Piše: Jusuf Trbić
Po čemu ćemo pamtiti tek završenu 2017. godinu? Po ubrzanom propadanju, ekonomskom slomu, neprekidnim svađama političara, beznađu i jadu, po nastavku brutalne vladavine političkih kriminalnih hobotnica koje su okupirale naše živote i našu budućnost, po daljem moralnom sunovratu u kojem zločinci postaju heroji, fašisti – ljudi za ugled, lopovi – najviđeniji građani, lažovi – uzori vrline, nezajažljivi kleptomani – politički predvodnici. U toj nesretnoj godini saznali smo da je BiH najjadnija država Evrope, koja i dalje konstantno zaostaje za svima, da je na svjetskoj listi najzagađenijih zemalja druga, iza Sjeverne Koreje, a da je po nezaposlenosti mladih ( preko 60 posto) prva na svijetu. To jest – najgora. Zbog toga su mladi ljudi u 2017. godini masovno krenuli na Zapad, bježeći od bijede i straha, od ubijene nade i opustošene budućnosti.
Godina koja je pred nama ponovo je izborna –čekaju nas opšti izbori, koji će ponovo odrediti raspored snaga na političkoj pozornici države i entiteta. I ponovo sve nas dovesti na rub ponora, sve bliže mraku iz kojeg nema povratka. Jer naša vlast je upropastila skoro sve što se upropastiti može, i sad traži mandat da to dovede do kraja. Čekaju nas sukobi, uvrede i prijetnje, čekaju nas obećanja koja smo čuli stotinu puta, čeka nas novo zbijanje redova i nove priče o ugroženosti, čeka nas mržnja koja nas je toliko puta ubila. Čeka nas mrak, sve gušći. Vispreni Žarko Papić kaže : “ Put do pakla popločan je predizbornom kampanjom”.
Sretna vam nova godina, još gora od ove koju smo jedva preživjeli.
……………….
Godinu koja je za nama završila je vijest da je jedan američki kongresmen predložio Dejton 2. Naši političari su to jedva dočekali, mada svi znaju da je Dejton 2 izvjestan koliko i uzgoj grožđa na vrbi. Srpskim i hrvatskim predvodnicima to je došlo kao kec na desetku, da pojačaju priču o ugroženosti i poguraju dalju homogenizaciju ionako sluđenih etno-konfesionalnih stada. Za bošnjačke političare to je nova potvrda njihove uobičajene taktike : neka drugi to urade, što da se mi bihuzurimo.
I posljednjem vrapcu na grani je jasno da Hrvatska i Srbija, preko bosanskih ekspozitura, nastavljaju bez zastoja politiku koja je dovela do rata, politiku cijepanja BiH i okupiranja i pripajanja njenih dijelova. Niko to više i ne krije. Dodik i Čović sad su ujedinili snage, pa čine sve kako bi pokazali svijetu da Bosna nije funkcionalna država i da ne treba da postoji. Oni i njihovi trabanti svakodnevno trube o tome kako su Hrvati i Srbi ugroženi od strane Bošnjaka, ali ni jednog ni drugog ni malo ne interesuje potpuna obespravljenost Hrvata u RS-u ili neizdrživ položaj Srba u dijelovima Federacije pod vlašću HDZ-a. Sjetimo se samo da su srpski i hrvatski političari bili protiv toga da njihovi narodi budu konstuitutivni na cijelom prostoru države, pa su tako i glasali u Ustavnom sudu BiH. Njih ne interesuju ni država ni narod, već samo njihov atar, u kojem bi bili neprikosnoveni feudalci. I jedni i drugi čine sve da unište i pocijepaju Bosnu, pa se Čović ne libi ni toga da otvoreno stane na stranu Rusije i zakoči put BiH u NATO. Sve će to u godini koja je počela da se višestruko pojača, pa nije ni čudo što Ivica Dačić otvoreno kaže : “ Jesu li otklonjeni problemi zbog kojih su izbili ratovi na Balkanu? Nisu. Ovo je samo intermeco između nekih novih sukoba…” Jasno, da jasnije ne može biti. Pogotovo ako se uzme u obzir ubrzano naoružavanje i Srbije i Hrvatske, zbog kojeg se i Amerika zabrinula. Dačić uz to kaže da Srbima treba novi Memorandum ili Načertanije. Ako se zna šta su ti i takvi temeljni dokumenti velikosrpske ideologije prouzrokovali, dovoljno je razloga za strah, pogotovo kod vječitih žrtava dva velikodržavna projekta na Balkanu.
