Piše: Jusuf Trbić
Moramo se sjećati, da i oni poslije nas znaju šta se dogodilo. Moramo se sjećati, jer smo toliko važnog zaboravili, da nam budućnost to neće oprostiti. Moramo se sjećati zbog nas i zbog onih čiji su životi prosuti po ukletoj zemlji bosanskoj, po zemlji plemenitoj.
Moramo se sjećati ako želimo da ostanemo ljudi.
…………………………..
Bilo je jutro, 11. septembar 1995. godine. Rođak porodice Hamzić došao je poslom, ušao u avliju i zvao domaćine, ali se niko nije javio. Kad je ušao u kuću, imao je šta da vidi. Oko sinije, za kojom su večerali, ležali su mrtvi, u krvi, Ajša Hamzić (1930), Razija (1933) i Ćamka Hamzić (1927), Hamdija Hamzić (1928) i mladi Isak Mešić zvani Elvir (1971). Svi s metkom u potiljku. Pod i zidovi isprskani krvlju.
Večera je stajala na siniji, nedirnuta.
U kući Hamzića bila je žalost tih dana, jer je tri dana prije toga umro domaćin, Huso Hamzić, od bola za izgubljenim sinom. Njegovog sina Mustafu prisilno je mobilisala srpska vojska i potjerala ga na Majevicu, u prve redove. Poginuo je od granate 24 jula, mjesec i po dana prije toga. Bio je to šok za malobrojne Bošnjake koji su još ostali u Bijeljini i nadali se da će najavljeni dejtonski mir konačno donijeti smiraj i njima. Bila je to jasna poruka srpskih fašista – da ih ni mir neće zaustaviti i da će se velikosrpski projekat nastaviti.
Nekoliko dana prije zločina, u kuću Hamzića su dolazili Vojkan Đurković i njegovi ljudi, nešto mjerili i premjeravali, a onda su u kuću uselili Dušana (Mile) Lovru iz Glamoča. Toga dana, 11. septembra, čim su komšije počele da se iskupljaju pred kućom Hamzića, Vojkanovi ljudi su upali u avliju i nikom nisu dali da priđe kući, sve dok nisu doveli ženu, koja je očistila krv. Zatim su doveli molera, Bošnjaka, da prekreči zidove. A prije nego što je krenuo, Vojkan Đurković je glasno, da ga svi čuju, viknuo Dušanu Lovri da puca na svakoga ko priđe kući.
Tijela je odvezla Hitna pomoć, na lice mjesta je izašao i istražni sudija, i sve se na tome završilo. U zvaničnim dokumentima je upisano da su svi umrli prirodnom smrću. To piše i u uvjerenju Centra javne bezbjednosti Brčko od 1. jula 1997. godine, izdatog na zahtjev kćerke ubijene Ćamke Hamzić ( rođene Muminović), zbog upisa u knjigu umrlih. Uvjerenje je potpisao Andrija Bjelošević, načelnih CJB Brčko, pozivajući se na potvrdu o smrti Ćamke Hamzić, koju je izdao Dom zdravlja u Bijeljini, i u kojoj piše da je „imenovana umrla prirodnom smrću dana 11. 09. 1995. godine.“
Tako su, eto, bijeljinski Bošnjaci umirali prirodnom smrću, s metkom u potiljku.
Takva uvjerenja dobili su i ostali, brutalno ubijeni bijeljinski civili, svima je došlo odjednom da umru, samo da napakoste Srbima. Takvi su Bošnjaci.
Kćerka Hamdije i Ćamke Hamzić, Merima Duraković, koja je tražila to uvjerenje, i sama je prošla golgotu. Nakon stalnih upada Vojkanovih ljudi, prijetnji i poniženja, odvedeni su Merimin muž Senad i njegov otac na Majevicu, na kopanje rovova, a ostali ukućani su dobili radnu obavezu – da čiste novosagrađenu zgradu kod pijace. Nalog za radnu obavezu, uredno potpisan i pečatiran, dobili su i mala Selma, koja je tada imala samo tri godine, i njena nena Zumreta Duraković, stara 87 godina. Treba li reći da takvi slučajevi nisu zabilježeni ni u Hitlerovoj Njemačkoj?
Na kraju su ih ljudi Vojkana Đurkovića sve pokupili i istresli na Majevici. Durakovići su imali sreće. Nakon svega, nakon silnih patnji, vratili su se u svoju kuću u Ulici Nikole Spasojevića u Bijeljini. Mala Selma je, kad su ih digli iz kreveta i ubacili u kamion, od svih svojih stvari ponijela samo lutku, od koje se nije razdvajala. Tu je lutku vratila u Bijeljinu. Kad sam pravio zapis o ovom slučaju za „Majstore mraka“, Merima mi je rekla : „Molim te, zapiši da niko od preživjelih iz familije Hamzić nije ni prodao, ni zamijenio kuću. Oni koji su otišli, vratiće se. Mi svoje ne damo.“