Zašto su Bošnjaci protiv Čovića

Nacional(HR) objavio je kolumnu pravnog eksperta dr. Nedima Ademovića, koju prenosimo u cjelosti

U BiH su prije dva tjedna održani izbori, ali izborni proces nije završen. Glasovi se još prebrojavaju, a izborni rezultati nisu objavljeni.

Nažalost nikoga, pa ni službenu Hrvatsku, ne interesira što u BiH ne postoje aktivne željeznice, ali ima najviše “bugarskih vlakova”, što ima oko pola milijuna nevažećih glasačkih listića, što se glasači otvoreno korumpiraju novcem ili im se prijeti otkazima radnih odnosa, što se glasovi broje tjednima ili što jedino u BiH postoji dokaz da i poslije smrti ima života, jer mrtvi masovno izlaze na izbore.

NEMA INTERESA NI ZA ČINJENICU da su opet desno orijentirane, nacionalne političke stranke – SDA, HDZ i SNSD – zadržale vodeće pozicije. One već duže od dvije decenije zajedno stvaraju matematičke koalicije i neuspješno upravljaju državom. Svoje političke programe temelje na raspirivanju nacionalnih podjela i mržnji. Na tome zasnivaju svoju politiku iako iza kulisa, po potrebi, vrlo dobro surađuju, dogovaraju se oko podjela vlasti, resursa i moći.

Nažalost, malo koga interesira što su se u BiH na političkoj sceni pojavile neke nove, perspektivne političke opcije i stranke ili što su ponuđene alternative za članove Predsjedništva BiH, poput mladog i perspektivnog Boriše Falatara, bivšeg harvardskog studenta koji govori pet stranih jezika, ili uglednog američkog Bosanca prof. dr. Mirsada Hadžikadića ili što se u Republici Srpskoj stvara društveni otpor korumpiranoj i truloj vlasti u oličenju mladog Banjalučanina Draška Stanivukovića.

Prema tome, unatoč mnogim temama od bitnog interesa za život u njemu, BiH bi ostao apsolutno neinteresantan da se nije desio izbor Željka Komšića u Predsjedništvo BiH. Izbor Željka Komšića već treći put je, snažnije no ikad, uzdrmao državu i regiju. Predstavnici neprikosnovenog bh. HDZ-a, uz punu i otvorenu podršku dužnosnika Republike Hrvatske, snažno su osudili taj izbor i najavili veliku krizu u državi. Kriza je već počela: organiziraju se prosvjedi, Željko Komšić proglašava se na određenim teritorijima persona non grata, ne prihvaćaju se izborni rezultati, HDZ-ovi ministri ne dolaze na sjednice državne vlade, bojkotira se rad javnih ustanova itd. Razlog za takav stav leži u činjenici da je Željko Komšić izabran, dobrim dijelom, glasovima Bošnjaka te da ne predstavlja tzv. legitimnog predstavnika hrvatskog naroda, zbog čega se hrvatski narod politički marginalizira, a njegova konstitutivnost ne poštuje.

Politički gledano, izbor Željka Komšića nije rezultat želje bošnjačkog naroda da glasa za svog Hrvata i tako marginalizira Hrvate! Ne! Ovoga puta Bošnjaci, većim dijelom, nisu glasali za Željka Komšića, već su glasali protiv Dragana Čovića, koji već godinama vodi izrazito nekredibilnu državnu politiku. Samoprozvani predstavnik Hrvata u BiH i lider HDZ-a ima otvoreno političko savezništvo s Miloradom Dodikom, a preko njega i flertuje s Rusijom, forsira segregaciju učenika u školskom sistemu, onemogućava stvaranje hrvatske političke opozicije, proglašava Mostar “stolnim hrvatskim grado”“, slika se s osuđenim ratnim zločincima, ne može objasniti svoje enormno bogatstvo… Prema tome, izbor Željka Komšića očiti je obračun mnogih građana direktno s Draganom Čovićem. Da se nije kandidirao, već to prepustio kredibilnim kandidatima, a bilo ih je dosta, najvjerojatnije bi Željko Komšić izgubio na izborima. Prema tome, Željko Komšić postao je član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda jer su građani osudili politiku Dragana Čovića.

