Piše: Amer Tikveša
Profesor Nenad Kecmanović proglašava Bošnjake mrziteljima, te je mržnja prema njima opravdana.
„Srbomrstvo je nažalost postalo masovna svijest Bošnjaka“ – rečenica je koju je izrekao Nenad Kecmanović u intervjuu datom portalu Dnevnik.ba. To znači da Bošnjaci prije svega imaju kolektivnu svijest.
Kolektivna svijest bi bila zbir arhetipova, tj. obrazaca čijim se pokretanjem postiže predanost masa određenim idealima. Po Kecmanoviću, kod Bošnjaka u toj kolektivnoj svijesti nema obrazaca, radi se o jednini, postoji samo srbomrstvo. Ono kao pojam funkcioniše poput pjesničke kovanice – dovoljno usko da se fokusiramo, u ovom slučaju na Srbe, a opet preširoko da se u taj pojam može svašta upisati.
Tako se onda može reći da Bošnjaci mrze Srbe kao ljude, da mrze određene ili sve elemente srpskog identiteta, po potrebi, „kako se namisti u taj čas“.
Besmisleno bi bilo raspredati o tome šta tu tvrdnju čini besmislenom. Istorija zajedničkog života, nastavak života jednih s drugima i uz druge uz najrazličitije vrste interakcije i pored stravičnih zločina koje im je međusobni sukob donio, pravoslavne bogomolje u dijelu BiH s bošnjačkom većinom (koje su opstale u ratu) i islamske bogomolje gdje su Srbi većina (koje su ponovo izgrađene iza rata), miješani brakovi koji su se i u ratu dešavali i nastavljeni poslije rata, uzajamna darivanja na vjerske praznike i čestitanja istih, itd., itd.
Sve to, naravno, ne govori o nedostatku mržnje, ali govori da ona nije odraz nikakve kolektivne svijesti. Može doći i do političkog i/ili militantnog njenog kanalisanja, ali se opet ne može govoriti o kolektivnoj svijesti baziranoj na mržnji prema Srbima.
Svo zlo iz Beograda?
Kecmanović se uostalom i ne trudi da ti tezu argumentira. Jedino što se kontekstualno može shvatiti kao njegov argument jesu navodne izjave Alije i Bakira Izetbegovića koje Kecmanović citira ne navodeći odakle: „Alija Izetbegović je na kraju rata izjavio ‘Bosna će biti mirna tek kada Srbija bude dovoljno slaba’, a sin Bakir kada je postao prvi u Bošnjaka: ‘Svo zlo nam dolazi iz Beograda.'“
Čak i da jesu, Kecmanović time potcjenjuje Bošnjake jer ili ne zna ili glumi da ne zna ništa o bošnjačkoj političkoj disperziranosti te da je ona jednim dijelom uslovljena i animozitetom koji jedan dio bošnjačkog puka ima upravo prema dvojici spomenutih. A dobar dio se, bez ličnog animoziteta, upravo ideološki, razilazi od njihovih pogleda. Istraživanja, kao ni bilo čega drugog što bi moglo ići u prilog naučnoj kredibilnosti Kecmanovićeve teze nema. Postoji samo mimikirija. I to je ono o čemu je smisleno govoriti kada je Kecmanovićeva sporna izjava u pitanju. A to je – zašto neki ipak mogu Kecmanovićevu izjavu smatrati smislenom?
Ta mimikrija može biti ubjedljiva zbog Kecmanovićeve ideološke upotrebe svog naučnog, prije svega univerzitetskog, i političkog backgrounda. Profesor i dekan Fakulteta političkih nauka i Rektor Univerziteta u Sarajevu prije rata; poslije rata profesor na Katedri za političku teoriju i šef Odjeljenja za politikologiju na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, te dekan Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjaluci. Sve to uz povremene angažmane na brojnim drugim fakultetima te objavljivanje djela od kojih neka figuriraju kao naučna. To je ono što u svijesti recipijenta daje činjenični kredibilitet njegovim tvrdnjama.
