Piše: Srđan Šušnica
Srđan Šušnica, magistar kulturnih studija, pravnik i publicista iz Banjaluke, govori za Remarker o pljačkaškom i mitomanskom režimu Milorada Dodika, ruskom uticaju/interesima u Bosni i Hercegovini i na Balkanu, negiranju zločina i nakaznosti tvorevine kakva je Republika Srpska. On ističe i siromaštvo građana RS koje ima za posledicu strah i održanje Dodikove oligarhije, a Dodikovo vezivanje za Rusiju ocenjuje kao veliku opasnost za građane RS, ali i Srbije.
Osim toga, Šušnica izražava bojazan da Dodiku na ruku ide to “što se znatan broj građana u RS ne želi suočiti sa pravnim i istorijskim činjenicama u vezi sa genocidom u Srebrenici i generalno sa zločinima počinjenim u ime srpstva i velike Srbije”.
“Za znatan broj glasača u RS, pod uticajem propagande koja se ovdje nije mijenjala zadnih četvrt vijeka, genocid se nije desio, “naši” zločini se relativiziraju “njihovim” zločinima, a rat su počeli oni koji su se htjeli (legalno i legitimno) otcjepiti, a ne oni koji su ih pokušali oružjem (nelegalno i nelegitimno) spriječiti u tome. Percepcija prosječnog bosanskog Srbina/Srpkinje o karakteru rata i relativizacija zločina su plodno tlo na kojem se lako primaju ovakve Dodikove manipulacije. To je rezultat neriješenog a zaleđenog konflikta u kojem se prestalo pucati ali uzroci rata, ta velikosrpska politika i sve njene krvave i zločinačke stečevine, nisu otklonjeni.”
Kako ste doživeli skupštinsku raspravu i, konačno, uspeh Milorada Dodika u nameri da ospori izveštaj Vlade RS o Srebrenici iz 2004. godine?
Doživio sam to i kao politički cirkus za kojeg znam da je dio predizborne kampanje Dodikove koalicije. Ali, svjestan sam i da su pokušaji negacije genocida kontinuitet jedne politike koja je karakteristična skoro za sve srpske političare u BiH i regionu. Jedne politike koja teško i nikako da dođe na katarzične pozicije sa kojih bi se konačno mogla priznati moralna, politička i svaka druga odgovornost za više od 30.000 nedužnih civilnih žrtava, građana BiH nesrpskog identiteta, pobijenih u ime srpstva i stvaranja RS. Lideri bosanskih Srba nikako da dosegnu tu poziciju otrežnjenja i samoosvješćenosti sa koje bi se onda mogla tražiti i moralna i politička odgovornost za više od 5.000 ubijenih civila, građana BiH srpskog identiteta. Ali, i sa koje bi se moglo postaviti pitanje ko je to, kako i u čije ime zaveo hrvatske i bosanske Srbe i gurnuo ih protiv komšija sa kojima su kao jedna kultura, jedan narod živjeli vjekovima. Ko ih je gurnuo u pogibelj, ali i kako su se tako lako Srbi upustili u rat protiv sunarodnika.
Negirajući zločine i iskrivljujući prošlost ne mogu se dati odgovori na ova ključna pitanja, niti se može sagledati ukupna bilanca jednog pogubnog političkog projekta koji čak nije ni počeo u BiH, niti u Sarajevu, niti u Banjoj Luci. Umjesto katarze, imamo još jedno razočaranje i guranje prsta u duboku ranu svojih komšija.
Šta je ključna poruka tog političkog manevra koji je odjeknuo u Bosni i Hercegovini, ali i širom sveta? Da li je Dodik njime, na štetu međunacionalnih odnosa, uspeo da popravi svoj politički rejting pred izbore?
Koliko, inače, ljudi u Republici Srpskoj veruje u to da Izveštaj predstavlja falsifikat i gomilu laži?
