Fašizam kuca na vratima

Proslavili su tako 76. rođendan zemlje koja se devedesetih krvavo raspala, obilježili Drugo zasjedanje AVNOJ-a (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije), dvodnevni samit 142 delegata koji su tog 29. novembra 1943. godine položili temelje jednog novog, pravednijeg uređenja u zemljama Jugoslavije, temelje jedne prave istinski demokratske, narodne vladavine, kako je oko 21 čas, dva sata nakon početka zasjedanja, referisao Josip Broz Tito, koji je dan kasnije, na prijedlog slovenske delegacije koju je vodio dr. Josip Vidmar, odlukom AVNOJ-a proglašen maršalom. Jugoslavija se – na temelju zaključaka AVNOJ-a – imala izgraditi na demokratskom principu kao državna zajednica ravnopravnih naroda, jugoslovenskoj izbjegličkoj vladi zabranjen je povratak u zemlju, kao i kralju Petru II Karađorđeviću, a hoće li zemlja biti republika ili monarhija – ostavljeno je narodu da odluči na kraju rata (izbori za Ustavotvornu skupštinu održani su 11. novembra 1945, a nova se prvi put sastala 29. novembra 1945. i jednoglasno usvojila Deklaraciju o proglašenju Federativne Narodne Republike Jugoslavije). Titovi partizani su snagom svoga antifašističkog stava i rezultatima borbe izvojevali i međunarodno priznanje Jugoslavije, države kojoj današnje zemlje na prostoru od Vardara do Triglava zamjeraju sve u što se zaklinjala – od ravnopravnosti do demokratičnosti.

Slučajno ili ne, tek ovog 29. novembra Hrvatski sabor je dopunio Zakon o odlikovanjima i priznanjima Republike Hrvatske pa utvrdio odlikovanje “Velereda Predsjednika Republike Franje Tuđmana s lentom i Danicom”. To novo važno odlikovanje u redu je najviših priznanja koje Hrvatska dodjeljuje, a do sada su bila četiri velereda, s imenima hrvatskih kraljeva Tomislava, Petra Krešimira IV, Dmitra Zvonimira i kraljice Jelene. Ovaj najnoviji dodjeljivat će se državljanima Hrvatske svake godine, 10. decembra, na obljetnicu smrti Franje Tuđmana, “kao izraz najvišeg priznanja Republike Hrvatske za promicanje hrvatskih državnih i nacionalnih interesa u zemlji i inozemstvu”. Tuđmana partizani pamte kao Titovog generala, koji se s antifašizmom obračunao na teritoriji Bosne i Hercegovine: Međunarodni krivični sud za zločine počinjene u ratovima devedesetih u Haagu je prije dvije godine utvrdio postojanje udruženog zločinačkog pothvata u koji je bio uključen kao predsjednik Hrvatske, zajedno sa svojim tadašnjim ministrom obrane Gojkom Šuškom i načelnikom Glavnog stožera Hrvatske vojske Jankom Bobetkom.

Njihovo zločinačko udruživanje s ciljem etničkog čišćenja nehrvata i pripojenja dijela teritorija Bosne i Hercegovine Hrvatskoj u Haagu je izmjereno kaznom od 111 godina zatvora šestorici bivših dužnosnika Herceg-Bosne zbog zločina počinjenih nad Bošnjacima 1993. i 1994. Saučesnici Tuđmanovog zločinačkog poduhvata i proglašeni krivci s vrha HZHB su ratni premijer te tvorevine Jadranko Prlić, ministar obrane Bruno Stojić, načelnici Glavnog stožera HVO-a general Slobodan Praljak i Milivoj Petković te zapovjednici Vojne policije HVO-a Valentin Ćorić i voditelj Ureda za zatočeničke centre Berko Pušić.

S obzirom na to da je Praljak u sudnicu prokrijumčario otrov i popio ga pred TV kamerama, nakon čega je umro i gotovo istog trena postao heroj – neće biti nikakvo iznenađenje ako baš on bude posthumno prvi veleredovan. Aktualna predsjednica Hrvatske, naime, u svojim hvalospjevima Tuđmana i tuđmanizma preozbiljno koketira s njegovim grijesima, nerijetko ne krije žal što su (i hrvatski) partizani bili na strani pobjednika u Drugom svjetskom ratu, a nedavno je i javno zaplakala što je rođena s krive strane željezne zavjese.

Od povampirenih ustaša boluje i Bosna i Hercegovina: na dan oslobođenja Travnika u Drugom svjetskom ratu, i ovog 22. oktobra javno se plakalo za NDH, a položen je i vijenac u čast poginulih “domoljubnih hrvatskih snaga”. U Širokom Brijegu se – u vrijeme nastajanja ovog teksta – ukazala slika Slobodana Praljka. Četnici svako malo orgijaju s obje strane Drine, a usred Sarajeva je Dino Mustafić žestoko napadnut zbog režije događaja kojim su ovdašnji antifašisti obilježili Dan državnosti Bosne i Hercegovine, 25. novembar, za one koji robuju samo svojim nacionalnim historijama inače dan održavanja Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a.

I Dino i ZAVNOBiH i svi koji ne pristaju da zaborave na značaj ovog datuma za historiju Bosne i Hercegovine, krivi su zbog “veličanja komunizma” i organizacije svečanosti “na koju bi se i Dodik odazvao”. Neka anonimna duša, odana endehaovskoj tradiciji i posvećena veličanju lika i djela Mustafe Busuladžića, poliglote, kritičara, publiciste, antikomuniste, antisemitiste, osula je drvlje i kamenje na Mustafića, braneći Busuladžićevo pravo na fašizam. Nastradala je i vladajuća šestorka u Kantonu, zbog pokroviteljstva ovog događaja, iako stameno čuva Busuladžićevo ime i na osnovnoj školi i na jednoj od sarajevskih ulica.

Čak i ako je riječ – a nema sumnje da i toga ima – o dnevno-političkom obračunu sa šestorkom, nemamo pravo zatvarati oči pred suštinom problema. Povampirenjem fašizma. Od koga naročito nije imun ovaj naš trougao u srcu brdovitog Balkana, ili da budem posve precizna: nisu krivi partizani što je Hrvatska za dom spremna i što su Draža Mihailović i posmrtni ostaci Slobodana Miloševića u koje se Vučić svakako ubraja zakletva Srbiji, ali i Miloradu Dodiku. Partizani su krivi što su ustaše i četnici i njihove mustafe busuladžići poraženi skupa sa ostalim fašistima prije gotovo 75 godina. Problem današnje BiH, Srbije i Hrvatske je što taj poraz retroaktivno pokušavaju pretvoriti u pobjedu. Srljanjem u fašizam. Ovih dana internetom kruži snimak iz jedne đenovske crkve u kojoj je katolički svećenik nakon mise 2012. s vjernicima zapjevao Bella, ciao. Što će reći da i za nas ima nade, sve dok se igra Kozaračko.