(Ne)spavajte mirno: Zašto BiH nema snažan odgovor na “razgraničenja” na Balkanu
Piše: Faruk Vele
Otkako je početkom augusta ove godine predsjednik Srbije Aleksandar Vučić saopćio da se zalaže za “razgraničenje” sa Albancima na Kosovu, a potom nedavno i Slobodana Miloševića nazvao velikim vođom, kao da je zao duh balkanskog Mefistofela ponovo prošetao ovim ojađenim prostorima.
Samo ovaj detalj, kako ovih dana zapisa Josip Mlakić, jasan je pokazatelj da nijedna kriza na Balkanu ne može ostati izolirana, te da je to najčešće iskra koja se strelovitom brzinom proširi na cijelu regiju!
Balkanizacija Balkana
Dok se od Pariza do New Yorka utrkuju da prognoziraju što strašnije scenarije pune novih buktinja, klanja i ubijanja, s mnogo razloga otvorena Pandorina kutija “balkanizacije Balkana”, i to na 140. godišnjicu sudbonosnog Berlinskog kongresa, ponajviše je potresa samu Bosnu i Hercegovinu.
Ne slučajno, našu zemlju ponovo sa slašću kasape na pladnju najbližih susjeda i njihovih nacionalističkih vođa. Vučić i kosovski predsjednik Hashim Thaci u svojim izjavama sve više aludiraju na “mirno rješenje” njihovog spora, tako što će razgraničiti Srbi i Albanci. Zauvijek. Kosovski lider, evo, najavljuje pripajanje Preševa i Bujanovca svojoj državi, a Vučić kroz svoje medije slavi vraćanje četiri općine u sastav Srbije. Ali cijenu bi trebala platiti Bosna. Normalizacija odnosa Srbije i Kosova vjerovatnije bi mogla dovesti do suprotnog, makar u ostatku europskog jugoistoka.
Prema tim scenarijima, nakon što bi sjever Kosova pripao Srbiji, BiH bi bila definitivno podijeljena! Entitet RS bi pripao Srbiji, a zapadna Hercegovina Hrvatskoj. Najavljuje se podjela Makedonije, pa čak i Crne Gore.
Srpski nacionalisti, sve uz podršku s Andrićevog venca, već crtaju karte na kojima je 49 posto teritorije BiH pripojeno zemlji koja je povela agresiju devedesetih.
Institut za sigurnosne studije Evropske unije iz Pariza u jednom scenariju raspleta naših života objašnjava da mijenjanje granica na Balkanu ne bi prošlo bez krvoprolića, naravno i humanih preseljenja i egzodusa, te da bi se oružani sukobi zbog novoformiranih granica, kao i nasilni incidenti u područjima koje naseljavaju etničke manjine, dešavali gotovo svakog dana. No, kao da to nikoga nije briga u BiH.
Predsjednik bh. entiteta RS Milorad Dodik je, zalažući se upravo za podjelu Kosova i pitajući srbijansku javnost je li spremna primiti otrgnutu pokrajinu sa Albancima, najavio spajanje sa Srbijom i zahtjev za stolicu u UN-u. Nabacuje Dodik tako loptu Vučiću koji u očima puka treba ostati “najveći sin”, ali i sve prisutnijoj Rusiji za njihove igre sa Abhazijom, Južnom Osetijom i drugim satelitskim državicama.
Treba li podsjetiti da se srpska politika na ovaj način vraća na velikosrpski koncept.Jer, ne samo da je, po “ocu nacije” Dobrici Ćosiću “RS najveća srpska pobeda na kraju 20. vek”, već je upravo on predlagao i podjelu Kosova i “humano preseljenje” naroda.
Ono što oduševljava srpske nacionaliste, jeste činjenica da o prekrajanju granica afirmativno piše, recimo, The New York Times. Tamo se čak zagovara i “mirno etničko čišćenje”.
Viši saradnik u američkom Vijeću za međunarodne odnose i bivši član Vijeća za nacionalnu sigurnost pod Barackom Obamom, Charles Kupchan, otvoreno se u tom listu založio za takav dogovor. U kolumni provokativno naslovljenoj “Uvredljivi plan za Balkan koji bi SAD trebao podržati”, Kupchan argumentira da je ovo “moralno uvredljivo” rješenje, ipak, “ispravan izbor jer u ovom slučaju pragmatizam mora nadjačati principe kako bi osigurao dogovor koji donosi rješenje godinama nakon krvoprolića i promjena granica koje su uslijedile nakon kolapsa Jugoslavije”.
Slično je prošle godine predlagao i američki časopis Forbes, pa su analitičari u Srbiji požurili konstatirati da se “američka politika prestrojava” i da je to “šansa za Srbe”.