A šta u svemu tome čine bošnjački i bosanski političari, šta čine da bi ojačali i spasili državu i sve one kojima je Bosna jedina domovina, bez koje nikome od nas života nema? Odgovor vjerovatno zavisi od mjesta sa kojeg se cijela stvar posmatra. Nama je loše, da lošije skoro i ne može biti. Jedino još da se zapuca. A onima koji godinama sjede u udobnim foteljama, uživaju sve moguće privilegije i državne firme i ustanove koriste kao ratni ( ili izborni) plijen, ovakvo stanje sigurno odgovara, jer oni državu poistovjećuju sa sobom. Pa računaju : ako je nama dobro, mora biti dobro i narodu, makar da to narod i ne zna. Njima ne smeta ni sve dublje siromaštvo, ni etno-konfesionalna podjela na torove, ni ubrzano siromašenje, ni masovni egzodus mladih na Zapad, ni pad svih društvenih vrijednosti, ni cijepanja države, jer njih ništa od toga i ne dotiče. Oni to i ne vide iz svojih udobnih kabineta ili luksuznih automobila. Da vide, izglasali bi smanjenje svojih privilegija, ili ih se odrekli, bar privremeno, bar u izbornoj godini, makar samo da se građanima zamažu oči. Sjećamo se kako se papa Franjo vozio kroz Sarajevo u starom golfu, pa mu se, iz svog luksuznog audija, podsmijehnuo i Dragan Čović, ne misleći o tome da je papa mogao, da je htio, da se vozi u pozlaćenom vozilu. Da li bi naši političari, bar oni koji se u državu i demokratiju zaklinju, mogli da se, recimo, bar mjesec dana odreknu službenih vozila, gdje god je to moguće, pa na posao počnu dolaziti gradskim prevozom? Da li bi im zbog toga pala kruna s glave? Mogu li ukinuti nevjerovatni “bijeli hljeb”, to jest bogatu platu koju primaju i kad završe mandat, ili naknadu za odvojeni život, jer to niko drugi u ovoj zemlji nema?
Ali, ima i ozbiljnijih stvari. Recimo, kako je moguće da u mojoj Bijeljini i mnogim drugim mjestima u RS-u, osim SDA, nema drugih probosanskih stranaka, ne postoje, a pojave se samo od izbora do izbora. U Bijeljini već godinama pokušavamo da ujedinimo i na jednu listu stavimo sve takve stranke koje se prijave za izbore, jer svako rasipanje glasova može skupo da nas košta. Ali, nikad nismo uspjeli u tome, jer SDP, na primjer, obavezno želi svoju samostalnu listu, čak i onda kad je sasvim jasno da nemaju nikakvih izgleda i da će samo naštetiti Bošnjacima. Zato nam se redovno dešava da izgubimo jednog ili dva odbornika, u situaciji kad jedva preživljavamo, kao 2008. godine, kad smo, zbog odbijanja SDP-a da napravimo zajedničku listu, dobili samo jednog, umjesto tri odbornika. Čak i kad je bilo očigledno da ne mogu ništa učiniti na izborima, SDP-ovci su išli na zasebnu listu, samo da podijele i oštete Bošnjake i druge ne-Srbe u RS-u. Kad sam čuo da se dogovaraju s Dodikom da mu pomognu na ovogodišnjim izborima, a znaju šta sve taj čovjek i njegovi sljedbenici čine Bošnjacima, Hrvatima i ostalima, ali i državi Bosni, ostao sam bez riječi. Zar oni ne znaju da naše političke stranke, ako uopšte imaju ikakvu ideologiju, mogu da se razlikuju samo na državnom nivou, a na lokalnom nivou to je praktična borba za preživljavanje. Svojim ponašanjem SDP samo pomaže rušiteljima Bosne, u stilu nekadašnjeg njihovog ministra Damira Hadžića, koji je otvoreno rekao da je za njega važnija stranka nego država.