PRAVNO GLEDAJUĆI, IZBOR ŽELJKA KOMŠIĆA u potpunosti je ustavan i zakonit. U Ustavu BiH građani, a ne pripadnici etničkih zajednica, u dvije izborne jedinice – Federaciji i Republici Srpskoj – biraju tročlano Predsjedništvo. Kao i u Republici Hrvatskoj, Ustav garantira legalitet, a glasovi većine građana daju legitimitet izabranim članovima. Ustav BiH ne poznaje glasača Bošnjaka, glasača Hrvata i glasača Srbina, već glasača građanina. Pri tome, mora se po tko zna koji put naglasiti da je takav koncept izbora članova Predsjedništva BiH dogovoren još u Daytonu 1995. i njega su, između ostalih potpisnika, odobrili i Franjo Tuđman i Krešimir Zubak. Na to treba iznova podsjećati samo zato da netko ne pomisli da je problem Dragana Čovića neki pravni presedan. Nije, on je dogovoren u Daytonu!

Unatoč tome, Dragan Čović i HDZ BiH i HDZ Hrvatske smatraju da je taj koncept, a koji je dogovoren i odobren i od tadašnjih legitimnih bh. i od legitimnih hrvatskih Hrvata, neprihvatljiv, nedemokratski, protivan duhu Daytona te da se mora mijenjati. Zbog toga Dragan Čović ne tvrdi u javnom prostoru da je za njega glasalo oko 140.000 građana, a za Željka Komšića oko 220.000 građana, već tvrdi da je za njega glasalo 80 posto Hrvata, a za ostale kandidate iz reda hrvatskog naroda 20 posto.

Nevezano za političke i pravne razloge i uzroke izbora Željka Komšića, sada je apsolutno jasno da će pitanje produbljivanja krize u BiH u velikoj mjeri ovisiti, još jednom, o rješavanju tzv. hrvatskog pitanja koje HDZ agresivno nameće u državnom i društvenom prostoru. Hrvatsko pitanje nije ništa doli odraz sukoba dvaju koncepata uređenja odnosa u državi, a koji, opet, nije ništa doli različito viđenje mjesta gdje treba povući liniju razgraničenja između građanskog i etničkog, tj. etno-nacionalnog funkcioniranja države.

NARAVNO, NI JEDAN USTAV, PA NI DAYTONSKI, nije sveto slovo i može se mijenjati i dopunjavati te prilagođavati novim društvenim potrebama i okolnostima. Samim time nije nelegitimno ni politički nekorektno, ako se traži rasprava o ustavnim rješenjima, uključujući, ali ne ograničavajući se na pitanje redefiniranja linije razgraničenja između građanskog i etničkog u jednoj pluralnoj državi kakva bi trebala biti BiH.

Da bi se uopće moglo raspravljati oko linije razgraničenja između građanskog i etničkog u BiH, mora se shvatiti da postoje određene granice. Granice su, između ostalog, međunarodnopravni standardi koji su obavezujući za svaku državu i društvo koji sebe žele definirati kao demokratske i državnopravne.

Nažalost, upravo ovdje nailazimo na problem. U slučaju „hrvatskog pitanja“ kako ono artikuliraju Dragan Čović i bh. HDZ, ne dolazi do sukoba većinske, jače i nadmoćnije bošnjačke politike s jedne strane – te slabije, malobrojnije i inferiornije hrvatske politike s druge strane. Zahtjevi Dragana Čovića nailaze na bedem međunarodnog prava, a ne na otpor bošnjačke politike.

Institut predsjednika, bilo kolektivnog bilo inokosnog, ne poznaje etnički već građanski legitimitet. Predsjednika, kao šefa države, uvijek bira većina građana i on predstavlja sve građane, a ne narod ili etničke zajednice. To je međunarodnopravni, demokratski i civilizacijski standard koji se mora prihvatiti. Nije to jedini slučaj. Upravo suprotno, to je pravilo u organizaciji javne vlasti, a primjena principa etničkog, vjerskog, plemenskog ili inog „legitimnog predstavljanja“, izuzetak je koji traži debele razloge za svoje opravdanje.

Ustavni sud BiH nedavno je donio jednu odluku u kojoj je zauzeo stav da je Dom naroda Parlamenta Federacije BiH jedan takav izuzetak te da sastav tog tijela očigledno mora biti odraz „legitimnog predstavljanja“ konstitutivnih naroda. Međutim, to je zaista veliki izuzetak od pravila.