“Srbima će država sama pasti u ruke kada se raspadne skalamerija od Bosne. Stranci više ovdje ne upravljaju… Samo ozbiljni narodi mogu stvoriti državu”, govori iz nekog polumraka na nekom skorom stranačkom skupu Dodik, bacajući rukavicu u lice, ko zna koji put, nesretnom Valenzinu Inzku i cijeloj međunarodnoj zajednici.
Istovremeno, Dodik je otvoreno priznaje da se kandidirao za člana Predsjedništva BiH samo da “zakatanči onu magazu u Sarajevu”. Na sličan način, Dodikov najbolji jaran, Dragan Čović, u Mostaru glorificira tzv. Herceg-Bosnu, njegovi instant političari poput Marija Karamatića šalju ultimatum Bošnjacima da “poštuju Herceg-Bosu” “ili ćemo se razilaziti”… A samo naivni mogu vjerovati da je oštra retorika Kolinde Grabar-Kitarović prema BiH i Bošnjacima, započeta još krajem 2016. godine, najčešće pred evropskim i svjetskim adresama, naivna priča “Kraljice Balkana”.
U međuvremenu, došlo je do zaoštravanja odnosa Srbije i Hrvatske. Također, i predsjednik Crne Gore Milo Đukanovićkritizirao je Beograd i patrijarha Srpske pravoslavne crkve Irineja, tvrdeći da je iz Srbije pokrenuta medijsko-politička ofanizva protiv njegove zemlje, slična onima iz devedesetih.
Dok Makedonija u intenzivnim kontaktima sa evropskom, odnosno njemačkom i američkom administracijom štiti svoj položaj, dostignute pomake i odbija utjecaje Rusije, diplomatija Kosova je u stanju pripravnosti, a Podgorica alarmira svjetsku javnost na najmanji šum, poruke najodgovornijih bh. zvaničnika na ovu temu nisu doprle dalje od izbornih hronika koje su im ovih dana omiljeno štivo.
S izuzetkom nedavnog važnog susreta sa Angelom Merkel u Berlinu, odakle su poslane važne poruke, najviših zvaničnika Bosne i Hercegovine ovih dana nema u Wasingtonu, na East Riveru, u Briselu… Oni tamo ne pitaju kakvi se to planovi koju za Balkan, a posebno za BiH i kuda usmjeravaju naš brod? Ne upućuju proteste, ne daju intervjue za utjecajne medije, ne nude autorske tekstove u kojima će reći NE rješenjima koja će nagraditi genocid i etničko čišćenje.
Nema lobista, diplomatskih nota, pa ni oglašavanja intelektualaca, emisija, okruglih stolova. Ovdašnji državni mediji ne objašnjavaju javnosti šta se krije iza Vučićevog Gazimestana i nije li nam pet poručeno da smo “u bitkama i pred bitakama”.
Gdje smo danas mi?
Nema, nažalost, ni Turske, niti turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana da kažu kako se priča o promjenama granica neće proći. Turski pragmatik, naravno, neće ništa reći kako ne bi ušao u hatar sve boljim ruskim prijateljima kojima trebaju i spomenuti srpski nacionalisti i nestabilan Balkan. Historija se ponavlja, zar ne?
Probosanski politički faktor je tako ogoljen, na međunarodnoj sceni užasno pasivan… On danas jedini na Balkanu ne igra proaktivnu politiku, a to nije dobra vijest. Pomireni sa sudbinom, izgleda da ponovo čekamo da nam je drugi napišu.
Više političke racionalnosti i prepoznavanja situacije ima u potezima reisu-l-uleme dr. Huseina ef. Kavazovića, koji zadnjih mjeseci putuje od Bijele kuće do Brisela, objašnjavajući poziciju Bosne, nego u potezima svih ostalih političkih zvaničnika s moćnim resursima i platama, i to je znak za zabrinutost. Neki će pokušati objasniti kako je dobar znak nedavna poruka američkog senatora Rogera Wickera, koji je tražio veći angažman Amerike konkretno u BiH. I jeste. No, je li to dovoljno svjedočimo li tektonskim poremećajima na velikoj šahovskoj ploči. Gdje su susreti najvišoj razini, garancije, demskiranje velikosrpske politike u očima svijeta.
Zabrinuti za očuvanje vlasti, svojih fotelja, zadovoljavaju se patetičnim prenemaganjima kako niko ne može uništiti “milenijsku Bosnu”, sitnim forama o tome kako volimo Sandžak (tobože kao odgovor na povlačenje pitanje RS-a) kako ne može biti odcjepljenja RS-a itd.
(kliker.info)