(pjesma Jusufa Trbića iz knjige poezije “Brehtova opomena”)
Uzalud se sjećaš
Umorni zavičaj izdiše tamno
svakoga dana
I svakoga dana susreću te
kuće bez adrese
Vrtovi bez neba Ulice bez izlaza
Stope u vazduhu
Avlije kao bezvučne rane
i jedno sunce
Crno od sopstvenog pamćenja
Uzalud se sjećaš
Nekadašnji dani su izgubili mirise
i boje
Sjenke više nisu guste i smeđe
i svjetlost
Blijeda po ivicama sve teže
glavu diže
Iz žedne gline vremena
Zastaju ljudi
U sporim hodnicima ljeta
i jesen
Opasana kaišem žutog osmijeha
Otvara već utrobu umornog
vazduha
I svoje duboke ruke u tvoju
krv zavlači
Svoje ruke od leda što gledaju te
Kao što gleda slijepo oko visine
Beznadežni cvijete
Pjesmo izgubljenih obala
Zaboravi tu rijeku što se sama
u sebe ulijeva
To je zmija sudbine koja guta
Sopstveni rep Izađi iz tog kruga
I kreni putem koji ti kiše pokazuju
Svojim tihim dlanovima
Zadrži u sebi još samo mutni
oblik koraka
Što su odnijeli u daljinu sve što si
nekad imao
Sve tvoje sjajne živote Sva nježna
mora
I u njima zvijezde Sve gorke
pobjede i
Lijepe poraze i sva slatka umiranja
Vrijeme je u kamen zazidano
Jesen je i ljeta se ne sjećaj više
Oslušni Na prozor ti
Opet kuca bezmilosni Bog
Što dade ti poklon gorak
do neba
Da iz zavičaja jednom odeš
A da se svakoga dana vraćaš