Piše: Jusuf Trbić
Mračni fantom slobode
Bošnjaci su danas narod koji tumara kroz sopstvenu istoriju, u traganju za svojim izgubljenim licem, do koljena u blatu plemenske svijesti, a s pogledom uperenim u daleke lađe modernosti, koje neumitno prolaze, kao Azovska ostrva, što bi rekao Majakovski. Oni ne znaju šta su, ali znaju šta nisu, njih određuje razgraničenje sa drugima, oni postoje zahvaljujući onome što isključuju. Njihov demon je fatalna istost u odnosu na one koji ih negiraju, definišu ih ograde i zidovi i balkanska fascinacija malim razlikama, mitološka svijest i neshvatanje biti istorije koja ih je stvorila. Biblija kaže : “…po neprijateljima vašim poznaće vas”. Bošnjaci sebe vide samo kao sliku u očima drugih. Parola : “ U svojoj vjeri, na svojoj zemlji” potvrđuje na najočitiji način njihovu istrgnutost iz savremenog svijeta, ubistvenu težnju ka teritorijalizaciji etno-konfesionalne datosti kojom se, na način poznat iz tridesetih godina prošlog vijeka, povezuju krv i tlo, u jednoj srednjovjekovnoj simbiozi, pri čemu Bošnjaci nastoje da što više liče na one što ih uništavaju. Kad mogu oni, možemo, vala, i mi, ponavljaju bez prestanka. Naglasak je na onome mi, na kolektivnom, dakle nesvjesnom. U Srednjem vijeku je važilo pravilo da čovjek pripada zemlji, i to kao kolektivitet, jer to doba nije poznavalo pojedince, već samo pripadnike društvenih grupa, kako je to pokazao Jakob Burkhart ( Burckhardt) u knjizi “Kultura renesanse u Italiji”. Čovjek je u to doba samog sebe spoznavao kao rasu, narod, stranku, korporaciju, porodicu ili u bilo kom drugom obliku opštosti i kolektiviteta. U doba “pustog turskog”, tog vječitog uzdaha “islamiziranih bosanskih muslimana”, stanovništvo je bilo podijeljeno na religiozne grupe u skladu s potpunom simbiozom islamske religije i politike. Drugi veliki okupator Bosne, Austro-Ugarska, smatrajući Bošnjake jednim narodom s više religija, konstituisala je bosanski Sabor tako da bude sastavljen od predstavnika religija, a ne etničkih grupa. Sve je to poslužilo za nastavak stvaranja novih kolektivnih identiteta i proizvodnju nacija, daleko od evropskih puteva društvene konstitucije i od svakog pojma moderne nacije i države. Bošnjaci, kako vele, ti jedini baštitnici stare zemljice Bosne i njenog sudbinskog jedinstva u različitostima, skloni veličanju svakog gospodara, a nesvjesni činjenice da su postali objekt, a ne kreator sopstvene istorije, gledali su vazda da se nekako sklone s vjetrometine i da se ne miješaju u svoju sudbinu, da bi preživjeli, pa su čučali u avlijama, ispijali kahvu i izvirivali preko taraba, da vide hoće li izdobriti. Kad su otišli Turci, a oni ostali sami, kao pusto ostrvo u uzburkanom moru, povukli su se još dublje u mrak avlija, nastavili izvirivati, da vide šta se to dešava. U Prvom svjetskom ratu su se sa žarom borili protiv samih sebe, a u Drugom se konačno zaustavili u lutanju, kad je njihovoj domovini najzad određen državni okvir i način postojanja : ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska već i srpska, i hrvatska, i muslimanska. Ipak, nisu bili priznati kao zaseban narod, već kao vjerska grupa, a kad su se bosanski političari konačno izborili za taj status, Bošnjaci su dobili ime kakvo nije imao ni jedan narod u svijetu – Muslimani. Kad su konačno dobili državu i vratili svoje izgubljeno ime, kad su se najzad uspravili i preživjeli, sustigao ih je mračni fantom slobode, pa oni, u bježanju od sebe samih, ne znajući više kuda će, pokušavaju da idu u svim pravcima istovremeno, napredujući najviše u hodu unatrag.
Ali, ni u tom napredovanju u bolju prošlost, karakterističnu za sve nacionalizme, pogotovo istočnoevropske, nisu uspjeli da nauče važne lekcije koje im je prošlost pružala. Tipičan primjer je ukidanje bosanskog jezika, po odluci Zemaljske vlade BiH od 14. oktobra 1907. godine. Do tog vremena kod susjednih naroda je uveliko prevladala svijest da će se narod definisati po jeziku, a ne po religiji, jer su u Austrougarskom carstvu egzistirali mnogi narodi iste vjere, koji su svoju zasebnost temeljili na najočitijem vanjskom znaku – na jeziku. Na tome je insistirala i austrougarska vlast, koja je smatrala da u Bosni živi jedan isti narod i da svi u BiH govore isti jezik, pa je uvela termin “ Bosanski zemaljski jezik” ( Bosnische Landessprache), što je kasnije zamijenjeno nazivom “bosanski jezik”. To se, dakako nije svidjelo začetnicima velikodržavnih nacionalizama s obje strane, pa je novi model utvrđivanja nacionalnog identiteta ozvaničio Vuk Karadžić svojim čuvenim spisom “ Srbi svi i svuda”, po kojem svi na južnoslovenskim prostorima govore isti jezik – srpski, i po tome su, jasno, Srbi. Ta je teorija postala kasniji model za svekoliku velikosrpsku ideologiju, koja je jezik pretvorila u tvrđavu nacionalnog identiteta i temeljnu odrednicu srpskog duhovnog prostora. I dok su se koplja lomila oko novog, moćnog oružja nacionalne identifikacije, Bošnjaci (tadašnji bosanski muslimani), dobrovoljno su se odrekli imena svog jezika, da bi, zauzvrat, dobili olakšice pri kupovini zemlje. Dakako, tu odluku su donijeli tadašnji bošnjački prvaci – veleposjednici (uglavnom begovi), koji su krojili bošnjačku politiku tako da su svoj privatni i grupni interes uvijek stavljali ispred države i naroda. Druga dva sloja bošnjačkog naroda – dezorijentisani intelektualci i nepismeni narod – nisu se mnogo ni pitali. Vodeći političari su, vjerovatno, znali šta to znači, ali bili su im draži vlast i sopstveno bogatstvo od budućnosti naroda i države. “Dakle, nama Bosancima nije niko ukrao naš jezik, nego ga je naša ondašnja “elita” prodala. ..Ta utvara korupcije na štetu svog naroda prati Bosnu kao zao duh. I danas na ključnim mjestima imamo “zemljoposjednike” koji se na isti način odnose prema kulturnoj baštini Bosne, koristeći je kao politički ili finansijski zalog, ne mareći za daljnji kulturni razvoj zemlje ili njenu budućnost”, kaže Mišo Ešić ( “Zašto je zabranjen bosanski jezik”).
Kao što vidimo, sličnost sa sadašnjom situacijom u kojoj se Bošnjaci nalaze – očigledna je.
( Slijedi : Isto, ali drugačije)