Formalno uzevši ovaj populistički performans oko osporavanja izvještaja o Srebrenici iz 2004. godine jeste Dodikov pokušaj da, s jedne strane, diskredituje opoziciju i Dragana Čavića, koji su tada kao vlast usvojili ovaj izvještaj, a s druge strane, da se glasačima predstavi kao svesrpski patriota i vjerni kerber RS i srpskog kleronacionalizma. Ne zaboravimo da je Dodik prije deset godina u najmanje dva javna nastupa tvrdio da je u Srebrenici izvršen genocid, jer mu je to tada trebalo. Sad ga negira, jer mu sad to odgovara kao pragmatičan način maskiranja krupnog kriminala, korupcije, pa i ubistava i drugih nečasnih radnji u koji su upetljani i on i cijela njegova porodica, a o njegovoj stranačkoj falangi da ne govorimo.
Dodik srbovanjem prikriva kriminal
Dodik i stotinjak porodica oko njega i njegovih koalicionih partnera, kojima je on omogućio da budu megabogataši, su do srži opljačkali ovo društvo, građane i javne kase, te iscrpili iz njh sve što su mogli. Dodikov SNSD režim protežira narkobosove, kriminalce, ratne zločince i ubice, a pred očima ljudi maše srpskim zastavama, da ne vide kako su im profiteri opljačkali sve pa i budućnost. To je, uostalom, i modus nastanka RS i to je jedini nacin da RS postoji – kao tvorevina koja će uvijek živjeti od zločina, pljačke i, naravno, od sjećanja na “slavne” zločine.
E sad, da li će ovo Dodikovo srbovanje sakriti sav kriminal i upaliti kod kritične mase glasača, to je sad vrlo neizvjesno. Sve više građana vidi da ih Dodik vodi u siromaštvo, izolacionizam, konflikt i propast, a glasovi protiv Dodikovog režima i teškog brutalnog kriminala koji se skrasio pod njegovim skutima su sve glasniji u medijima, na ulici, među ljudima. Dodik nastoji zatomiti te glasove, utišati ih, igrajući na kartu nacionalnih osjećaja i strasti.
Palanački etnofašizami zarobljenici zabluda
Nažalost, aistorična, neinformisana i proizvoljna slika o ratu je velika prepreka u glavama i skrama na očima većine u RS, zbog kojih većina neće još dugo progledati. Zato glasači u RS tako lako padaju na ove opskurne igrarije poput osporavanja Izvještaja o Srebrenici i generalno na negiranje genocida. Bosanski Srbi su mentalni i faktički zarobljenici sopstvenih zabluda i neznanja i kao takvima nema im vanka iz tog palanačkog etnofašizma. Ili će proći katarzu, odreći se RS i postati lojalni građani države BiH koja jednako pripada svima, ili će propasti. RS je kamen oko vrata i izvor materijalnog i duhovnog siromaštva prosječnom bosanskom Srbinu/Srpkinji, dok je manjini ona izvor sveg bogatstva kojeg imaju.
Dodik je najavio da će se njegova predizborna kampanja temeljiti na nacionalnoj homogenizaciji. Da li je to dobitna izborna kombinacija, ili će u njoj presudni utacaj imati uslovi života u RS?
Nacionalna homogenizacija bazirana na ratu i međunacionalnim podjelama i mržnji je ovdje uvijek politički lukrativna. Za sve nacionalističke stranke u BiH. No, Dodik je ovu igru digao na jedan novi, geopolitički nivo. U ovaj još uvijek smrznuti konflikt on je snažno uvukao Ruse i Putinov režim, te internacionalizuje pitanje “državnosti i samostalnosti RS”. Nisu samo ovaj izvještaj i tema “rata” predmet predizborne manipulacije. Dodik i njegove falange pred izbore će ugostiti (Sergeja) Lavrova i ruskog patrijarha, otvoriće srpsko-ruski hram u Banjoj Luci, imaće čitav niz srpsko-ruskih kulturnih manifestacija, promovisaće ruske investicije u RS. Oni će sad sklopiti pakt sa samim đavolom ako treba, samo da opstanu na vlasti. Dodik ne samo da hoće homogenizirati Srbe u BiH, već u glavama ljudi hoće stvoriti predstavu homogenizacije Srba i Rusa, po onoj staroj – nas i Rusa 300 miliona. Dokazivaće bosanskim Srbima kako, eto, nisu sami u toj njegovoj opasnoj avanturi. Bojim se da će to Srbe opet skupo stajati.
Koliko Dodiku idu na ruku vezivanje za Rusiju i direktna veza sa Putinom mimo Beograda, da li za to ima podršku među građanima?
