Piše: Izet Perviz
Bosanski, crnogorski, srbijanski, makedonski, hrvatski radnici crnče danas u istim onim uvjetima kakvi su u Evropi vladali početkom prošlog vijeka.
Treba to konačno priznati. Treba, bez i trunke ustezanja, pljunuti sebi istinu u lice. Da, mi smo robovi. Mi, žitelji Balkana, te uklete gudure preko koje su se redom ukrštali svi mogući putevi historije, u čijem se samom imenu, koje je, pak, dobila po krvi i medu, sastaju sve moguće suprotnosti i oprečnosti koje je ljudski um uspio spoznati, i kojom nas sudbina i darovala i unesrećila, istovremeno.
Ovdje istorija najgušće veze svoj krvavi vez. Ovdje se stoljećima slijeva sav njen mulj. Ovdje se ne robuje samo njoj, neposlušnoj Herodotovoj kćeri, kurvi Historiji. Ovdje se robuje svima onima koji uspijevaju viškove svojih vlastitih povijesti, taj smradni istorijski mulj, nagnuti prema nama, i izliti ga u septičke jame naših država.
Zar nema istine, i to sasvim izvjesne, i u sasvim dovoljnoj mjeri, u rečenici koja slijedi? Bosanski, crnogorski, srbijanski, makedonski, hrvatski radnici crnče danas u istim onim uvjetima kakvi su u Evropi vladali početkom prošlog vijeka. Uslovi su to koji su radnog čovjeka širom tadašnjeg naprednog svijeta natjerali da izađe na ulice i kaže da i on svojim znojem podmazuje društvene kotače i da je velika era tlačenja na svome izdisaju.
Svu gnusobu vazalnog odnosa naših političkih vođa prema stranom kapitalu, i svu dubinu robovskog položaja naših radnika – i naspram domaćih do guše iskompromitovanih političara, i naspram bjelosvjetskih krvopija oličenih u gospodarima automobilske, tekstilne, duhanske, prehrambene, bankarske, teške, i koje sve ne industrije – iznio je iz mraka tvorničkih hala na vidjelo dana štrajk u kragujevačkoj Zastavi – nju su političari dali Fiatu pod Bog zna kakvim uslovima.
Bijedna crkavica
Zar nije ista slika i u svim ostalim balkanskim firmama koje rade za automobilsku industriju? Svi mi dobro znamo šta se krije iza osmijeha radnika u namještenom TV-prilogu, iza njihovih jednoličnih uniformi, iza brojki kojima nas bombarduju statističari, o broju zaposlenih, o silnom izvozu u Njemačku, u Italiju, u Francusku… Tu se, kažu, rinta do besvijesti za 300 eura. Tu se, vele, cijeli dan dirniči o sendviču. Tu se, šapuću, nose pelene jer ne daju na zahod.
Isto je i u balkanskim fabrikama tekstila i obuće. Za sramnu platu tu kroje i pletu markirane bluze i džempere koje sami nikada neće obući. Da bi priuštili sebi običnu brendiranu krpicu kakvih dnevno proizvedu na stotine, trebaju im skoro dvije njihove plate. Kao da po cijeli dan berete jagode koje neodoljivo mirišu, a da ne smijete ni jednu okusiti.
Te naše majke, sestre, supruge, strine, ujne i tetke, ti naši očevi, braća, stričevi, amidže, kumovi i ujaci potpuno zaboravljeni po neuslovnim halama, irgete i po dvanaest sati na dan, bez radničke menze, pri pašteti i četvrti kruha. Rintaju te naše zemljakinje i zemljaci za bijednu crkavicu i po tri puta nižu nego kod njihovih zapadnih kolegica i kolega. Tu se na bolovanje ide tek kada padneš s nogu. Zatrudnjeti smiješ samo po cijenu posla. Digneš li glas, smjesta letiš na ulicu, jer na birou na tvoje radno mjesto čeka desetine nesretnika.
