Piše: Saud Grabčanović
Reforme sultana Mahmuda II :
U 19. stoljeću, nakon buržoaskih revolucija i stvaranja sekularnih država, zakonodavstvo se u zapadno- evropskim državama transformisalo u skladu sa novim vremenom i shvatanjima ljudskih prava i sloboda. Zapadno- evropsko je zakonodavstvo u to vrijeme pozitivnim zakonima potpuno prevazišlo rješenja osmanskog zakonodavstva. Osmansko zakonodavstvo se od doba sultana Sulejmana, punih 300 godina, nije ozbiljnije mijenjalo niti prilagođavalo novim vremenima i novim shvatanjima! To je bio period nazatka Osmanskog carstva i njegovog tada arhaičnog zakonodavnog sistema. Osmansko carstvo se u to vrijeme nalazilo u velikoj ekonomsko-političkoj krizi i u stanju raspada državne vlasti i njenih struktura, što je rezultiralo pojavom bezakonja i odmetništva lokalnih osmanskih spahija od centralne vlasti. Posebno je za to karakterističan period u prvoj polovini 19. vijeka. Zbog toga je osmanski sultan Mahmud II odlučio provesti velike reforme u svom carstvu, koje su obuhvatale: ustrojstvo države, vojnu reformu, ukidanje janjičara i uvođenje redovne vojske, te reformu i modernizaciju pravosudnog sistema u skladu sa tadašnjim modernim evropskim pravosuđem. Za njegovog života njegove su reforme doživjele debakl i fijasko. Glavni cilj reformi koje je pokušao provesti ovaj sultan i njegovi nasljednici bila je ponovna centralizacija vlasti u rukama sultana i osmanske dinastije. Poznato je da je Osmansko carstvo u 16-godišnjem Velikom bečkom ratu i dva manja „turska“ rata u 17.vijeku doživjelo velike vojne poraze i velike teritorijalne gubitke . Carstvo je bilo na rubu totalnog uništenja. Od propasti ga je spasio otpor koji je Austrijancima tada pružilo bošnjačko stanovništvo u Bosni i Srbiji, predvođeno svojim feudalnim gospodarima : osmanskim spahijama, ajanima i kapetanima, kao i djelovima ratničkih struktura-janjičara. Nakon ovih ratova do tada čvrsto centralizirano Osmansko carstvo postalo je interesna konfederacija, u kojoj su lokalni feudalni gospodari u Bosni i Srbiji kao i još nekim pokrajinama carstva praktično dijelili vlast sa osmanskom dinastijom i sultanom! Ovakvo stanje stvari izazvalo je daljnje propadanje i zaostajanje Osmanskog carstva za zapadnoevropskim zemljama. Reforme Mahmuda II su trebale revitalizirati carstvo i bivšu posrnulu svjetsku velesilu ponovno vratiti na mjesto koje joj pripada . Ali, ove sultanske reforme su naišle na otpor i veliko protivljenje lokalnih gospodara, koji se nisu htjeli odreći svoga dijela vlasti. Naposlijetku, ove reforme su izazvale i oružanu pobunu ajana i kapetana u Bosni protiv sultana i centralne vlasti, kao i slične pobune u Egiptu i ostalim pokrajinama carstva. Osmanski pravosudni sistem, koji je do tada više od 300 godina uspješno i besprijekorno funkcionisao, doživio je kolaps i u mnogim pokrajinama carstva, a posebno evropskim, postao je „mrtvo slovo na papiru“ . U tom periodu dolazi do jačanja bezvlašća i nasilja nad stanovništvom od strane lokalnih moćnika, a posebno nad kršćanskom rajom. Ovo je nasilje u konačnici imalo za rezultat velike ustanke kršćanskog stanovništva protiv osmanske vlasti (Srbija, Grčka, Vlaška, Bugarska..). Zluradi kvazi- istoričari taj poslednji period odumiranja i raspada Osmanskog carstva, koji je trajao manje od pedesetak godina, uzimaju kao standard njihovog posmatranja i analize cijele istorije ovoga carstva. Oni pokušavaju dokazati da je Osmansko carstvo za svojih 700 godina svoga postojanja bilo država nasilja i nepravde. posebno prema kršćanskim podanicima, da je to bila imperija zla i nečovještva, što jednostavno nije tačno!
