Piše: Jusuf Trbić
U četvrtak 3. avgusta počinju još jedne “Ljetne večeri” u Janji, kulturna manifestacija koja se održava već 13.put. Otvaranje je, kao i obično, u znaku velikog koncerta muzike i folklora na ljetnoj bini Doma kulture u Janji, a očekuje se, kao i obično, brojna publika, koja svake godine proprati početak ove manifestacije. Već druge večeri, u petak 4. avgusta, na redu su dvije promocije knjiga poznate izdavačke kuće “Bosanska riječ” iz Tuzle. Biće predstavljena izuzetno zanimljiva knjiga Miše Ešića “Zašto je zabranjen bosanski jezik”, sa mnogo originalnih dokumenata i komenatara, a zatim i “Brehtova opomena”, knjiga izabranih i novih pjesama Jusufa Trbića. Sljedeće večeri, u subotu, biće predstavljena velika monografija Fudbalskog kluba “Podrinje iz Janje” autora Asima Osmanbašića, a u nedjelju su gosti na tribini o hrani i zdravlju biti prof. dr. Midhat Jažić, prof. dr. Sabit Begić i prof. dr. Kadrija Hodžić. Zanimljivo je da će uz tribinu biti postavljena i izložba tradicionalnih bosanskih jela, a svi eksponati biće na kraju – pojedeni. U ponedeljak je koncert ilahija i kasida, a u utorak, uz tradicionalnu proslavu 8. avgusta – Dana Janje, publika će vidjeti i pozorišnu predstavu za djecu.
Promocija knjige Jusufa Trbića “Brehtova opomena” biće prvo javno predstavljanje ove knjige, koja je već izazvala veliko interesovanje. Zato donosimo još jedan izbor pjesama, samo za naše čitaoce.
VIDJEĆEŠ JEDNOM
Vidjećeš jednom u snu put koji vodi kući
Sjetiće se kosti šapata mesa i krvi
I mejt na tabutu svoje će se bolesti sjetiti
Vidjećeš vjetar koji sjenke po zemlji valja
I zbunjenu šumu kroz koju drveće
Sopstvene korake prebrojava
Sa neba bijela džamija svoj lik prostrijeće po zemlji
Uspraviće se prostor u dubinama bića
U njegovoj ruci sazreće stoljeća kao jabuke
Uporna noć poduprijeće leđima
Ruševni dvorac od snova
U njemu će neznano otkud
Zazvoniti riječi zaboravljene
Riječi od svjetlosti
Tama će se u njima istopiti kao snijeg u oku
Osjetićeš toplinu zemlje i zagrljaj trava
A kamenje starije od neba zagrliće tvoju sjenku
Vidjećeš tada u snu kuću u kojoj si se rodio
I u kojoj se svi tvoji putevi završavaju
AKO PROĐE
U tvom životu ničega novog nema
Putem krvi gazi kiša
Sitnim koracima
S ledine jeseni zadnje ptice snova
Uranjaju u nebo
Kao puščana zrna
U zoru malj neba u čelo te bije
U suton jeza podiže mrak
Noću šuma u tebi
Drvosječe sanja
Ti se samo na čekanje naslanjaš
Kad dlan nad oči staviš
Vidiš prostor koji se topi
Vidiš kuću koja na tebe čeka
I samo u čekanju postoji
I vidiš avliju
I orah u avliji
I toplu zemlju
I grobove kao somune
Po njima travu ugaženu
I suho lišće uspomena
Kraj prozora stojiš i gledaš
Ranjeni svemir
Na žednu se vodu ruši
I prašina umorna pada
Na pusta godišnja doba
Žubori davna voda
I pjeva glasom velikim i lijepim
Ti šutiš i čekaš
I u tom čekanju živiš
A sve se nadaš da jednom će biti bolje
Biće sigurno bolje
Kad sve ovo prođe
Ako prođe
JUTRO NA OBALI
Mršavo nedeljno jutro
Na pustoj obali sjedim
Sa očima punim tišine
Nijemo je more i gorko
Od sopstvenog sjećanja
U providnom nebu
Ptice kljucaju prazninu
Ovdje sam stao i ostao
Zemlji pod grlom
Daljini pod pazuhom
Jer više nema puta
Ni na jednu stranu svijeta
I više nema gdje da se ode
Umorna zvijer života
Na kraju snaga puzi
Po konopcu između dva bezdana
Tankom stazom krvi
Dok lovci joj za vratom dišu
A tamo gdje mene nema
Tamo je zavičaj čije ime
Ne umijem više izgovoriti