Zašto su to veliki izuzeci? Princip etničkog „legitimnog predstavljanja“ uvijek ograničava prava građana u jednoj državi da biraju ili budu birani. Etničko legitimno predstavljanje bazirano je na srednjovjekovnom načelu cuius regio, eius religio (princip krvi i tla). Njegovom primjenom, na primjer, legitiman Hrvat samo je onaj Hrvat koji dolazi s teritorija na kojem većinski žive Hrvati. Svi Hrvati koji ne žive na takvim teritorijima politički su nebitni, kao što su politički nebitni i svi oni koji, kao de facto manjina, žive na takvim teritorijima s većinskim Hrvatima! Time se izborna jedinica svodi na teritorij koji je naseljen većinski hrvatskim stanovništvom i rezerviran je samo za Hrvate.

S OBZIROM NA PRINCIPIJELNU OBAVEZU dobivanja građanskog legitimiteta s jedne strane te posljedice primjene principa etničkog legitimnog predstavljanja s druge strane, Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda obrazložio je da BiH mora izmijeniti svoja anti-europska ustavna i zakonska rješenja po kojima svi građani ne uživaju jednaka prava da budu birani u organe javne vlasti, odnosno sudjeluju u političkim procesima. U ovom slučaju govorim o poznatoj presudi Europskog suda za ljudska prava Sejdić i Finci protiv BiH. U toj presudi se kroz primjere jednog Roma i jednog Židova zapravo ukazuje na problem velike grupe građana BiH. Naime, samo zato što se ne deklariraju kao pripadnici konstitutivnih naroda, mnogi građani postali su građani drugog reda i isključeni su iz političkog života. Na stotine tisuća građana BiH koji se ne izjašnjavaju kao Bošnjaci, Srbi ili Hrvati iz bilo kojeg razloga – jer su djeca mješovitih brakova, ili se ne žele iz ideoloških razloga identificirati s etničkim zajednicama, ili su pripadnici nacionalnih manjina, ili se jednostavno deklariraju građanima BiH – nemaju mogućnost participacije u bilo kojoj javnoj funkciji koja je rezervirana isključivo i samo za Bošnjake, Hrvate i Srbe. A takvih je jako puno. Izbor za članove Predsjedništva BiH samo je vrh ledenog brijega koji krije tisuće takvih primjera na svim razinama vlasti. To je za svaku osudu jer danas u BiH hodaju ljudi obilježeni nevidljivim žutim trakama. Želim podsjetiti na to da su se tako, iz etničkih razloga, obilježavali ljudi u nacionalsocijalističkom sistemu.

Postavlja se pitanje zašto onda Dragan Čović i bh. HDZ sve to rade i zašto se istinski ne bore za europski BiH. To je, prije svega, posljedica osobnih interesa Dragana Čovića i vrhuške HDZ-a, koji na teritorijima s većinskim hrvatskim stanovništvom žele vladati kao mali herceg sa svojom vlastelom. Oni žele formalno dobiti apsolutnu vlast nad teritorijem kojim HDZ trenutno suvereno dominira i koji kontrolira. Upravo zato niti jedna druga stranka na tom prostoru, bilo koje ideološke profilacije, nema fer i pravične uvjete za političko afirmiranje. Nemaju, štoviše, ni šansu postati konstruktivna oporba, zbog čega su mnoge od njih, protivno svojem istinskom opredjeljenju, prisiljene da se ponašaju kao još veći etno-nacionalisti od HDZ-a! Drugi, ali manje odlučan razlog je taj što HDZ, kao i većina današnjih nacionalnih stranaka, ima strah od drugog i drugačijeg i ne zna kako organizirati život u pluralnom društvu, ujedinjeno u različitostima. Na istom principu trenutačno funkcionira Milorad Dodik u Republici Srpskoj.

Pritom ideja „legitimnog predstavljanja“ i nametanje razmišljanja da je, u političkom smislu, čovjek u BiH prvo Hrvat a onda građanin, predstavljaju Draganu Čoviću i HDZ-u samo sredstvo za postizanje cilja.

