KRATKA POVIJEST HRVATSKIH „PLANOVA B“: Cjelokupna stvarna politika Hrvatske prema BiH je dugoročni Plan B; uspjeh najnovijeg je u rukama „političkog Sarajeva“
Obećao je Kohl Aliji Izetbegoviću da će Njemačka uložiti u oporavak i izgradnju BiH koliko god bude potrebno novca, pameti, podrške svake vrste; tadašnji njemački kancelar vjerovao je bošnjačkom članu Predsjedništva BiH, današnja kancelarka ne vjeruje Izetbegoviću mlađem.
Piše: Senad Avdić
Početkom ovog mjeseca u povodu godišnjice smrti Gojka Šuška, bivšeg hrvatskog ministra obrane, Hrvatske televizija je emitirala dokumentarni film “Pobjednik iz sjene”, autorice Ljiljane Bunjevac, nekadašnje novinarske zvijezde ove televizije, koja je profesionalni zenit doživjela u vremenu Tuđman-Šuškovih godina „slave i ponosa“.
Ovaj prigodničarski uradak, pravljen dramaturgijom i estetikom nekadašnjih agitpropovskih “Filmskih žurnala”, kritičari su posprdno nazvali „hagiografijom“, budući da se Šušku, nekritički i bez ikakve autorske (i uredničke) distance, pridaju svetačka svojstva i nadljudske moći.
Za gledaoce u Bosni i Hercegovini pravo otkriće, svojevrsna zvijezda iz sjene, bio je Šefko Omerbašić, dugogodišnji prvi čovjek Islamske zajednice u Hrvatskoj, danas zastupnik u Gradskoj Skupštini Zagreba na listi gradonačelnika Milana Bandića.
KRPLJENJE ŠUŠKA
Omerbašić je tokom rata, što i u svojim sjećanjima na ministra Šuška potvrđuje, bio mnogo više od vjerskog službenika i duhovnog pastira, pa i karitativnog djelatnika: bio je sveprisutna, skoro disperzivna ličnost, čije su aktivnosti uveliko nadilazile ograničenja tog poziva i dužnosti. Predsjednik mešihata bio je (sve)moćan, najutjecajniji član bošnjačke, odnosno SDA-ove ratne „velike četvorke“ u Zagrebu, tajnovitog društva povezanih lica sa neograničenom neodgovornošću, kojeg su uz njega činili Mustafa ef. Cerić, Salim Šabić i Hasan Čengić, utjecajni vjerski i poslovni logističari, profilirani i prekaljeni u zagrebačkom džamijskom krugu. Svi oni, kojima treba pridodati i Senada Šahinpašića-Šaju, kao i veleposlanicu u Hrvatskoj, kano klisurinu postojanu Biseru Turković, istinski su „pobjednici iz sjene“ bosanskohercegovačkog rata, a posebno tranzicijskog poraća.
Efendija Omerbašić u filmu je Šuškovoj plemenitoj personi posthumno nabacio fin sloj multietničke snošljivosti, vjerske benovelentnosti i vojničke solidarnosti sa Bošnjacima-muslimanima u Hrvatskoj i BiH. „Šušak je Bosnu volio zbog Hrvata u njoj, ali je i Hrvate volio zbog Bosne“, izgovara Omerbašić na dvadesetu obljetnicu smrti hrvatskog ministra obrane i polugodišnjicu otkako je hrvatskom bogu rata Šušku i njegovoj ulozi u očuvanju BiH prigodne laude ispjevalo Sudsko vijeće Haškog tribunala u drugostupanjskom pjevanju.
Koristan sugovornik u filmu je i Miomir Žužul, dugogodišnji hrvatski diplomata u Sjedinjenim Američkim Državama, nezaobilazan sudionik svih zakučastih, tajnih, diplomatskih i vojnih sporazuma, povjerljivih razgovora, u kojima se rješavala budućnost Hrvatske i njenih susjeda. Žužul je, koji je u međuvremenu uklonjen sa hrvatske javne i političke scene kao glavni akter i žrtva krupne privatizacijske svinjarije u rodnom Imotskom, govori o ulozi Šuška u postizanju Washingtonskog sporazuma u proljeće 1994., čime je, kako kaže, počeo nepovratni put administracije Billa Clintona u pacifiziranje zakrvljenog postjugoslovenskog prostora.
