemenskoj – mržnji.
(slobodnaevropa.org)