Radio-televizija Republike Srpske je još jednom spustila burgiju dublje u dno novinarske ilovače.
Piše: Dragan Bursać
Znate li ko je Adnan Dlakić? Ne bi se za tog čovjeka nikada saznalo da nije pregalaca i istraživača sa Radio-televizije Republike Srpske, režimskog medija entitetskog predsjednika Milorada Dodika. RTRS je još jednom spustio burgiju dublje u dno novinarske ilovače. Tako su u prilogu koji se bavi «istraživačkim novinarstvom» otptužili mladića Adnana Dlakića kako je u ratu bio u jedinici El-Mudžahid, a sad je savjetnik ministra bezbjednosti Bosne i Hercegovine Dragana Mektića.
Samo je “mali problem”, što je Adnan Dlakić tokom rata imao deset godina i što to nije baš taj Adnan. Ali, hej, koga boli briga?! RTRS je to. Gluplje, sporije, podmuklije buše dublje ispod dna informativne septičke jame. Nema tu pretjerane provjere podataka. Cilj je oblatiti ministra Mektića, koji ne igra po Dodikovim tanc-notama. Pa se onda fabrikuje izmišljena priča o Dlakiću, koji početkom devedesetih «ratuje» u jedinici El-Mudžahid. Teza se potrkepljuje papirima, malo izgužvanim, i Dževadom Galijaševićem, ekspertom na iznajmljivanje.
A Galijašević, prvi stručnjak RS-a, razumije se u sve – od terorizma u Maglaju, do interkontinentalnih balističkih raketa u Pjongjangu. Dabome, «razumije» se najviše u lik i djelo mladog Adnana Dlakića. I dabome da je ministar Mektić, kakav god bio, oštro reagovao na konferenciji za novinare.
Lopovluk, kukavičluk, patološka mržnja
«Izašlo je na vidjelo lopovluk, kukavičluk, patološka mržnja… vidite da se raspadaju od svega toga. Vrti se već danima informacija kako je izvjesni Adnan Dlakić pripadnik brigade El-Mudžahid, savjetnik ministra Dragana Mektića. I onda se pojavljuje Dževad Galijašević. Ekspert za bezbjednost, terorizam, sigurnost i za krizne situacije. On kaže da Adnan Dlakić vodi glavnu riječ u kabinetu ministra Mektića. Mi imamo Adnana Dlakića, zaposlenog u Ministarstvu [bezbjednosti], ali to nije taj. Zamijenili su identitet. Opljuvali i osramotili čovjeka, koji je početkom devedesetih imao 10 godina”, naveo je Mektić.
Ali, vidite, da je sav problem u opanjkavanju jednog čovjeka i iznošenju, eto, te jedne jedine lažne vijesti na RTRS-u. Ali, nije. Svi su svjesni da je RTRS, zapravo medijski fanzin Dodika i režima mu. Dabome, ne uzima se njihova riječ i djelo kao ozbiljna stvar. Napose, to je grupa poslušnika, koji sa objektivnim novinarstvom imaju veze, koliko i Bosna i Hercegovina sa prosperitetom. Drugo je na stvari. Ljudi u RS-u dužni su plaćati 7,5 konvertabilnih maraka (3,8 eura) mjesečne apanaže za laži, izmišljotine, interne podmetačine i svo jeftino žutilo ovog svijeta.
Ta informacija o «mudžahedinu» u kabinetu ministra policije pojavila se u jednom papirnatom uratku par dan prije u Srbiji, čije ime je sinonim za svu gnusobu ovoga svijeta i koje ne treba pominjati. Ono što treba pominjati, uvijek i stalno, je da jedan javni emiter u Bosni i Hercegovini, kome su građani zakonski dužni plaćati naknadu, zapravo prvorazredno oličenje žute štampe, koje se zloupotrebljava ipreko leđa nevinog čovjeka, obračunava se sa političkim neistomišljenicima.
Dječak kao kolateralna šteta
I ovdje ne važi pravilo – kome se ne sviđa, neka promjeni kanal. Jer, mijenjali vi kanal ili ne, navijek će vas jednom mjesečno posjećivati inkasant sa uplatnicom za globu. To je prva stvar. Druga stvar je što u svakom paketu, baš svakog provajdera u RS-u, dobijate RTRS, morate naprosto, a onda u prajm tajmu, u Dnevniku u 19:30, slušate laži.
Kako li je bilo Adnanu Dlakiću i njegovoj familiji, koja u mirno predvečerje saznaje da je njihov mladić kao desetogodišnjak učestvovao u bitkama El-Mudžahid jedinice, ne smijem ni pomisliti. A pri tome nije riječ niti o rijalitiju, niti o skrivenoj kameri, nego o «ozbiljnim vijestima».
I opet, da se razumijemo, ovdje je Adnan Dlakić, samo “kolateralna šteta» jednog režima i medija mu, koji ne preza ni od čega u borbi sa neistomišljenicima. Naprosto ti ljudi, ma koliko ih ima dobrih na RTRS-u, poslovno, egzistencijalno, politički, ideološki i normativni su zarobljenici jednog sistema. Oni su ucijenjeni, reći će neki. Oni, to moraju da rade, zbog djece, kredita, egzistenije, kazaće drugi… Ali, sva je istina da ne moraju. Mogu se pobuniti. Tamo ima «vedeta» iz doba Milke Planinc, koje vrlo dobro znaju kako se sistemi vrijednosti i medijske valorizacije mijenjaju. Ali, sva je stvar u dogmi. Oni to neće.
Ovaj kanal se mora promijeniti
Većina njih – od urednika, direktora, do običnih novinara, žive jedan limbo, jedan mjehur od budžetske sapunice, koji još nije probijen. To je svijet narativa 1993. godine, gdje su «naši» u permanentnoj brobi protiv «njihovih». Sad, dobro, «naši» su promijenili imena, ali «njihovi» su navijek isti. Zli «koljači i mudžahedini», među kojima se našao i Adnan Dlakić.
Po cijenu zdrave pameti, obraza, novinarske časti i poštenja. To je taj duboko nacionalistički diskurs, gdje se za istinu pita prekosutra ili nikad, a prije toga se pravi frejm od lažnih vijesti. I može Adnan Dlakić sad na sudu tražiti barem materijalnu satisfakciju za nesumnjivu duševnu bol, ali je to donkihotovski, u zemlji u kojoj sudovi i tužilaštva na kornjače i puževe gledaju kao na sprintere. I, na koncu, neće to niti za jotu promijeniti rad RTRS-a i njegovih «vedeta». Ostaće posve isti diskurs prema istini, koje nema, koja se iskrivljuje i ništi zarad volje vođe i klike mu.
Pravo je pitanje, šta radi Regulatorna agencija za komunikacije i hoće li sankcionisati RTRS zbog gnusnih laži iznijetih na račun Adnana Dlakića? I hoće li ostati sve u domenu retoričkih pitanja? Činjenica jeste da je RTRS došao do stepena kad se ovaj kanal mora promijeniti. Bukvalno, bez daljinskog upravljača, uz pomoć instrumenata pravne države.
(neznase.ba)