Politički backround
Politički background mu je sastavljen od nekoliko detalja. Bio je osnivač Saveza reformskih snaga u BiH te jedno vrijeme, početkom rata, član Predsjedništva Republike BiH iz reda srpskog naroda. Osim političnih publicističkih tekstova, njegov poslijeratni politički angažman, barem javno poznat, jest taj da je član Senata Republike Srpske. Iz ratnog Sarajeva, bježeći od bošnjačkog unitarizma i dominacije, kako to sad naziva, otišao je, u ideološkom smislu, na onu stranu na kojoj je ideja mogućnosti građanskog života otvoreno ubijana.
Dakle, to je jedan od niza onih ozlojeđenih Srba Sarajlija koji za svoj nacionalizam pravdanje traže u navodnom iskustvu koje su osjetili na vlastitoj koži što ih je osvijestilo za nemogućnost zajedničkog života s Bošnjacima. Htjeli su, sve su učinili da tako bude, ali nisu im dali…
Neka vrsta osviještene samoviktimizacije koja je uhljebljenje našla u političkoj instrumentalizaciji od srpskog nacionalizma. Postoji takva priča u svakom nacionalizmu. Recimo, bošnjački pandan tome je priča koliko su muslimani uložili u realizaciju ideje Jugoslavije a pravo na nacionalno izjašnjavanje dobili tek 1970-ih.
U takvom rezonovanju polazi se od pretpostavke da samu ideju kvari ili kompromituje nečija zloupotreba ili odustajanje od nje. To je, u suštini, infantilno, i prokazuje se kao od početka neiskreno slijeđenje ideje. Tuđi loši postupci ne pravdaju naše – nekad se u djetinjstvu ta lekcija savlada. No, nema sumnje da „pije vode“ kod mase. Takva pozicija, takvi ljudi i njihovi argumenti daju pravdanje nacionalizmu za teze o mržnji „drugih“ prema „nama“ i samim tim pravdaju „našu“ mržnju prema „njima“. U najboljem slučaju služe za zagovaranje bijega od drugog od kojeg vreba opasnost. To bi, u ovom slučaju, bilo otcjepljenje RS-a.
Sve to vrijedi i za Srbe
No, sve i da je Kecmanovićeva tvrdnja tačna ona gubi kredibilitet s obzirom na poziciju s koje je izgovorena. To je srpski nacionalizam.
U tom slučaju, sve što vrijedi za Bošnjake, vrijedi i za Srbe, pa i „masovna svijest“ oličena u islamofobiji, turkofobiji i bošnjakomrstvu. Čak se pokušaji njenog aktiviranja mogu mnogo jasnije i transparentnije pratiti nego kod Bošnjaka. Kad čujete Ratka Mladića kako nakon pada Srebrenice kaže da se radi o osveti Turcima i znate da u tom momentu teče genocid, e to je onda pokušaj aktiviranja arhetipa kojeg je srpski nacionalizam nastojao nametnuti kao masovan, prispodobljiv svim Srbima. U čemu nije uspio.
Proglašavati Bošnjake mrziteljima je govor mržnje i to Kecmanović radi. Mržnju prema njima učiniti opravdanom jer su oni sami „mrzitelji“. I to ne radi za srpsku publiku u slučaju ovog intervjua. Intervju je adresiran na hrvatsku publiku u BiH. Sva ta priča podupire njegove odgovore u vezi sa stanjem Hrvata u BiH gdje negativnim smatra sve one kompromisne poteze koje je ta politika učinila spram bošnjačke i bosanske politike.
Ukratko, s BiH i Bošnjacima treba samo po „mladićevski“, odrešito i grubo. Herceg Bosna, iz koje su Bošnjaci, ali i Srbi, netragom nestali ustvari je za Kecmanovića dobar politički projekt. I to je onaj dio u kojem leži najveća opasnost Kecmanovićevog upliva u stvarnost FBiH. Srpsku je kontaminirao već odavno, u bošnjačku nema upliva, nje se svojevoljno odrekao, i ostala je hrvatska.
Politikom srpskog nacionalizma, član Senata RS, kuraži hrvatski nacionalizam da se upusti u avanturu stvaranja svog entiteta kako bi na krilima njegove žrtve profitirala težnja ka republičkosrpskoj nezavisnosti.
Ketmanovski, nema šta.
(Izvor: Al Jazeera)