ISTORIJA SREDNJOVJEKOVNE BOSNE najstarije južnoslovenske države na Balkanu
Piše: Saud Grabčanović
Treći ban Bosne Stjepan Kulinić: Nakon smrti bana Kulina na bosanski tron je došao njegov sin Stjepan, koji je vladao od 1204. do 1232. godine. Stjepan je važio za gorljivog katolika i vazala mađarskog kralja. Bio je veliki protivnik Crkve bosanske i progonio je bogumile. Aktivno je učestvovao u događanjima vezanim za papinu istragu religije Kulina i Vojslave. U Bosni je Crkva bosanska toliko ojačala, da je papa Grgur IX (1227-1241.) odlučio ovaj put stvarno pokrenuti križarski rat kako bi konačno iskorijenio Bosansku crkvu. U okviru tog plana pokrenuo je vrlo živu diplomatsku aktivnost. Za sve to vrijeme o banu Stjepanu nema nigdje nikakvih pomena, a ni Vatikan ga ne spominje. Po svemu sudeći, bio je gorljivi katolik i zbog toga se tada u Bosni njegova riječ nije mnogo slušala. Pred kraj njegove vladavine, u Bosnu dolazi inkvizicija i u Vitezu u trajanju od desetak godina spaljuje nekoliko stotina heretika. To je dovelo do toga da ban Stjepan bude u Bosni omrznut i da 1232. (ili dvije do tri godine kasnije) bude svrgnut s vlasti. Stjepan je smijenjen s vlasti u korist velikog bana Mateja Ninoslava, koji je porodično bio usko povezan s njim. Ban Stjepan Kulinić je bio oženjen Ancilom (Ankom). Imali su sina Sebislava, koji je bio usorski knez. Nakon protjerivanja iz Bosne, Ancila i Stjepan su se sklonili kod njihovog sina, usorskog kneza Sebislava. U Usori je bivši ban Stjepan umro 1236.godine . Banica Ancila je nastavila živjeti u Usori gdje je i umrla.
Četvrti ban Bosne Matej Ninoslav: Bosanski ban Matej Ninoslav je vladao od 1232. do 1253. godine. Matej je, inače, ranije bio knez grada Splita, a važio je za gorljivog bogumila i mecenu Crkve bosanske. Ostala je zabilježena njegova povelja dubrovačkom knezu Žanu Dandolu, koja je postala predmetom kontroverzi, zbog pokušaja da se na osnovu njenoga teksta odredi narodnosni sastav Bosne u 13. vijeku. Povelja jedino određuje državotvornost Bosne toga doba. Pošto je bosanski ban i kompletno tadašnje plemstvo pripadalo Bosanskoj crkvi, a katolička crkva je bila potisnuta iz javnog života, papa je o takvom stanju crkve i vjere u Bosni bio redovno obavještavan od svojih uhoda. Nakon dužeg vijećanja, Sveta stolica je donijela odluku da se protiv Bosne povede krstaški rat za istrebljenje bogumila. Ban Ninoslav je o mogućem križarskom napadu na njegovu zemlju bio obaviješten i pokušao ga je spriječiti. Ali, banu Ninoslavu da spriječi taj rat nije pomogla ni izjava odanosti rimskoj crkvi. Papa Grgur IX je 1234. pozvao na križarski rat protiv bosanskih heretika. Na papin poziv ugarski krstaši su upali u Bosnu i poveli krvav rat protiv Ninoslava, Bosanske crkve i njegovog naroda. Ninoslav je jedva ostao na vlasti i to zahvaljujući provali Mongola u Ugarsku, radi koje su se krstaši, predvođeni Kolomanom, morali hitno povući iz Bosne. U Bosni je obnovljena njegova vlast i na kratko je nastupio željeni mir. Ali, nakon povlačenja Mongola i obnove kraljevine Ugarske, obnovile su se i ideje o ratu protiv Bosne. Ali, sada je ban Ninoslav uspio odoljeti prijetnji novim opasnim krstaškim ratom protiv njega i njegove zemlje. Papi Inocentu IV se sredinom 1246. javio bivši bosanski biskup Ivan, a i ugarski dominikanci, tražeći da im papa da posebno pravo u borbi protiv heretika u Bosni. U to doba počinje i borba kaločkog nadbiskupa za bosansku biskupiju. Kaločki nadbiskup Benedikt se nudi papi da će protiv bosanskih heretika povesti križarski rat. Oduševljen, papa Inocent IV mu daje pravo da raspolaže imanjima nevjernika, a zatim ga imenuje svojim legatom. Početkom 1247. pozdravlja papa ideju mađarkog kralja Bele IV, koji je takođe odlučio ponovo poći u rat protiv bosanskih bogumila. Podvrgavanje bosanske biskupije kaločkoj nadbiskupiji bez sumnje je vrlo neugodno iznenadilo Ninoslava. Dok je bosanski biskup bio papin sufragan, i to s boravkom izvan njegove zemlje, u Đakovu u Slavoniji, ban se nije mnogo uzbuđivao. Promjena uprave nad bosanskom biskupijom je mogla biti upotrijebljena protiv njega i Bosne. Ninoslav zato odmah šalje novom papi Inocentu IV vjerodostojna svjedočanstva o čistoći svoje katoličke vjere, na što papa obustavlja novu namjeravanu akciju protiv njega i njegovog naroda. Kaločkom nadbiskupu Benediktu je zapovjeđeno da ne istupi protiv Ninoslava. Tako je Ninoslav uspio odbiti nove nasrtljive ugarske nalete na svoju zemlje ,što mu je omogućilo da do kraja života (vladanja) zadrži položaj koji je stekao još 1233. Godine, kad je postao samostalni bosanski vladar.