Dodik vješto koristi rusku konekciju za svoj politički rejting u BiH, a činjenica da je daleko prisniji sa Rusima nego Vučić čini ga ozbiljnim kandidatom za novog srpskog ultradesničarskog lidera u regionu. Dodik je od RS praktično napravio rusku platformu na granici NATO, platformu sa koje Rusi destabiliziraju i Crnu Goru i Kosovo i Srbiju, a preko Dragana Čovića i samu Hrvatsku. Putin koristi ovog lijevčanskog megalomana da puca Zapadu penale zbog Ukrajine i proširenja NATO. Dodik od Rusije nabavlja helikoptere, oklopna vozila, organizuje specijalnu policijsku obuku, dobija specijalno naouružanje, obavještajne podatke i ko zna šta još. On je potpuno u njihovoj funkciji. Sprema se da Rusiji dozvoli izgradnju novog srpsko-ruskog humanitarnog centra, tačnije ruske baze u RS, i da sudbinu građana RS još više veže za Rusiju. Štaviše, u svoju prorusku politiku uvukao je i Dragana Čovića i zapadnohercegovacke radikale iz HDZ-a, a preko njih i jedan dio političke scene u Hrvatskoj. Uglavnom korupcijom i kriminalom u mostarskoj fabrici aluminijuma i Prvom plinarskom drustvu. Tu su i Bakir (Izetbegović) i njegova erdoganovska struja u SDA. Oni se ni za šta ne pitaju niti mogu išta preduzeti, izuzev da se tale sa Dodikom, što i čine. Dodik vješto žonglira sa Bakirom i Čovićem. Ali to je sve recept za propast, to ne moze tako dugo, i mislim da sve više građana RS uviđa kud to vodi. No, pitanje je da li kritična masa bosanskih Srba može prevladati mitomanski politički narativ i razmišljati racionalno. Da li može okrenuti leđa Dodiku i Rusima? Mislim da Dodik ima podršku oko 30 posto glasača za ovaj svoj ruski avanturizam, ostali su tiha i nepostojeća većina,dok zanemarljiva manjina javno kritikuje.
Kao da se ne vide pouke jednog krvavog, skupo plaćenog rata?
Ne znam da li će većina građana u RS prozreti ove slojeve Dodikovih zloupotreba, falsifikata i laži. Velika većina lošije živi nego prije pet godina, sela su prazna, mladi i srednjovječni masovno odlaze, RS nema 1.3 miliona, već de facto 900.000 stalno nastanjenih stanovnika, po gradovima u RS caruju narkomafija i kriminalizovana policija RS, industrije osim elektroprivrede praktično i nema, ono malo tržista i privrede su potpuno monopolizirali Dodikovi tajkuni i perači para, ruski investitori i domaći tajkuni duguju stotine miliona poreza, a režim se basnoslovno zadužuje da bi opstao. U svem tom siromaštvu režim gradi hramove, kupuje naoružanje, uniforme, helikoptere, borbena kola, troši novce na rusku obuku, režimski batinaši i narkobosovi u policiji i van nje tuku novinare i nekažnjeno ubijaju klince, Dodikovi savjetnici prijete građanskim aktivistima i prave crne liste nepodobnih, Dodikov ministar policije i razni doglavnici i osumnjičeni ratni zločinci formiraju paravojne grupe za disciplinovanje nepodobnih. Dodikov govor mržnje proizvodi napade na džamije i novinare, a režimski mediji sve to ili sakrivaju ili pravdaju. Budžet i BDP cijele RS je znatno manji nego u Kantonu Sarajevo.
Kontinuitet zločina i Miloševićevski izbor za bosanske Srbe
Dodikov režim zato i plasira bosanskim Srbima ove nacionalno homogenizirajuće teme pred izbore, stavljajući ih, kao nekad Milošević, pred izbor: ili će se opredijeliti za “carstvo zemaljsko”, ili za “carstvo nebesko” u kojem će živjeti od vazduha i korijenja, ali će tobož imati “srpsku banovinu”, faktičku sjedinjenost sa Srbijom, rusku, zaleđinu i pansrpsku naciju, te naravno Dodika za vožda. Dodik konstantno želi proizvesti tu podjelu na patriote i izdajnike, na velike prave i na neprave Srbe. U tome mu zdušno pomažu SPC i srpska patriotska elita. Vidjeli smo kako je prošli put završilo to opredjeljivanje većine “velikih Srba” za “carstvo nebesko” u režiji Slobodana Miloševića. Bojim se da su ovi izbori biti ili ne biti. Ili će Srbi ukloniti Dodika, ili će im on prirediti još jednu traktorijadu preko Drine, ali na istok.
