Koliko je ljudsko srce jako da iznova pretrpi svu bol, ništa manju nego onu 1995.
Piše: Ahmed Hrustanović
Juli je. Sve ispočetka. Opet ćemo proći kroz košmar na i sjećanja koja će nam rane otvoriti stare, a i novih napraviti. Koliko ćemo još jula dočekati, često se pitam? Koliko je ljudsko srce jako da iznova pretrpi svu bol, ništa manju nego onu 1995. Koliko li je srce majke Nure Mustafić i Salihe Osmanović, kada svake godine u julu Nura četiri puta, a Saliha tri puta veću tugu doživi. Tri Nurina sina i suprug i dva sina Salihina i suprug i tri sina moje nene Kadire i suprug, i pet sinova tetke moje i suprug i dva sina nene Have i suprug i koliko još sinova i supruga i braće i očeva više od 8372…
Nekima su to samo izmišljena imena, nekima samo brojka. Za neke potočarska dolina je vojno groblje, a opet za pojedine mjesto gdje svi ljudi što su pomrli se kopaju u Srebrenici. Nekima su opet ta imena dokaz da su živi, i da daleko tamo negdje u Velikoj Britaniji žive i rade i ne žele da se vrate u svoj grad i domovinu. Nekima je moj dajdža Mujo i desetine njegovih drugova šesnaestogodišnjaka legitimna vojna meta.
Kao što bole sjećanja koja nam zarezuju dušu kao žica koja kroz vunu prolazi, tako isto bole i uvrede. Svi oni koji pričaju ove izmišljotine, vjerujem da i oni u njih samo ne vjeruju.
Oni koji kažu da su imena izmišljenja neka ponvo pročitaju uvodni pasus ovih stranica, onima kojima je to samo brojka, nek se upitaju šta su oni učiniti da se spriječi oduzimanje nevinih života u julu 1995.
Jesu li vojnici maloljetna braća
Neki kažu da su Potočari vojno groblje, da je humanost srpske vojske to što je sva ta tijela odvukla u grobnice, pa i prekopavala više puta.
Volio bih ih upitati je li Fatima Muhić, beba, vojnik? Rođena u julu i ubijena u julu 1995. Jesu li vojnici maloljetna braća Hasib i Nesib Muhić koje ubi granata 11. jula na brdu iznad Zabojne dok su bježali prema Potočarima da se spase. Hasib je imao trinaest godina, a Nesib deset godina.
A onaj što kaže da su naši najmiliji živi, on me najviše obradovao. Ja ga pozivam kao dječak koji je preživio genocid i kome su ubijeni svi muški članovi porodice: „Molim te reci mi gdje su, šta rade, gdje žive? Daj mi bilo kakvu informaciju da se dam u potragu, a ti ako ih dovedeš žive, zauvrat uzmi moj život, uzmi sve što imam, ništa mi drugo i ne treba samo da ih još jedno vidim, da vidim babu Rifeta i amidžu Hazima i Hajrudina, djedove Ismeta i Bekira, dajdže šesnaestogodišnjeg Muju i Šabana.“
Sve ove uvrede nije baš lahko ni slušati, neljudi poriču čistu istinu. Nama treba meni nikakav sud, niti Hag da dokaže šta je bilo? Žrtve genocida u Srebrenici to vrlo dobro zanju
Potočarska molitva upućenja Bogu Vladaru svih ljudi završava riječima.
Molimo Te, Bože,
Da tuga bude nada,
Da osveta bude pravda,
Da majčina suza bude molitva,
Da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica.
Osuditi vrijeđanje žrtava
Neka suza srebreničke majke i djeteta kane u razum svih onih koji još nisu rasčistili sa Srebrenicom, koji još izbjegavaju da se suoče s njom. Neka kane u razum njihov da bi pameti došli, da vide šta čovjek čovjeku zla može da nanese, samo zato jer je drugačiji od njega. A sutra kada više ne bude drugačijih ljudi, taj zlotvor će se okrenuti onima oko sebe i neće mu biti važno je li neko drugačiji više.
Svi dobronamjerni ljudi će osuditi vrijeđanje žrtva bilo gdje u svijetu i u našoj zemlji, to je ljudskost koju su pojedini izgubili dok su druge ubijali svojom šutnjom i mirno gledajući stradanja nevinih ljudi.
Osudili su zločin i genocid u Srebrenici i međunarodni sudovi, a nekima to ništa ne znače, jer slobodno mogu da negiraju te činjenice i da vrijeđaju preživjele. Onom ko neće da prihavati istinu ni svi svjetski sudovi ne bi mogli mu dokazati.
No, mi moramo raditi na tome da se donese zakon koji će zabraniti negiranje genocida u Srebrenici kao dokazane činjenice, a na tome više mora raditi i Međunarodna zajednica jer ona je isti i okaraterizirala kao takav i takav ga prihvatila.
Ništa dobro neće donijeti da posljedica za presude o genocidu nema. Naša djeca ne uče u Bosni i Hercegovini o genocidu. Postoji osjećaj da se sve planski radi u cilju kao nekog pomirenja, da se ne osvrćemo na prošlost. Mi u Bosni dok se razumom, a ne emocijama, ne suočimo sa prošlošćou, nećemo imati svijetlu budućnost.
(Izvor: Al Jazeera)