Pravo je vrijeme da se citira Marko Miljanov, gradonačelnik Podgorice u davnom 19. stoljeću: „Hrabrost je kada sebe branim od drugoga, a ljudskost kada branim drugoga od sebe.“
Danas kao nikad trebamo štititi druge od sebe. Jedan nesavjesni je dovoljan da zarazi sto savjesnih i poštenih.
Humor na društvenim mrežama je dobar i ljekovit. Ali, više nego ikada smoriše me gotovo sulude priče o korona virusu. Paranoje je napretek. Čemu služe nagađanja da li je ovaj virus napravljen u laboratoriji? Čemu pomaže saznanje da li je virus prirodan ili vještački ako jednako prijeti i jednako ubija?
Vidim da mnogi porede smrtnost od virusa obične gripe i od korone. Porediti korona virus sa virusima obične sezonske gripe je poraz ljudskog. Sa jučerašnjim danom na sjeveru Italije, u Lombardiji, u tri grada umrla su 63 doktora. Samo jučer je umrlo 13 ljekara izloženih bolesti jer su bili spremni da pomognu po cijenu života. Ponekad poželim da, kao oni šefovi finansija, navodim brojku pa cifru ispisanu slovima da bi nekima od nas bilo jasnije i prihvatljivije. U kojoj su to sezonskoj gripi umrla 63 ljekara? U kojoj je to sezonskoj gripi za jedan dan umrlo 13 ljekara na malom prostoru tri grada, kakav je od Bergama, Breše do Milana?
Nikada i nigdje. U Španiji se smrtnost ljekara povećava i približava ovim teškim i tragičnim brojkama iz Italije. Moj prijatelj Semir iz užasa sjeverne Italije mi javlja da je zaraženo 4000 medicinskih sestara i 8500 uslužnih radnika koji su radili na suzbijanju virusa korone.
Među zaraženim od korone, oko 13 posto je medicinskih radnika u Španiji. To znači da je svaki osmi zaraženi onaj koji je želio pružiti pomoć oboljelim. Sjetite se Italije, Španije i pomislite koliko će naših ljekara i medicinskog osoblja biti žrtve nesavjesnih iz našeg komšiluka?
Među svim tim ljudima čiji je život izložen riziku su i humanitarci. Potresen sam gledao pred kamerama jednog od tih volontera u Bergamu, koji dijeli hranu starijim sugrađanima. Ispod maske
mu vidim umorne i teške oči. Novinar ga pita nešto, a on u nekoliko navrata pokušava izustiti odgovor. Ali, nema glasa i nema ni jedne riječi, samo oči koje se pri svakom pokušaju pune suzama.
Umiranje tih ljudi niko i ne broji, oni su u brojkama sa onima kojima su željeli pomoći.
Zvanično, jedan je ozbiljan ljekar iz BiH rekao da su od svih zaraženih od korone u Bosni i Hercegovini dvije trećine u dobu od 24 do 64 godine. Dakle, to je mlađa populacija. To su djeca koja su pokretna i koja će zaraziti svoje starije ukućane, koji su rizične skupine. Mi u Bosni i Hercegovini živimo posebnije od Evrope. Čim dostignu punoljetstvo evropska mladost napušta roditelje i posjećuje ih samo za blagdane, ali i to čine sve rjeđe do poziva advokata za čitanje testamenta. Ljudskost je da naši roditelji brinu o nama, pa mi o roditeljima kad onemoćaju. U ovim danima to postaje ključni izazov naše borbe protiv virusa korone. Koliko uistinu brinemo o starijim pa čuvamo sebe da bi zaštitili njih od ovog masovnog ubice?
Ili se u ovakvim vremenima otvoreno pokazuju lažna lica i naličja svih naših odnosa, odnosa prema vlastitoj familiji, pa do odnosa prema prijateljima i poznanicima. Pratim neke ljude koji se ležerno odnose prema ovom čudovištu od virusa, a do juče su uporno kritikovali političare da tjeraju ljekare iz ove zemlje. Oni moraju znati da će nečija ležernost mnogo više naših ljekara poslati u smrt nego što ih je otišlo u inostranstvo.
Kad sve ovo prođe, jednog dana će se i kod nas podvući crta i svesti računice. Brojat će se mrtvi, bolesni i izliječeni, ali i pamtiti šta su ljudi govorili o užasu koji se kotrljao prema nama. Ovo je i
previše slično vremenima kad je dolazio rat i kad su horde barbara i ubica ulazile u naše goloruke i nespremne čaršije i sela. Ležerni su masovno ubijani, oprezni su većinom preživljavali.
Zakasnili smo na pravi odgovor na užas korone virusa. Zakasnili smo u nabavci opreme. Zakasnili smo u razumijevanju veličine zla koje nam je dolazi. Dolazi nam teško i tegobno vrijeme, ostanite kući. Nikad nije kasno da zaštitimo druge od sebe.
Piše: Sead Omeragić
(nap.ba)