Šta je za njih (uslove života) danas karakteristično; protesti pojedinih slojeva su sporadični, uprkos očiglednom bogaćenju uskog kruga povlašćenih?
Karakteristični su beznađe, besperspektivnost i strahovito odbijanje građana RS da se suoče sa realnošću, pogotovo sa stvarnim uzrocima njihove bijede. Ali, mislim da se ljudi bude, iako sporo, puni su strahova, pa i paranoje. Umjesto da 100.000 ljudi izađe na ulicu i oduva bandite sa vlasti, oni strahuju od gubitka posla, od etikete izdajnika, od navodno sveprisutne represije, a u stvari, ovaj režim je tigar od papira. Taj strah čini ovaj režim dugovječnim, a Dodik se trudi da svakodnevno proizvodi nove patriotske manipulacije i “velika nacionalna” pitanja, jer želi zatomiti sve glasnije, gotovo svakodnene glasove i proteste protiv njegovog režima.
Da je režim pri kraju pokazala je građanska inicijativa Pravda za Davida koja više od 150 dana protestuje i traži pravdu i istinu u slučaju ubistva Davida Dragičevića. Poslije tog ubistva i prikrivanja ovog zlodjela i učinioca od strane gotovo svih šarafčića Dodikovog režima, mislim da ljudima pada skrama sa očiju. Ubice i narkobosovi čiji poslovi stoje iza Davidovog ubistva su isti oni koji su prije 26 godina stajali iza ubistava i progona banjalučkih nesrba, iza naoružavanja srpskih paravojnih pobunjeničkih jedinica i organizovane pobune protiv Republike BiH. Poslali su ljude u rat, a oni se bogatili na krupnom ratnom profiterstvu, švercu goriva, cigara, narkotika i oružja, ali i na pljački imovine nesrba koje su poubijali ili protjerali. A poslije rata su sa opljačkanim novcem ušli u privatizaciju velikih banjalučkih društvenih preduzeća koje su potom opljačkali, radnike istjerali a sebi prisvojili ogromno gradsko zemljište, poslovne i druge nekretnine. Praktično deset bosova u Banja Luci drži pola centra grada.
Banjalučki kokainski štek
Ubistvo Davidovo, a naročito prikrivanje ubistva, razotkrili su cijelu mrežu narkofrakcija u MUP-u RS, od ministra, preko njegove familije, do poslušnika među inspektorima. Razotkrili su i najveće narkobosove koji su od Banjaluke napravili najveći kokainski štek u Evropi. Ovdje gram kokaina košta 80 km, pet puta manje nego u Evropi.
Davida je ubila istorija RS, i to ona stvarna, faktografska, a ne ona Antićeva, Kecmanovićeva, Dodikova i Kusturičina rafinirana istorija. To je ono što režim ne želi da ljudi shvate, jer će to biti i kraj režima i kraj RS-a kao nepresušnog izvora ekstremnog nacionalizma i nekih novih dodika, karadžića i diktatura.
Postoji li snaga koja može da artikuliše socijalno nezadovoljstvo, afirmišući i suživot u samoj Republici Srpskoj, ali i u BiH?
Teško da na formalnoj političkoj sceni postoje snage koje mogu artikulisati i borbu za detajkunizaciju društva i socijalnu pravdu i borbu za interetnički (su)život i snažniju integraciju BH društva i države, jer ovo potonje zahtjeva katarzu među bosanskim Srbima i odricanje od RS. Možda postoje pojedinci, ali ja ovdje nikom ne vjerujem na riječ. Samo djelima se može vratiti povjerenje i ugled koji su Srbi uživali kod većine svojih komšija u BiH. Stvarajući RS to povjerenje bosanski Srbi su prokockali, a pod noge bacili moralni kapital sa kojim su izašli iz Drugog svjetskog rata. Pazite, paradigma RS-a je sama po sebi negacija bilo kakvog (su)zivota i pravednog mira. Da bi RS nastavila postojati ona mora glorifikovati podjele, mržnju, rat pa i zločine u kojima je nastala. Zato režim i insistira na proslavi 9. januara, jer je to praktično datum kada se odlučilo da stvaranje RS nema cijenu, ni u broju poginulih i raseljenih Srba, a još manje u broju nesrba koje treba pobiti i protjerati.