Nove reforme, Tanzimat sultana Abdul Medžida
Kada je na osmanski prijesto stupio novi ,veoma moderni i dobro obrazovani sultan Abdul Medžid, on je odmah odlučio da se treba dalje ići u nove reforme i modernizaciju i da će jedino tako spasiti svoje carstvo od totalnog sloma. Na početku svojih reformi sultan Abdul Medžid je 1839. godine objavio Hatišerif iz Gülhane (Carski dekret iz crvene sobe). Te su nove reforme trebale donijeti promjene i boljitak u društveno-ekonomskom razvoju zaostalog Osmanskog carstva. Sultan Abdul Medžid je tada skupio niz stručnjaka iz carstva, kao i iz zapadno-evropskih zemalja, i dao im u zadatak da stvore nove i moderne zakone koji će odgovarati vremenu i okruženju u kojem je Osmansko carstvo tada bitisalo. Ove su reforme trebale Osmansko carstvo izjednačiti, po pitanju zakonodavstva, sa modernim evropskim kršćanskim silama toga vremena. Naravno, svi ti novi zakoni su trebali biti usaglašeni sa šerijatskim propisima. Na čelo komisije za stvaranje novih zakona sultan je postavio Mustafa Rešid- pašu, kojem je dao zadatak da stvori zakone koji će iz temelja izmijeniti posrnulo carstvo i omogućiti mu da se stabilizira, te da ekonomski i tehnički napreduje i ide u korak sa vremenom. Cilj tih proevropskih reformi bio je radikalna promjena carstva, koje se iz starog teokratskog društva, trebalo preobraziti u modernu državu. Komisija koju je formirao sultan Abdul Medžid stvorila je vrlo moderan reformski zakon koji je nazvan Tanzimat hajrije (dobri zakoni ili reforme). Tanzimat (osmanoturski: تنظيمات = reforma) je provođen u Osmanskom Carstvu između 1839 – 1876. za vladavine dvojice osmanskih sultana : Abdul Medžida (vladao od 1839. do 1861.) i Abdul Aziza (vladao 1861 – 1876.) . Brojne ključne zakonske odredbe Tanzimata izrađene su prema uputstvu datom od strane sultana u njegovom dekretu -Hatišerifu iz Gülhane. Taj carski dokument je bio poziv na uspostavu novih institucija koje će garantovati imovinu, siguran i dostojanstven život svim stanovnicima carstva, bez obzira na njihovu religijsku pripadnost ili rasu. Njime je također najavljen razvoj standardiziranog sistema oporezivanja, koji je trebao uklonili korupciju, nepotizam i zloupotrebe.Trebalo je stvoriti i ravnopravniji sistem služenja vojnog roka, regrutacije i školovanja. Dekret je najavio i jednakost kaurima (nemuslimani uglavnom kršćani i židovi) koja nikad do kraja nije bila provodena. Osnovni zakoni Tanzimata su bili:
a.) Garantovana je potpuna sigurnost svih podanika Carstva.
Uveden je stalni načina razrezivanja poreza.
Uspostavljen je jednak sistem regrutovanja u vojsku i jednako trajanje vojne službe za sve stanovnike.
d) Ukinut je timarski sistem (izvršena njegova reorganizacija)
e) Uvedeno je javno suđenje poslije istrage i ispitivanja.
f) Stanovništvu carstva je dato pravo slobodnog raspolaganja privatnom
imovinom.
g) Nevini nasljednici zločinca zadržavali su svoja zakonska prava.
h) Uvedeno je plaćanje i nagrađivanje svih javnih službenika (jasno su bile
određene njihove plaće).
i) Donesen je rigorozan zakon protiv mita i korupcije.
(Nastaviće se)