POLITIKA DRAGANA ČOVIĆA i HDZ-a nailazi na odobravanje i podršku SNSD-a s Miloradom Dodikom na čelu, koji funkcionira na istim principima u Republici Srpskoj. U isto vrijeme Dragan Čović i HDZ ne dovode u pitanje ponižavajući položaj Hrvata u Republici Srpskoj, npr. u Posavini ili Krajini, ne interesiraju ih izostanak povratka Hrvata u svoje prijeratne domove te njihova politička marginalizacija i prisilna majorizacija na koju godinama ukazuje banjalučki biskup Franjo Komarica. S druge strane, Miloradu Dodiku odgovara da u Federaciji BiH bude što teža sveopća situacija, kako bi dokazao, po principu „što gore – to bolje“, da je BiH nemoguća država.

Na tom putu Draganu Čoviću pomaže i SDA, kao i određene bošnjačke javno angažirane interesne zajednice koje dopuštaju da se teritorij s većinskim bošnjačkim stanovništvom latentno islamizira i da se razbija pluralni karakter društva, a princip sekularizma države ne poštuje. Pri tome, opravdano se upire prstom u Sarajevo jer je to glavni grad koji bi trebao istinski reprezentirati cijelu državu i biti grad po mjeri svih građana. Sarajevo bi trebalo biti bošnjački dokaz da je pluralni BiH moguć. Vladajuće bošnjačke strukture ništa nisu napravile kako bi zaustavile trend nacionalne homogenizacije, nisu proaktivnim mjerama učinile Sarajevo ponovo multietničkim gradom. Nepisanim propisima ugrožava se sloboda izbora nebošnjačkog stanovništva, zbog čega se mnogi drugi i drugačiji intimno osjećaju loše.

PREMA TOME, DRAGANU ČOVIĆU i HDZ-u idu na ruku i antidržavna politika SNSD-a i antidruštvena politika bošnjačkih stranaka.

Posljedica zaštite nacionalnih interesa od strane nacionalnih stranaka je masovno iseljavanje. Po posljednjim podacima, nažalost, najviše se iseljavaju malobrojni Hrvati iz triju hrvatskih kantona u Hercegovini, u kojima svu vlast obnašaju isključivo Dragan Čović i HDZ.

Ova post-izborna kriza u BiH, koja se tek najavljuje, ali počinje dobivati svoje obrise, može se zaustaviti i početi pretvarati u reformski proces samo ako se generalno zaokrene kurs službenih nacionalnih politika koje trenutno promoviraju SDA, HDZ i SNSD. Dodikov SNSD mora u svoju agendu uključiti interese države, SDA se mora opredijeliti za pluralni BiH, dok HDZ mora prihvatiti da će „legitimno predstavljanje“ biti strogi izuzetak i da nema tzv. trećeg entiteta. To je temelj za ozdravljenje BiH. Pri tome, sve tri stranke moraju napustiti etno-nacionalnu politiku, a svoju borbu nastaviti u smislu dobivanja pune kulturne autonomije svakog konstitutivnog naroda na cijelom teritoriju BiH. To je ključ zaštite specifičnosti svake od triju državotvornih etničkih zajednica u svakom dijelu države, bez obzira na strukturu stanovništva. Jer suvremena europska država polazi od jednakosti građana, bez obzira na njihove etničke, vjerske ili druge razlike, a jednakost zajednica postiže se kulturnom autonomijom. Nacionalne stranke ne interesira kulturna autonomija jer ona ne donosi moć, vlast i novac.

Za demokratizaciju BiH potrebno je i da se susjedne države Srbija i Hrvatska prestanu miješati u unutarnje stvari BiH i početi je doživljavati kao suverenu i samostalnu državu. Posljednje izjave premijera Plenkovića i njegovo lobiranje u EU-u za izmjene Izbornog zakona u BiH, primjer je direktnog uplitanja u unutarnje stvari BiH pod isprikom da se time štite interesi Hrvata u BiH, a de facto se štiti samo pozicija Dragana Čovića i sestrinske HDZ u BiH. Vjerujem da je gospodin Plenković, koji se stalno poziva na svoje poznavanje Ustava BIH, svjestan činjenice da Hrvatska i Srbija, kako to znaju često pogrešno isticati, nisu garanti Daytonskog mirovnog sporazuma. One su ništa drugo do države potpisnice koje su se obvezale poštovati sva prava i obveze koji proizlaze iz tog sporazuma. Jedno od tih prava je da građani BiH, a ne Bošnjaci, Hrvati i Srbi, biraju svoju vlast. To je slovo i duh Ustava BiH.