„Treba se prisjetiti“, kaže Žužul, „govora predsjednika Tuđman nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma: „On je rekao da je njime Hrvatska uspostavila svoj ustavno-pravni poredak na cijeloj teritoriji, a da će se pitanje Bosne i Hercegovine naknadno rješavati.“ Kada i gdje je to Franjo Tuđman izgovorio nije precizirao, ali ne treba sumnjati da je Žužul savršeno upućen u sve što je njegov poglavar zborio, pa i ono što nije prevaljivao preko usta, ali mu se opsesivno vrzmalo po glavi. Nije zgorega podsjetiti: u Daytonu se, barem su tako mislili i vjerovali svi akteri, pregovarači i potpisnici, domaći i inozemni, pa i mi medijski kibiceri, rješavalo pitanje zaustavljanja rata i uspostavljanje mira u Bosni i Hercegovini, a ne vraćanje Hrvatske u njen ustavno-pravni poredak.
Hrvatski predsjednik nije tako mislio: vjerovao je da definitivno rješavanje bosanskohercegovačkog pitanja tek treba stavljati na dnevni red kada Hrvatska stane na svoje noge, odnosno svojom nogom na svakom pedlju svog teritorija. Dayton, dakle, nije bio kraj, nego početak kraja odlučivanja o sudbini BiH. Slikovito kazano, današnjim riječima akademika Dragana Čovića, Dayton je bio Plan A samo za Hrvatsku, dok je za Bosnu i Hercegovinu postojao pričuvni Plan B.
PRIČUVNA VARIJANTA B
Daytonskom sporazumu prethodio je Washingtonski, potpisan godinu i pol dana ranije. Opće uvjerenje bilo je kako je njim ne samo okončan hrvatsko-bošnjački sukob, nego je uspostavljanjem Federacije BiH instaliran ustavno-pravni okvir za demokratsku i mirnu budućnost ovog dijela Bosne i Hercegovine. Samo su naivci, poput potpisnika tog sporazuma, Billa Clintona, Harisa Silajdžića, pa i Krešimira Zubaka, vjerovali da je tome tako: u Tuđmanovom, odnosno hrvatskom razumijevanju taj je sporazum samo poslužio da se Hrvatska spasi od izvjesnih, već zapakovanih međunarodnih sankcija i izolacije kakvom je prethodno kažnjen Miloševićev režim.
Taj je sporazum osigurao i da Hrvatska, uz pomoć SAD, mirno priprema vojne planove za eliminiranje srpske paradržave na svom tlu. „Pitanje Federacije BiH i hrvatsko-bošnjačkih odnosa“, kako nije kazao nego je samo mislio Tuđman, „će se naknadno rješavati“. Planom B, razumije se. Tuđmanov najpouzdaniji dvorski žbir, Ivo Lučić, danas ugledni hrvatski povjesničar, istaknuti lider hercegovačke vojno-obavještajne hunte i certificirani denuncijant, umirivao je nakon Washingtonskog sporazuma svoje radikalizirane tifoze tvdnjom da ni on nije sretan „što ću morati živjeti sa muslimanima i Srbima, ali povijesni kontekst i okolnosti su u ovom trenutku takve“. Ili, što bi rekao Radovan Karadžić u pismima svojim sljedbenicima pisanim tokom višegodišnjeg bjekstva, „ne treba potpisivati ništa što se ne mora potpisivati i treba pustiti da vrijeme radi za našu stvar“.