Tamo je srce koje svake noći
Iznova odgoneta
Pred čijom će se kapijom
Ovoga puta
Koraci dželata zaustaviti
Tamo moja kuća na mene čeka
Stub dima se
Iznad dimnjaka
Kida
Ptice s krova
Ukoso padaju
U dubinu
I lišće breze
Kraj moga mezara
Drhti
BOŠNJAK
Odoše dobri dani ko da ih nije bilo
I opet buknu tama koja na tebe vreba
Od kad ti ime pamte A ono što se snilo
Potonu ko kamen u crnu močvaru neba
I skoči noć iz vode ko srna uplašena
Na leđa mrak ti sjedne Zaurla vuk iz čela
I ljuljnu visina sa krošnje očinjih zjena
U tvrđavu straha u provaliju tijela
U gustoj smoli dana tvoje ime se boji
Jer ponovo dolazi doba koje te svodi
Na ništa Ko da te nema ko da ne postojiš
Tvoj je vječiti zatvor tvoja sopstvena koža
I moraš opet ići putem koji te vodi
U ponore krvi Niz hladnu oštricu noža
NEDJELJNA ŠETNJA
Nedjelja Zeleni vazduh ljeta
Grad okreće lice ka nebu
Sunce se izležava
Na njegovim ulicama
Narod izveo sebe u šetnju
Šetaju novi i stari građani
Lijepo upakovane dame
I djeca razigrana
I naše ubice šetaju
Koracima lakim i odmjerenim
Mi na uglovima ulica čekamo
Hoće li nas neko primijetiti
Čekamo kamen iz visine
Kap nebesku
Da udari u naša čela
Da razbije našu tišinu
Da pokrene naše olovne noge
Šetaju ubice
Pored nas zastanu
U našim se očima ogledaju
Poprave frizuru
Namjeste ramena
Zategnu lica i kravate
Nasmiješe se zadovoljno
Pa idu dalje
Pravednim korakom
UMIRU
STARI BIJELJINCI
Umiru stari Bijeljinci
Na svim stranama svijeta
Sa očima punim leda
Zagledani u doba nepomično
Kad je mrak bio svjetlost
A ne sjenka u svjetlu
U moru neznanih lica utopljeni
U olovu jezika čudnovatih
Umiru vrteći se u krug
Kao muhe bez krila
Umiru stari Bijeljinci
Nevini poput zvijezda
I s njima nestaju životi nepregledni
Nestaju vijekovi nestaju kontinenti
Njihova kuća sad je od neba prostranija
Oni su praznina u koju se
Sve oko njih strovaljuje
Umiru stari Bijeljinci u sebe zazidani
Raste pod zemljom njihov grad
Zarastaju mu rane
Umiru uporno i strpljivo
Ne mareći za zakone i običaje
Za pravila službe i popise stanovništva
Umiru vjerujući svojoj smrti
Kao što slijepci vjeruju tmini
Umiru stari Bijeljinci
Na svim stranama svijeta
Umiru lako kao što umire osmijeh
Pa onda putuju upakovani nježno
Putuju preko brda i dolina
Preko mora i oblaka
Putuju neumorno da se vrate tamo
Odakle nikada nisu ni otišli
FUGA
Uspravni sati Kula života pustih
Bezbolni anđeli po koži ti niču
Dok te jutro vaja od glasova gustih
Pričajući svoju smrtonosnu priču
Vrtoglave munje u dubokom licu
Nikako svog rodnog neba da se sjete
Ponor se propinje da dohvati pticu
I male svjetlosti što kroz kosti lete
Prostrane bolesti svoj zavičaj nude
Gdje sve te ceste u istu tačku vode
I sva se jutra u isti slivaju mrak
U prazne riječi sahranjuju ljude
U pjesmu što više nema gdje da ode
U najveći grob U plavi visoki zrak
MOLITVA PROGNANIH
Sve nam uzmi Milostivi
Uzmi nam najprije oči
Da se ne osvrćemo i ne gledamo
Ono što ostaje Uzmi nam ruke
Da ne mašemo planinama pticama
i zvijezdama
Koje putuju Uzmi nam glas To je jedini
Zavičaj koji nam je preostao
Uzmi onda i noge
Jer ne znaju gdje da nas odnesu
Uzmi nam sve rane sve ljubavi
sve tuge i radosti
I sva naša lica I sve livade naših života
I želje nam uzmi Njih naročito
I sjenku nam uzmi da ništa nas ne prati
Na strmom putu spasonosnog umiranja
Uzmi najzad i sjećanje i skloni ga
u najdublji
Kutak svog nemjerljivog ponora
Ne ostavi ni crno ispod nokata
Sve nam uzmi
Ti koji nikada ne vraćaš
Ono što nam oduzimaš