Piše: Saud Grabčanović
Uvod
O velikom razaranju grada Bijeljine u četvrtom austro-turskom ratu, koji je trajao od 1716. do 1718. Godine, do danas je objavljeno mnogo radova. O tom strašnom razaranju našega grada pisali su mnogi naši istoričari : Mirza Safet-beg Bašagić, Hamdija Kreševljaković, Mustafa Grabčanović… Svi oni su u svojim radovima kao godinu tog razaranja naveli prvu godinu tog rata 1716, što uošte nije tačno i ne slaže se sa stvarnim datumom tog razaranja. U prvoj godini austro –turskog rata 1716. godine je, doduše, bio jedan neuspjeli pokušaj zauzimanja grada koji su preduzeli austrijski srpski graničari-katane pod komandom kapetana Adama Monasterlije, ali tada grad nije bio razoren. Prema dokumentima iz Austrijskog vojnog arhiva koje sam pronašao, Austrijanci su Bijeljinu napali i porušili tačno 25. avgusta 1717. godine. Kako je poznato, četvrti austro –turski rat započeo je u ljeto 1716, a završio se 21. jula 1718. godine Požarevačkim mirom. U prvoj godini ovaj rat je vođen u dijelovima Slavonije, Bačke i Banata,gdje su Osmanlije nakon Karlovačkog mira još uvijek držale neke teritorije kao džepove pod svojom kontrolom. Rat je započeo tako što je velika osmanska vojska provalila preko Save i Dunava u pokušaju da povrati Srem, Banat i Bačku pod okrilje Osmanskog carstva. Ključna bitka ovoga rata odigrala se kod današnjeg Novog Sada , kod Petrovaradinske tvrđave 5. avgusta 1716 . godine. Austrijskih većih napada na Bosanski ejalet u toj prvoj godini rata nije bilo, osim taktičkih napada trupa barona Maksimilijana Petraša na bosanska naselja u Posavini . Cilj ovih napada je bio oslabiti, vezati i razvući turske trupe u Bosni i da se time potpuno onemogući pomoć iz Bosne osmanskim trupama u bitci kod Petrovaradina. Do Bijeljine Petraš tada nije stigao. Ali je zato to uspio Adam Monasterlija sa svojim graničarima. Ja mislim da su naši istoričari, zbog vrlo oskudnih istorijskih podataka i informacija kojima su raspolagali, taj napad zamijenili i poistovjetili sa Pertaševim razaranjem Bijeljine koje se desilo tačno godinu dana nakon ovog prvog napada. Pravi napad Austrijanaca na osmanske teritorije preko Save i Dunava je započeo tek polovinom druge godine rata u ljeto 1717. godine. Na osnovu ovih izloženih argumenata dade se lijepo zaključiti da Bijeljina sigurno nije bila razorena 1716. godine i da se do sada baratalo netačnim datumom toga događaja. Ja ću vam u ovom mom radu izložiti sve relevantne činjenice koje su poznate od ranije, kao i one koje su bile do danas nepoznate, a vezane su za ovu veliku tragediju našega grada. I da na kraju napomenem, ovo razaranje grada Bijeljine je bilo najveće i najstrašnije u istoriji našega grada, a genocid i masovni egzodus bošnjačkog civilnog stanovništva grada može se mjeriti sa velikosrpskim genocidom i etničkim čišćenjem Bošnjaka Bijeljine u agresiji na Republiku BiH u ratu od 1992. do 1995. godine!
1) Posljedice Velikog bečkog rata i Karlovačkog mira
Zbog katastrofalnih poraza u 16-godišnjem Velikom bečkom ratu Osmansko carstvo je bilo prisiljeno 1699. godine sa pobjednicima u ratu sklopiti veoma nepovoljni Karlovački mir. Mir je sklopljen u Sremskim Karlovcima između Osmanskog carstva, na jednoj strani, i Svetog rimskog njemačkog carstva (Austrija), Poljsko-Litavske Unije, Mletačke republike, Papinske države i Ruskog carstva – na drugoj strani. Osmansko carstvo je zaključilo mirovni ugovor sa Austrijom 26. januara, a 12 dana kasnije, 7. februara 1699. godine, i sa Mletačkom republikom. Najveći broj članova ovih ugovora se odnosio na područje Bosne, kao pograničnog dijela Osmanskog carstva. Prema odredbama Karlovačkog mira Osmansko carstvo je trajno izgubilo sve svoje posjede u : Ugarskoj, Moreji, Banatu, Bačkoj, Sremu, Erdelju, Ukrajini,Vlaškoj, Moldaviji, Slavoniji, Lici, Krbavi i Dalmaciji. Time je teritorija Bosanskog ejaleta bila znatno smanjena.