I bude tako da te naše unesrećene kombinate obiđe kamera neke od naših mnogobrojnih televizijskih kuća. Tad slušamo kako poznate marke „Made in Bosnia“, „Made in Serbia“, „Made in Montenegro“, „Made in Croatia“, „Made in FYR Macedonia“ nose italijanske, i belgijske, i švedske, i španske, i turske, i ruske, i kineske, i japanske, i američke, i holandske, i njemačke i svake druge dame i razne poznate ličnosti, a Ronaldo u kopačkama sklopljenim na Balkanu zabija golove i u njima nikad ne promašuje penal.
Kakav dribling! Da poludiš! Dođe čestitom čovjeku, u kojem je ostalo barem trun ponosa, da se popne na najvišu zgradu na Balkanu i vrisne do neba. Ali… Nekako se dočeka nedjelja, jedna i jedina. Ima festivala, i kafana, i piva, i ožeži, do zore, pobratime!
Ima i stranih banaka koje nude kredite za godišnje odmore. Za deset dana izležavanja na plaži plaćaćeš cijelu godinu. Ali… Šta da se čini… Sve radi djece… Ona postaju sredstvo ucjene… A ne… Tako se ne smije razmišljati… Nego, zavrni rukave, majčin sine, stisni zube, i upri, veselo, balkanski mamlaze… Tvoja plata će, na ovaj ili onaj način, opet otići u budžet, a otamo će je uplatiti na račun tvog gazde, izrabljivača, da ni ne pomisli da prebaci svoju fabriku u neku drugu, još nesretniju državu.
A tek u trgovačkim centrima. Tamo su plate za Bogu plakati. Zamislite da po cijeli dan pored vas promiču tajkunske domaćice sa prepunjenim kolicima, a da je vaš jedini san, već godinama, kako ćete jednog dana, kada konačno od svoje bijedne crkavice uspijete skrajnuti koju stotinu u stranu, i sami otići u najraskošniji tržni centar, u najveći „super-mega-market“ i napuniti kolica do vrha: neka ispadaju poslastice i kolači i svakakve đakonije i delicije i egzotično voće, toliko će biti pun. Ali, i od tog malog sna na kraju mjeseca ostane samo suza koja se za pauze skotrlja u otvorenu paštetu u koju umačete već treću skorjelu kiflu.
Razapete između čangrizavih kupaca koji po pet puta prevrnu svaku kovanicu prije nego je utroše, i gazda koji bi da mešetare sa cijenama, ni radnice po trgovinama ne smiju sanjati o potomstvu. A pošto pola naših majki, sestara, stričevki, strina, ujni, dajdževki, tetični, tetaka, kuma, prijateljica, djevojaka, supruga, komšinica radi po tekstilnim i obućarskim firmama, u auto ili duhanskoj industriji, ili u trgovini, onda nije ni čudo što nas mori bijela kuga.
Robujemo svima
Da, treba to već jednom priznati: mi smo robovi. Mi, žitelji Srbije, i Hrvatske, i Bosne i Hercegovine, i Crne Gore, i Makedonije… Mi robujemo svima. I Gospodu i Historiji. I nezajažljivim stranim bosovima kojima plaćamo da nas tlače, i domaćim tajkunima koji su opljačkali narodnu imovinu. I našim kratkovidim beskičmenim političarima i Crkvi, i istočnoj i zapadnoj, i Islamskoj zajednici.
I povrh svega, robujemo vlastitim glupostima i predrasudama. I mržnji i sujeti i ksenofobiji. I još kojekome i koječemu. Dok svako od njih uzme svoju desetinu, dobro je da nam ostane kora ubuđalog hljeba, kriška kruha, i pašteta u koju su samljeli svo smeće mesnih industrija i začinili ga našim usudom i očajem. Bez brige, mi ćemo sve to dosoliti svojom suzom i učiniti podnošljivijim.
(Izvor: Al Jazeera)