Zbog njih, ali i zbog ostalih, pitam.
Mogu li konačno bošnjački i bosanski vodeći političari da sjednu i dogovore se o stvaranju probosanskog fronta, ili bar da odrede crvenu liniju ispod koje niko ne smije ići? Zbog nas, zbog države, zbog budućnostil. A oni neka se u političkoj areni tuku koliko hoće. Kao Srbi u RS-u.
Mogu li ti političari da se slože, pa da pozovu građane da potpisuju peticiju i Evropskom sudu pravde upute dvije tužbe. Prvu – za promjenu imena entiteta, u kojem, po entitetskom ustavu, žive tri ravnopravna naroda, a po imenu, taj entitet je svojina samo jednog, i to onog u čije ime su napravljeni genocid, etničko čišćenje i strašni masovni zločini. Drugu : da se, na osnovu haških presuda, Srebrenica izdvoji iz sastava RS-a, jer su Srbi tu napravili jedini genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, što je definitivno potvrđeno u Hagu. Uz to – da, zajednički, zatraže potpunu primjenu Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava, koja je nadređena našem Ustavu, što znači da se Ustav BiH mora usaglasiti s međunarodnim pravom, što bi umnogome dokinulo etničku podjelu i segregaciju, kao i slučajeve poput Sejdić-Finci. Kad je 2002. godine BiH postala članica Vijeća Evrope, obavezala se da će, u roku od godinu dana, uz pomoć Venecijanske komisije, preispitati i izmijeniti Izborni zakon u skladu sa evropskim standardima. Sve je to ratificirao i Parlament BiH 12. jula 2002. godine, što znači da su sve ovo naše obaveze, ali i obaveze EU. Mora se zahtijevati i poštovanje zakona i Ustava, a posebno Dejtonskog sporazuma, koji se krši kako kome padne na pamet. Dakle – moraju se utvrditi SANKCIJE za one koji krše Ustav i ruše državu, kao svuda u svijetu. A od zemalja- članica Kontakt-grupe treba tražiti podršku za usaglašavanje entitetskih sa državnim ustavom, jer, podsjetimo, u Dejtonskom sporazumu (Aneks 4, član XII(2)) jasno se navodi da entiteti moraju, u roku od tri mjeseca po stupanju na snagu Ustava, da usklade svoje ustave sa Ustavom BiH, a to nije učinjeno ni do današnjeg dana. Mora se konačno postaviti i pitanje asimetričnosti države i različitog uređenja dva entiteta. Ako smo ista država, onda i entiteti moraju biti isti. Sve bi to bili koraci u približavanju Evropi, i to ne bi ugrožavalo nikoga u Bosni. Jer, nikome, zapravo, ne smeta koncept dva entiteta i tri naroda, smetaju OVAKVI entiteti i OVAKO ustrojeni etno-konfesionalni torovi, uz potpuno eliminisanje građana i građanskog društva, na kojem počiva današnja civilizacija, što je suprotno svim demokratskim standardima u današnjem svijetu.
Mogu li političari, kojima su puna usta naroda i države, da konačno, bez rezerve i bez ikakve trgovine i pogađanja, stanu jedinstveno iza ovakvih stvari i jedinstveno se pojave pred svijetom, bar po ovim pitanjima i bar u ovoj izbornoj godini, kad bi to i njima donijelo poene kod birača?
Ako ni sad ne učine ništa od toga, ako i dalje budu zaokupljeni isključivo svojim sebičnim ličnim i grupnim interesima, ako im i dalje njihove zadnjice budu preče od države, u ovoj balkanskoj krčmi treba konačno pogasiti svjetla i proglasiti fajront. Ili učiniti ono što je prvi čovjek bosanskohercegovačke policije Dragan Mektić, u svom stilu, rekao neki dan o našim političarima : “ I to političari! To su lopovi. Jadan ovaj narod sa ovakvim političarima. Ja prvi među njima. Kada ih budu tukli motkama, mene neka tuku prvog!”