Križarski rat protiv Bosne : Papa Grgur IX je 1234.godine pozvao na križarski rat protiv bogumila u Bosni. Grgur je obećao oprost potencijalnim križarima i povjerio provođenje vojne akcije Kolomanu, mlađem sinu Andrije II i bratu Bele IV. Koloman i njegovi sljedbenici stavljeni su pod zaštitu Svete stolice.U pismima koja je papa poslao Kolomanu i bosanskom biskupu, ni neprijatelji ni regija nisu ispravno navedeni. Papa je Bosnu nazvao “Slavonija”, spomenuvši “bosanske zemlje” samo u pismu biskupu. Međutim, činjenica da je bosanski biskup obaviješten, dokazuje da je papa mislio na Bosnu. Čini se da je vojna akcija provedena protiv Bosanaca uopšteno, budući da se spominju samo “heretici”; jedan izvor ukazuje na to da je križarski rat bio usmjeren protiv dualista. Na papin poziv Mađari su se spremno odazvali. Krstaški rat protiv Bosne vodio se od 1235. do 1241. godine.Taj je krstaški rat, u stvari, bila mađarska agresija usmjerena protiv Bosanske banovine. Iako je moguće da Bosanci nisu uspjeli uskladiti svoju crkvu sa Rimom, taj križarski rat zapravo je Mađarima poslužio kao odličan izgovor za širenje svog uticaja. Križare je predvodio mađarski princ Koloman. Mađarski križari su uspjeli u tom ratu osvojiti samo sjeverne periferne dijelove Bosne. Sa križarima su u Bosnu stigli i mađarski dominikanci, koji su osnovali inkviziciju,vršili «istrage» i osuđivali bogumile na smrt spaljivanjem. Rat je počeo 1235. godine, ali je mađarska vojska u srednju Bosnu ušla tek tri godine kasnije. Krstaši su veoma sporo napredovali zbog svenarodnog otpora Bošnjaka na sjeveru zemlje u Solima, gdje je im je planinski teren olakšavao odbranu od križara. Papa Grgur je u avgustu 1236. naredio križarima da ne napadaju srodnika Mateja Ninoslava, Sibislava, kneza Usore, ili njegovu majku, jer su oni “dobri katolici” među heretičkim plemstvom, “ljiljani među trnjem”. Visoko je palo 1236. godine, kada su dominikanci, koji su slijedili križare, tu sagradili katedralu. Međutim, križari nisu uspjeli osvojiti čitavu Bosnu, budući da je Matej Ninoslav i dalje bio ban u centralnim dijelovima svoje države, gdje križari i dominikanci nikada nisu stupili. Taj red je preuzeo kontrolu nad katoličkom crkvom u Bosni, koju je sada predvodio novi biskup, mađar po imenu Ponsa. Dominikanci su zabilježili da su neki heretici spaljeni na lomači, ali se čini da nisu otkrili ništa o prirodi te jeresi. Križari su potom ili došli sve do Zahumlja na jugu ili namjeravali to učiniti. Križarski rat u Bosni se tada naglo završio, jer su samu Mađarsku napali Mongoli. Križari su bili prisiljeni povući se kako bi se suprotstavili agresorima na vlastitu zemlju, a sa njima i princ Koloman. Mongoli su pod Batu-kanom, nakon potčinjavanja i pustošenja Kijevske Rusije, napali Mađarsku. Mađarske trupe su bile prisiljene povući se iz Bosne i suočiti se sa vlastitim osvajačima. Veći dio ugarske vojske uništen je od strane Mongola u bici na rijeci Šaju. Koloman, predvodnik križara, bio je među ubijenima. Tatari su poslije kraljevine Ugarske opustošili i opljačkali Dalmaciju, Hrvatsku, Zetu, Srbiju i Bugarsku. Bosnu su poštedjeli zbog teškog terena. Njihov napad pokazao se katastrofalnim za čitav Balkan, osim Bosne. Križari su bili uništeni i nikada se nisu vratili. Nakon mađarske agresije, pod izgovorom križarskog rata, Bosna je povratila okupirane teritorije i obnovila svoju nezavisnost. Kasnije pape pozivale su na nove križarske ratove protiv Bosne, ali ni do jednog nije došlo. Neuspjeli križarski rat doveo je do vjekovnog nepovjerenja i mržnje prema Mađarima u bosanskoj populaciji.
(Nastaviće se)