Neobična želja našeg čovjeka da zagine u Njemačkoj
Milinko P. (28) osuđen za teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja. Interesantno, doživotna kazna zbog izazivanja saobraćajne nesreće?
Piše: Feđa Isović
Mada je neprimjereno komentirati sudske presude, a da pri tome čovjek duboko ne zaroni u komplentne spise kojima se sud rukovodio, usudit ću se uraditi jedno lakonsko poređenje dvije presude. Jedne njemačkog sudstva, druge našeg.
U Berlinu je nedavno na doživotnu kaznu zatvora osuđen državljanin Srbije Milinko P. (28). S obzirom na visinu kazne, a i na to što je poznato kako je „čitav svet protiv Srba“, čovjek bi pomislio da se radi o nekom ratnom zločincu. Ali ne, Milinko je osuđen za teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja. Interesantno, doživotna kazna zbog izazivanja saobraćajne nesreće?
Porodica se nadala doživotnoj kazni
Jurcajući u svom Audiju, Milinko je pokosio i usmrtio biciklistkinju, 22-godišnju studenticu Johanu Han. Presudu je porodica žrtve doživjela kao olakšanje, a proces je završen nakon sedam mjeseci. Doživotnoj kazni se porodica nadala, a advokati je zahtijevali.
Eto, tako to izgleda kada se neodgovorno vozi automobil u Njemačkoj. Doživotna prdekana.
A kako to izgleda kod nas pogledajmo kroz primjer pogibije dvije sarajevske studentice. Selma Agić i Edita Malkoč. Malo ko se neće sjetiti, svi smo zanijemili taj dan kada ih je, tamo negdje između Tehničke škole i Muzeja, jureći automobilom kroz crveno svjetlo, pokosio Sanjin Sefić. Selma Agić iz Bugojna je podlegla na mjestu nesreće, dok je Edita Malkoč iz Bosanske Krupe umrla u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu.
Pojela maca šest mjeseci
Ne treba nam nikakvo sudsko vještačenje da bismo znali da se tu radilo o velikoj i neprilagođenoj brzini, a zdrav nam razum kaže i da je vozač bio mortus pijan, vjerovatno i drogiran. Mada to za sud nije relevantno, mi imamo pravo da slutimo da je to razlog zašto je počinilac pobjegao s lica mjesta, a istu večer čak u Srbiju.
Svi smo zanijemili taj dan kada je Selmu Agić i Editu Malkoč, tamo negdje između Tehničke škole i Muzeja, jureći automobilom kroz crveno svjetlo, pokosio Sanjin Sefić
Pijani i drogirani vozači zato bježe s mjesta nesreće. Otrijezne se i onda kada budu uhapšeni, više niko i nikada ne može dokazati u kakvom su stanju bili kada se nesreća desila.
Nakon procesa, koji je trajao ne znam ni koliko, Sanjin Sefić je osuđen na 14 godina zatvora i još godinu za neukazivanje pomoći osobi povrijeđenoj u saobraćajnoj nesreći, što je, po ne znam kojoj matematici, objedinjeno u jedinstvenu kaznu od 14 i po godina. Pojela maca šest mjeseci.
Istom presudom sestra osuđenog Sara Sefić, te jatačka klika Dino Alić, Amar Salihović i Saud Nišić, koji su se teretili za pomaganje Sefiću nakon nesreće i koji su mu omogućili bijeg iz države, oslobođeni su krivice.
Treba fino otići u Berlin
Dakle, za ubistvo svake od djevojaka vozač kroz crveno svjetlo Sanjin je osuđen na po sedam godina, dok je Milinko za ubistvo Johane Han osuđen na doživotni zatvor. Milinku je 28 godina, bude li zdravlja, mogla bi to biti izuzetno duga kazna.
Teško je porediti slučajeve, predmete, dokaze i činjenice, ali zar mi ovdje stvarno trebamo vjerovati vještačenju prema kome je Sefić vozio samo 65 kilometara na sat kada je ubio dvije djevojke? Meni to vještačenje liči na onu istovjetnu školu vještačenja po kome je u krvi Davida Dragičevića pronađena droga LSD, a Dženan Memić nije namjerno ubijen, nego ga je slučajno udario kombi.
Mada to za sud nije relevantno, mi imamo pravo da slutimo da je to razlog zašto je počinilac pobjegao s lica mjesta, a istu večer čak u Srbiju
Helem, ako naš čovjek misli da mu nasilna smrt bude pošteno rasvijetljena, a počinioci kažnjeni, najpametnije mu je da zagine negdje u Njemačkoj. Treba fino otići u Berlin i tamo spokojno nastradati. Pa je l’?
(buka.com)