Bosni treba pomoći da preživi svoje zlotvore jer ona nema svoj istek mandata. Toliko smo joj svi dužni.
Sudbina Bosne svevremenska je tema. Odriču joj pravo na postojanje, narodu na željeno društveno uređenje, povijesno tretiraju kao potencijalni ratni plijen, šutiraju poput gluhe kuje svikle na batine. U svjetlu aktualnih događaja, proteklih dana intenzivno sam pričao s nizom sugovornika bosanskog porijekla od ex diplomata, političara, obavještajaca, vanjskopolitičkih dopisnika, nemirnih ljudi, tokara i kurbi, nitko nema pojma što će zapravo biti sa Bosnom.
Sprema li se još jedan rat?
Naravno, većina poput Željka Komšića, osporavanog predstavnika Hrvata u Vladi BIH nedvosmisleno tvrdi “neka se Milorad Dodik ne zanosi” kada pomišlja da će sjeveroistok Bosne pripojiti matici Srbiji kako bi kompenzirala teritorijalne (post)ratne gubitke i traume, ali ta tendencija stalno postoji, obnavlja se i prijeti. No, osnovno je pitanje otkud potiče želja za novim balkanskim ratom i što točno omogućuje predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku & co. da svako malo zvekeću oružjem, sklapaju prljave lokalne paktove & agende, izmišljaju povijest i žele trećinu Bosne uzeti u amanet?
Poluga i ključ je Daytonski sporazum.
AJDE VIŠE MANITE NAS SE DOSADE
I nije ovo prvi put da predsjednik RS Milorad Dodik zaziva rat ili teritorijalno odcjepljenje. Naravno, uvijek su u pitanju nacionalne teritorijalne aspiracije zaogrnute plaštom ustavnih ili inih prava. Na radost političkih troglodita, matrica je praktički nepoderiva jer je Daytonski sporazum sračunat da prekine rat i donese pretpostavke mira, ali nikada nije usvojen u bosanskom parlamentu i potvrđen od naroda pa kao takav stalno lavira u političkom međuprostoru od nemila do nedraga. U svakom slučaju, dogovor trojice “lords of war” (Tuđman, Izetbegović, Milošević) uz političko mentorstvo SAD-a, očito nije donio trajan mir. Ipak, svaki sugovornik s kojim sam pričao tvrdi da je “bilo kakva revizija Daytonskog sporazuma uvod u novi krug krvoprolića”.
No, opravdano je pitanje što raditi s ratnim sporazumom u mirnodopsko doba nakon četvrt stoljeća? Ne odgovara Zeitgeistu, ne odgovara društvenim imperativima, ne odgovara više realnom kontekstu, te je postao latentan motiv političkih ucjena i sukoba.
Trenutni razlog gloženja je sastav Ustavnog suda BiH u kojem stoluju po dva predstavnika Srba, Hrvata i Bošnjaka plus tri predstavnika međunarodne zajednice. Pod izlikom da je riječ o “nezakonitom i nedopustivom političkom mentorstvu”, Milorad Dodik i Dragan Čović razradili su platformu prema kojoj je riječ o nakani EU da BiH učini “nekakvom građanskom državom” što je izravna prijetnja njihovim nacionalnim ambicijama. Iz EU su pomirljivo ustvrdili da načelno imaju pravo, ali i da se trebaju stvoriti društveno politički preduvjeti za rekonstrukciju Ustavnog suda BiH i povlačenjem međunarodnih predstavnika.
Naravno, politički cilj uvježbanog “dvojca na pariće” nisu ustavna prava naroda BiH nego izgledna mogućnost preglasavanja ili izglasavanja odluka, odnosno potvrda zakona koji im idu u prilog. Na njihovu žalost, providni su do boli i dosadni poput ljetnih muha zunzara.
Manite nas se više i Bogu ste teški.
SAPUNJANJE DODIKA IZRAVNA PORUKA MEĐUNARODNE ZAJEDNICE SRBIJI I HRVATSKOJ
Oštra upozorenja međunarodne zajednice, prvenstveno Miloradu Dodiku i vanjskoj politici Srbije Aleksandra Vučića, ali posredno i Hrvatskoj koja uporno “gura” projekt formaliziranja “trećeg entiteta”, svoj vrhunac su dosegli u radnom sastanku Milorada Dodika s američkim veleposlanikom u BiH Erikom Nelsonom iz kojeg je izašao nasapunjanog jezika i politički prebijen poput “vola u kupusu”. Naime, Ameri su nedvosmisleno poručili Dodiku da je već pet godina službeno persona non grata u SAD-u zbog korupcije i financijskih malverzacija, te da ukoliko “ne smiri loptu”, raspolažu instrumentarijem za njegovom političkom demontažom i međunarodnom izolacijom RS. Potpuno dezorijentiran, Dodik je mrsio kroz zube sočne psovke i prijetio odmazdom zbog “neviđene sramote”.
Koncept koji je neprihvatljiv i nejasan političkim predatorima jest da je država ratobornih bosanskih Srba i Hrvata BiH, a svoj životni prostor mogu izboriti isključivo kroz državne institucije, zajedničku politiku i mirnu koegzistenciju. Preporučeni koncept pretpostavlja transformaciju BiH u građansku državu i integraciju u euroatlantski savez (EU I NATO), bez periodičnog “bacanja dinamita u vatru” i nehumane licitacije ratnim žrtvama. Srbija i Hrvatska, kao nacionalne matice, imaju obavezu i dobrodošle su u pomoći gospodarskog i društvenog razvoja svoje dijaspore, ali mogu zaboraviti na teritorijalne aspiracije i neograničeni utjecaj na državnu politiku BiH.
Nitko ne spori da je Daytonski sporazum u mnogim stavkama zastarjeli i okoštali politički koncept kojeg svatko tumači po svojoj volji, ali zasada je jedini važeći međunarodni sporazum koji garantira opstojnost BiH. Modernija primjena Daytonskog sporazuma je nužna, modifikacija poželjna, ali tek kad se nacionalne politike svedu u kooperativne okvire i povuče demarkacijska linija između stvaranja “Memoranduma SANU 2” ili projekta “Banovine Hrvatske” i službene politike Vlade BiH.
U svom dvorištu neka se neprijatelji Bosne igraju četnika, ustaša i SS divizija, ali nedopustivo ih je prenositi na ulice poput skandaloznog obračuna na Partizanskom groblju u Mostaru s antifašističkim naslijeđem i pristalicama.
Bosni treba pomoći da preživi svoje zlotvore jer ona nema svoj istek mandata. Toliko smo joj svi dužni.
Piše: Nenad Bunjac
(tacno.net)