Pomenuti Ivo Lučić, u vrijeme dok još nije bio istaknuti povjesničar, nego tek ambiciozni policajac iz Hercegovine, nekoliko nedjelja pred održavanje referenduma o neovisnosti Bosne i Hercegovine prvog marta 1992., bio je jedan od svega tridesetak HDZ-ovih čelnika iz BiH koji je sudjelovao na sjednici te stranke u Livnu, na kojem je formulirano tzv. Livanjsko pitanje za referendum. Preformulirano referendumsko pitanje usvojeno u Parlamentu BiH, u livanjskom Planu B, naravno, glasilo je otprilike: „Da li ste za Bosnu i Hercegovinu kao suverenu državu ravnopravnih građana i naroda i zbog čega niste?“
Šta ovo razabrušeno podsjećanje želi reći? Želi reći kako ovonedjeljna najava Dragana Čovića, predsjednika HDZ BiH, člana Predsjedništva BiH, kako je prvobitni Plan A za izmjene Izbornog zakona prošlost, te da će se aktivirati (već pripremljeni) Plan B, nije ni nov, a pogotovo ne originalan i neočekivan potez, odnosno projekat. On je, zapravo, opće mjesto, duplo dno, možda i jedini element HDZ-ove politike koji je vječan i nepromijenjen. Ta je dihotomija, ili narodski kazano pričuvna figa u džepu, u osnovi svega što je Hrvatska od ranih devedestih radila i kanila raditi prema Bosni i Hercegovini i u njoj.
Recimo, to što je prije skoro dvije decenije Franjo Tuđman potpisao sporazum o razgraničenju sa Bosnom i Hercegovinom, bio je „maskirni“ Plan A, parada za okupljene strane diplomate u Sarajevu te 1999. godine: suštinske, prave namjere Plana B sadržane su u činjenici da taj potpis Hrvatski sabor nikada nije ratificirao, niti će ratificirati. (Nisu, doduše, u Saboru ratificirani ni Washingtonski, niti Daytonski sporazum, ali to je drugi par rukava).
MI NISMO ANGELI
Znači li to da da su najave, sa snažnim elemenima prijetnje, Dragana Čovića o novoj fazi u djelovanju njegove stranke, poput svih prethodnih, poput nekadašnje Hrvatske samouprave, bezopasne i osuđene na neuspjeh? Ne znači, jer uopće nisu bezopasne. Kontrolom nad federalnim Domom naroda (kojeg je Washingtonski sporazum patentirao a Daytonski ugradio u buduću ustavno-pravnu arhitekturu Federacije i BiH kako bi spriječio majorizaciju i dominaciju najvećeg naroda), HDZ praktički drži „većinski paket“ nad svih institucijama, zakonodavnim i izvršnim, u Federaciji i državi.
Dosadašnje nas iskustvo uči da je Plan B, odnosno seperatistička komponenta unutar hrvatske politike u BiH (ojačana sveokolikim prožimanjem sa Dodikom, Vučićem i Putinom) imala onoliko izgleda koliko joj je omogućila bošnjačka politika i njeni lideri. Sve se čini da bošnjačka politika nije nikada do sada davala tako uvjerljive argumente HDZ-ovom separatizmu kao što to čini posljednjih mjeseci i godina.
“Ovdje se sukobljavaju dva principa, građanski za kojeg se zalaže SDA i nacionalni na kojem insistira HDZ“, kazao je Bakir Izetbegović govoreći o Izbornom zakonu u Berlinu, u prisustvu njemačke kancelarke Angele Merkel. Prije tačno 24 godine, u proljeće 1994., na istom je mjestu stajao njegov otac Alija Izetbegović sa tadašnjim njemačkim kancelarom Helmutom Kohlom. Svjedoci su kasnije pričali kako je gorostasni Kohl, kao dobroćudni King-Kong u onome filmu što je nosio Jasicu Lang, od radosti i zadovoljstva nosio po kabinetu Izetebegovića nakon što su usuglasili osnovne principe hrvatsko-bošnjačkog sporazuma, koji je formalno ukoričen i potpisan u Washingtonu.
Obećao je tada Kohl Izetbegoviću da će Njemačka uložiti u oporavak i izgradnju BiH koliko god bude potrebno novca, pameti, podrške svake vrste. Tadašnji njemački kancelar vjerovao je bošnjačkom članu Predsjedništva BiH, današnja kancelarka ne vjeruje Izetbegoviću mlađem. A nije jedina u današnjoj Evropi. U tome su sadržani stanoviti izgledi i moguće perspektive Čovićevog, odnosno hrvatskog Plana B.
(slobodnabosna.ba)