Demokratija, preletači i papci

Sokratu se pripisuje da je, prije 2.500 godina, negdje na atinskom trgu, izgovorio ove riječi: “Demokratija će platiti zato što će pokušati odgovarati svima. Siromašni će htjeti imetak bogatih, a demokratija će im to dati. Mladi će htjeti biti uvažavani kao stari, žene će htjeti biti kao muškarci, stranci će htjeti prava starosjedilaca, a demokratija će im to dati. Lopovi i prevaranti će htjeti važne državne funkcije, a demokratija će im to dati. A kad lopovi i prevaranti konačno demokratski preuzmu vlast, jer kriminalci i zločinci teže za moći, nastaće gora tiranija nego u vrijeme bilo koje monarhije ili oligarhije.”

Neki ove vizionarske riječi pripisuju Sokratovom učeniku Platonu, koji u “Državi” vodi dijaloge sa svojim učiteljem. Ali, nije ovo jedina Sokratova mudrost o demokratiji, koju nikako nije mogao da razumije. “Kako je moguće da za upravljanje brodom ljudi biraju onog ko se u plovidbu razumije, a za upravljanje državom onog ko sakupi najviše glasova”, pitao se mudrac, podsjećajući da onaj koji upravlja brodom mora “proučavati godišnja doba, i nebo, i zvijezde, i vjetrove da bi dobro upravljao”! Sve mane demokratije Sokrat je sažeo u pitanje “da li nešto treba povjeriti na čuvanje slijepcu, ili onome ko dobro vidi”!

Suština Sokratovog i Platonovog učenja o državi svodila se na tvrdnju da državom treba da upravljaju najbolji, oni koji za to imaju najbolje znanje i vještinu. Znanje za upravljanje državom zasnivalo se na “znanju o idejama”, koje je, kako su ga razumijevali Stari Grci, na ontološki višem stepenu od običnog znanja. Zbog toga su govorili da autoritet vladara upravo proističe iz “znanja o idejama”. A za Platona je opšte dobro bila najuzvišenija ideja.

U vrijeme kada je Platon pisao svoju “Državu”, antička demokratija je pokazivala mnoge slabosti i svoje najlošije strane. Između ostalog, demokratija je i Sokrata osudila na smrt sa optužbom da kvari omladinu. Zbog toga je Platon savjetovao filozofe da se čuvaju demokratije kao oluje i govorio da je od demokratije gora samo anarhija.

Šta bi danas Sokrat izgovorio o našoj demokratiji? Da li i danas na izborima biramo slijepce, ili one koji najbolje vide? Jesu li na izbornim listama najbolji među nama, ili samo članovi političkih partija? Ima li danas u politici znanja o idejama? Izgleda da nema!? To što gledamo na samom startu izborne kampanje, nije politika koja krasi demokratiju!

Ne treba se pozivati na Sokrata da bi se zaključilo da se politika koju je iznjedrio demokratski prevrat pretvorila u lični i porodični biznis. Ona je danas privatluk pohlepnih koji prati trag novca i strast profita. Političke partije su se organizovale kao apsolutni vladari političkog prostora i ne dozvoljavaju da se poredak na političkoj sceni poremeti. Iste partije i isti ljudi koji su učestvovali u istorijskom i ratnom prevratu, vladaju i danas. Nažalost, oni imaju argument! Na svaku vrstu prigovora, odgovoriće da ih je narod izabrao i da imaju demokratski legitimitet! Svakom svom kritičaru predložiće da ide na izbore i provjeri koliko sam vrijedi.

Na ovom prividu zasniva se legitimitet današnje vlasti. Zašto prividu? Zato što je narod samo sredstvo uz pomoć kojeg političari, sredstvima manipulacije i obmane, biraju sami sebe! Za to im služe njihove medijske strukture, njihova instalirana efektivna moć, njihovi strani mentori i njihovi domaći i međunarodni trbuhozborci. Na toj političkoj matrici danas funkcionišu izborni procesi u svim tranzicionim (pretpolitičkim) društvima. Manipulativni spektar je veoma širok i stalno se usavršava. U njega su uključene i državne ideologije i ideje. Tako danas Hrvati proizvode srbofobiju, Bošnjaci unitarizam, Srbi otcjepljenje. Svi zajedno koriste neprijatelja koji će ih okupiti i mržnju kao pogonsko političko gorivo. Mržnja je njihov amalgam uz pomoć kojeg prave svoju političku veličinu. U manipulativne svrhe uključeni su, mehanizmima korupcije, intelektualci, naučnici, kulturni radnici i estrada. Koristi se sve što dopire do neukog i dezorijentisanog birača.