Suštinski, nema istinskih socijalnih protesta?
Vrlo je teško voditi bilo kakvu socijalnu borbu u RS, a istovremeno odgovoriti na pitanje kako se to desilo da su radnici, banjalučki Srbi, tako lako, bez i jednog protesta ili podignutog glasa, pustili da pročetnicki vlastodršci 1992. otjeraju sa posla i izbace iz društvenih stanova desetine hiljada njihovih radnih kolega? Gdje je bila socijalna i radnička solidarnost kada su se nesrbima masovno dijelili otkazi i oduzimali stanovi? Eho tog radničkog grijeha je nešto što danas oduzima kapacitet i elan radničkoj i sindikalnoj borbi u RS. Radnici u RS su prvo “Srbi”, pa “Republikosrbi”, pa deset praznih mjesta pa onda “radnici”. Nažalost.
U društvu, pak, postoje grupe intelektualaca i aktivista koji mogu artikulisati i udruživati ove dvije borbe i rade to na lokalu i, na primjer, u katarzičnom procesu sjećanja na sve civilne žrtve rata. Ali ove grupe nisu dio formalnog političkog prostora, već su većinom marginalizovane i ignorisane od režima, ili su, pak, proglašavane za izdajničke.
U bosanskohercegovačkoj štampi bilo je napisa o navodnom gubljenju poverenja Dodika kod Aleksandra Vučića. Vidite li tako nešto iz RS, iz pozicije Beograda, odnosi između njih su stabilni?
Ako su Rusi planirali da nakon udara i skidanja Mila Đukanovića, oktobra 2016, udare na Vučića, o čemu postoji dobar broj jako solidnih informacija, onda vam može biti jasniji odnos Dodika i Vučića. Dodik ne samo da ugrožava Vučića već ugrožava i Srbiju i budućnost njenih građana. Dodik i RS, kao i nekada RS, su vam neka vrsta političkog Frankestajna, stvoreni od srbijanske politike i širokim konsenzusom srbijanskog drustva devedesetih, sada rade o glavi i stabilnosti svojih stvoritelja. Bumerang te velikosrpske politike devedesetih se konstantno vraća Srbiji i njezinim građanima, kao neželjeni daleki rođak. Ima dosta snaga u Srbiji, pogotovo desničara i u SPC-u, koji vide u Dodiku nekog ko će spasiti RS, najmlađu srpsku državu, a možda je jednog dana i formalno prisajediniti Srbiji. Koji u Dodiku vide snagu koja može donijeti kompenzaciju Kosovo za RS. Zbog toga ti klerici i velikosrpski nacoši i proizvode toliku halabuku oko promjena granica, razmjene teritorija, razgraničenja i teritorijalnih kompenzacija, a Rusija tu halabuku pojačava i koristi za sebe. Ako se išta od toga i desi, na kraju će gubitnici biti bosanski Srbi, ali i građani Srbije. Taj smo film već gledali i nadam se da u Srbiji ima razumnih ljudi koji će spriječiti ono najgore.
Kako ocenjujete Dodikovo mešanje u rešavanje kosovskog problema, fabrikovanje “srpskog pitanja” na Balkanu, državotvorne ambicije koje podrazumevaju nacionalističku ideologiju i opasnu igrariju granicama?