Karlovački mir je sklopljen na rok od dvadeset godina. Upravo ovim ugovorom započinje proces formiranja i oblikovanja savremenih granica Republike Bosne i Hercegovine kao i granica današnje Republike Hrvatske. U stvarnosti, ovaj nepovoljni mir je za Osmansko carstvo predstavljao slom i kapitulaciju . Nakon Velikog bečkog rata i Karlovačkog mira Osmansko carstvo je postalo drugorazredna sila, koja više nikada nije povela neki ozbiljniji ratni pohod protiv evropskih država. Kršćanska Evropa se zauvijek riješila Turske prijetnje.
Velike migracije stanovništva u Bosanskom ejaletu u ratu i nakon njega
Pogubni Veliki bečki ili turski rat, koji je neprekidno trajao 16. godina, od 1683. do 1699. godine, predstavljao je veliku katastrofu za muslimansko. kao i za sve ostalo stanovništvo Osmanskog carstva. Ovaj strašni rat je najviše bio poguban za muslimane i Bošnjake koji su živjeli u evropskom dijelu carstava. Posebno se to odnosi na teritorije na kojima su se vodile ratne operacije : Ugarska, Slavonija , Srijem, Banat, Bačka, Sedmogradska oblast (Transilvanija), Dalmacija, Srbija, Makedonija i dijelovi Bosanskog Ejaleta. Ovaj je rat pratila velika pogibelj stanovništva, materijalno siromaštvo, nemaština, glad, etničko čišćenje, preseljenje -protjerivanje stotina hiljada muslimana sa područja koje su Osmanlije izgubile, te neizbježne epidemije strašnih zaraznih bolesti, posebno kuge, koje su oduvijek pratile velike ratove. Stotine hiljada preživjelih muslimana – muhadžera sa izgubljenih teritorija evropskog dijela Osmanskog carstava preselilo se na sigurne teritorije u dubini ostatka carstva . Bosanski ejalet je tada predstavljao jednu od tih „sigurnih“ teritorija. Mnogi su nesretnici, koji su izgubili sve što su imali, osim glave na ramenima, u Bosni pronašli mjesto pod suncem za sebe i svoju porodicu i tu započeli novi život. Pored ovog strašnog stradanja i preseljavanja muslimanskog stanovništva, u ovome se ratu desio i veliki egzodus bosanskih katolika, a za to je najveću odgovornost imao princ Eugen Savojski. Sa područja Bosanskog ejaleta iz centralne Bosne, a posebno iz Bosanske Posavine, u toku tog rata iselilo se jako mnogo katolika. More nesreće diglo se iznad glava stanovnika Bosne zbog rata koji je vodio Eugen Savojski. Ćesarevi soldati su satrli , uništili, poubijali i iselili najveći dio katoličkog stanovništva, koje se stoljećima borilo da opstane na svojim ognjištima u svojoj Bosni. Preostali dio katolika u Bosni je kasnije postao žrtvom osvete osmanskih trupa i lokalnih muslimana, kako domocilnih, tako i muhadžera prognanih sa izgubljenih teritorija. Došlo je i do velikog pomjeranja pravoslavaca Srba. Manjim dijelom je došlo i do njihovog iseljavanja u Austriju. .Srbi i Crnogorci pravoslavci naseljavaju se na prazne prostore Bosne i Hercegovine . Njih su tu naselili bošnjački i turski begovi. Na ovaj se način etnička i vjerska struktura stanovništva u Bosanskom ejaletu nakon Velikog Bečkog rata radikalno promijenila.
( Nastaviće se)