U institucijama Bosne i Hercegovine zaposleno je 22.382 ljudi, a planirano je da taj broj u ovoj godini bude povećan za dodatnih više od 700 osoba. I sve to, kako navodi Vijeće ministara BiH u odgovoru poslanicima državnog parlamenta, jer to zahtijevaju reforme.
Istovremeno, već godinama Bosna i Hercegovina ima najveći broj zaposlenih u javnoj upravi u regiji i šire, a međunarodne institucije isto toliko vremena insistiraju na smanjenju, kao jednom od uslova evropskih integracija, ali i dobijanja novca od međunarodnih finansijskih institucija.
U razgovoru za Radio Slobodna Evropa, Adis Arapović, projekt menadžer u nevladinoj organizaciji Centri civilnih inicijativa (CCI) navodi da je riječ o stranačkom zapošljavanju u javna preduzeća, bez konkursa i na osnovu stranačkih veza.
RSE: Kako komentarišete podatak da je samo u ovoj godini planirano zapošljavanje novih sedam stotina osoba u javnom sektoru?
Arapović: Reforma javne uprave se provodi desetak godina i najmanje uspjeha je bilo u toj oblasti. Reformska agenda predviđa smanjenje javne potrošnje, a od vlada je traženo da spriječe nova zapošljavanja gdje god je to moguće. Međutim, istraživanja CCI od prije deset dana govore da je u posljednjih godinu dana bilo nekoliko hiljada novih zapošljavanja, prvenstveno u javnim preduzećima, školstvu, zdravstvu, odnosno u onim sektorima u kojima ne postoje javni konkursi i u kojima se ne zna da su zapošljavanje bila. Ono što se daje u javnost su jedino zapošljavanja državnih službenika. U eri pokušaja da se umanji javna potrošnja i administracija učini što efikansijom, kako nekome može pasti na pamet da zaposli novih 700 ljudi?
RSE: Da li to, zapravo, znači da predstavnici vlasti rade sve ono što je suprostavljeno reformi javnog sektora?
Arapović: To je potpuno suprostavljeno misiji reforme javne uprave, jer novca za to nema, suprostavljeno je reformskoj agendi koja hoće više radnih mjesta u realnom, a ne državnom sektoru, ali i svim obećanjima pozicije i opozicije da se treba smanjivati broj zaposlenih u javnom sektoru. Na kraju mjeseca to sve neko plaća, a to su privreda i građani koji finansiraju ogromni državni aparat, prije svega političare, a onda i javni sektor.
RSE: Godinama se o ovom problemu govori i upozorava na to da BiH ima preglomazan javni sektor. Mogu li predstavnici međunarodnih institucija uticati da se broj umanji, s obzirom da je jedan od uslova za dobijanje novca od MMF-a smanjenje javne uprave?
Arapović: Reformska agenda, odnosno pismo namjere koje je upućeno MMF-u, i niz refomikoje se odnose na EU, u direktnoj su vezi sa smanjenjem državne administracije, a sa druge strane jačanju realnog dijela ekonomije. Ko ima interes da održava ovu tzv. veliku državu? Prije svega političke stranke koje su u posljednjih 20 godina vladanja upostavile model zapošljavanja, i beneficijama ljudi koji rade u javnom sektoru, kroz politička imenovanja, stranačka zapošljavanja, nepotizam i mito, kupuju biračko tijelo.
Preko ovakvog modela javne uprave odgovara im da postižu neku vrstu socijalnog mira, da vještački proizvode neku višu srednju klasu, da vještački potkupljuju sto ili dvjesto hiljada ljudi koji su direktno ili indirektno vezani za budžet kroz vlastite plate ili socijalna davanja.
Mnogo je razloga da političke stranke rade sve, a da ne urade ništa po pitanju racionalizacije javne uprave, jer svaka reformirana, efikasna, malobrojnija, racionalnija javna uprava, u koju se ulazi po zasluzi i iz koje se izlazi zato što se radi protuzakonito, nije na tragu kulture ovdašnjih političkih stranaka koje gaje profil političke podobnosti, lojalnosti, sa što manje kompetencija onih koji se zapošljavaju u javnoj upravi, a posebno onih koji upravljaju organima javne uprave, kompanijama i institucijama. Ta paradigma se mora promijeniti ili na način da međunarodna zajednica pravi pritisak na političke stranke, vlade i parlamenta, ili da građani traže tu promjenu na samim izborima.
RSE: Koliko budžeti mogu ‘trpjeti’ sva zapošljavanja, s obzirom da novca nema i da se entiteti svaki mjesec dodatno zadužuju?
Arapović: Budžeti ne mogu izdržati ovaj nivo javne potrošnje, niti ovoliki nivo socijalnih ili parasocijalnih davanja, ovoliki broj zaposlenih u javnom sektoru, bez novih zapošljavanja. Mi sigurnim stopama idemo ka dužničkoj krizi, jer vlade nemaju nikakav interes, niti rade mnogo da se obuzda javna potrošnja. Njihov izbor je da mnogo o tome pričaju, da narodu nude ‘šarenu lažu’, a da u isto vrijeme, na sedmičnom nivou, emituju obveznice, trezorske zapise, tačnije, zadužuju se kod komercijalnih banaka i pokušavaju dobiti kredite međunarodnih finansijskih institucija.
Pogledajte koliko je galame u proteklih nekoliko mjeseci samo zbog zakona o akcizama, samo zato što je to ključni uslov za dobijanje novog kreditnog aranžmana sa MMF-om. Odgovora na to šta on donosi, šta će građani od toga imati, hoće li biti novih radnih mjesta, hoće li biti veće plate ili penzije, nema. Interes političke elite se mjeri milionskim iznosima kredita koji će značiti privremenu stabilizaciju budžeta, da bi mogli plaćati plate, penzije i socijalnu pomoć i osigurati sebi dosta dobru predizbornu poziciju. I onda ćete pridobiti i parlamentarce i medije, lagati javnost o tome kako nas poskupljenje goriva vodi u prosperitet. To nigdje na planeti nikada nećete čuti od poštenog političara, jer samo povećanje plata i nova radna mjesta mogu voditi ka tome.
(slobodnaevropa.org)