Ovih dana lideri vladajućih političkih partija otvaraju puteve, mostove, bolnice, škole i hidrocentrale, pokazujući biračima svoje rezultate, koji, mora se priznati, predstavljaju opšte dobro. To je najbolja promocija vlasti – legitimna, razumna i dobra za uspješnu izbornu kampanju. Ali, njima to nije dovoljno! Oni imaju neodoljivu potrebu da uz to opšte dobro pred kojim stoje obavezno spomenu svoje političke protivnike kao narodne izdajnike. Tim nekontrolisanim nagonom oni zatrpavaju svoju političku i državničku veličinu, pogrešno vjerujući da rade legitimnu političku stvar. Uništiti političkog protivnika po svaku cijenu, je njihov politički cilj. Oni zaboravljaju da je protivnik u političkom pluralizmu neophodan i da ga treba pažljivo “njegovati”. Bez političkog protivnika vlast gubi značaj i postaje protivnik sama sebi. Svođenjem lidera opozicije na puke izdajnike, politički predstavnici stranaka na vlasti rade dobar marketinški posao za opoziciju jer joj daju na značaju i podstiču među biračima politički inat koji bi njegove protivnike lako mogao dovesti na vlast.

Vrijeđanje političkih protivnika, kojim je počela izborna kampanja, otkriva unakaženo lice demokratije. Politika ne smije biti mjesto bahatih i osionih, nego mjesto pristojnih ljudi, ljudi spremnih da čuju, razumiju i pomognu. Vrijeđanje i ponižavanje političkih protivnika istovremeno je i samoponižavanje. Politika koja želi da bude poštovana, mora biti dostojanstvena.

Zašto opozicija ne umije da govori drugačije? Zašto opozicija odgovara istom mjerom i na isti način? Zašto opozicija nema ideja? Zato što joj je cilj vlast, a ne čovjek. Ona priželjkuje da bude ista kao i njen politički protivnik. Biti drugačiji se ne isplati. Zato opozicija na glupost odgovara glupošću. Sluđeni birač više ne zna s kim je i za koga bi mogao biti.

Naša opozicija je, otkad postoji, optuživala vlast za kriminal. Ali, kad god je opozicija dolazila na vlast, nikoga iz bivše vlasti nije procesuirala za taj isti teški kriminal! Nije, jer bi to onda bilo pravilo koje bi se sutra moglo primijeniti i na njenu vlast. Tako su naše politike varale svoje glasače: optuživale, ali nisu tražile krivični progon. Upirale prstom u krivce, ali krivce nisu kažnjavale.

Kad god je opozicija dolazila na vlast, niko iz bivše vlasti nije odgovarao za kriminal za koji su ih optuživali. Naprotiv, oni koje su optuživali pretrčavali su u redove nove vlasti (preletači), nudeći joj svoj novac i svoje usluge. Tako su se naše politike presvlačile u vladajuće ruho. Na tom prostoru su pozicija i opozicija bile u čvrstoj koaliciji. Tako se izgubila autentičnost politike i politika svela na pijacu na kojoj se nudi i kupuje najpokvarenija politička roba. Politički “papci”, taj brend tranzicione demokratije na Balkanu, popunjavali su rupe u interesnoj konfiguraciji postizborne vlast! Što se nije moglo završiti na izborima, završilo se sa “papcima” i “preletačima”.

Da je Sokrat živ, i danas bi tvrdio da su najbolji oni koji nisu u političkim partijama jer samo njih ne interesuje vlast kao sredstvo sticanja lične koristi, zbog čega su oni najsposobniji da čine ono što je najbolje za narod, a ne samo ono što je najbolje za njih.