Mislim da među većinom srpskih političara postoji ta vatra, ta nada da je sad moguće ili da će uskoro u budućnosti biti moguće mijenjati granice država. Takvu nadu gaje i hrvatski proustaški radikali i u BiH i u Hrvatskoj. I jedni i drugi fabrikuju “hrvatsko” odnosno “srpsko” pitanje kao oblik vođenja vanjske politike prema BiH, ali i jednih prema drugima. Oba kleronacionalizma bi se teritorijalno namirivala od Bosne. S tim da je hrvatski usmjeren tj. ograničen na “hrvatsko pitanje u BiH”, a srpski na cijeli jugoslovenski prostor, pogotovo na BiH, Kosovo i Crnu Goru. To su opasni iredentizmi. I jednim i drugima nadu da su promjene granica moguće ili da će biti moguće ulijevaju ruska agresija i aneksija Krima, ali i Trampova administracija i jačanje neonacista i neofasista u Evropi. Trenutna situacija u BiH i regionu i prisustvo Rusije na Balkanu pogoduju starim velikodržavničkim aspiracijama Srbije, sad se samo čeka trenutak nepažnje i nezainteresovanosti zapadnih sila. Oni nikada neće odustati od toga, to je fabrička greška naglo i mitološki ponacionaliziranih i pokapitaliziranih društava.
Da li je za Republiku Srpsku rat završen, koliko uporište među biračima imaju ekstremisti? Da li su ratni zločinci sada ugledni ljudi, kakav je slučaj u Srbiji, postoji li bilo kakva namera da se pruži ruka proteranima, uopšte, da li je rat definitivan izbor, čiji se modaliteti menjaju?
Ratni zločinci nikada nisu prestali biti ugledni političari, biznismeni i veliki Srbi u RS. To je ovdje konstanta. RS vam je od svog nelegalnog i zločinačkog formiranja djelovala kao militantno krilo vlade Srbije, sa ili bez saglasnosti zvaničnog Beograda. Tako vam je i sada. RS drže prekodrinski Srbi koji su umislili da su veći katolici od pape, a neki među njima su toliko radikalizovani da imaju kapacitet da radikaliziraju srbijansko društvo, što je upravo suprotan proces nego devedesetih, kada su revolucija duha i radikalizam dolazili iz Srbije, a revolucija krvi se dešavala zapadno od Drine i Dunava. Od kraja rata vlasti u RS nisu iskreno pružile ruku pomirenja ni protjeranim, ni svojim komšijama. Onaj osporeni izvjestaj o Srebrenici možda je predstavljao i dobar početak tog procesa, ali mislim da je taj proces za sada mrtav. Vlastodršci i elita u RS nastavili su duvati u istu tikvu nesmanjenom žestinom evo već 12 godina od Miloševićeve smrti. Štaviše, postali su sve ekstreminiji. U RS djeluje preko 70 različitih srpskih kleronacionalistickih radikalnih grupa a među njima je i jedan broj srpskoruskih organizacija poput Noćnih vukova, Kosovskog fronta, Veterana RS, Srbske časti i drugih. Većina intelektualne i kulturne scene u RS čine radikali,pogledajte samo sastav Senata RS i Akademije nauka i umjetnosti RS. Jedan dio SPC čini prilično radikalizirano sveštenstvo. Svi oni su raspoloženi za rat u bilo kom modalitetu i radikalizirali su jedan dobar dio drustva u RS. No sumnjam da bi oni bili prvi na barikadama srpstva. Dobar dio ljudi ovdje smatra da Srbi nemaju više čime da se tuku, da njihovi “neprijatelji” imaju ovog puta daleko više kapaciteta, ali Dodik im uz pomoć Rusa stalno raspaljuje maštu i održava uvjerenje da je moguće političkim putem očuvati ovu monstruoznu tvorevinu, pa čak i osamostaliti je.
Šta bi trebalo uraditi da se sve pokrene ka pozitivnom razvoju događaja, ka normalnijem životu?
U BiH je nužno provesti reforme koje će ovu državu uvesti u NATO, uključujući i reformu ustavnog i izbornog sistema. No, bojim se da je put do tih reformi dalek i podrazumjeva da se trenutne etnofašističke elite i u RS i u FBiH otjeraju sa vlasti, milom ili silom. To podrazumjeva i nestanak entiteta, te kantonizaciju teritorije koju sada drži RS uz veće ili manje administrativne korekcije. To podrazumjeva i vraćanje svih državnih ingerencija i mandata koje su drzava BiH i njene institucije imale prije rata, uz određenu decentralizaciju zakonodavnih i izvršnih ovlašćenja u korist kantona kao srednjeg nivoa vlasti. To podrazumjeva reviziju jednog manjeg dijela Dejtonskog sporazuma.
(kliker.info)