Piše: Saud Grabčanović
Sanstefanski ugovor i Berlinski kongres
Kongres velikih sila, koji je za duže vrijeme odredio sudbinu naše domovine, održan je u Berlinu od 13. juna do 13. jula 1878. godine. Razlog za održavanje Berlinskog kongresa je bilo veliko nezadovoljstvo zapadnih sila, prvenstveno Velike Britanije i Austro-ugarske, odredbama Sanstefanskog mira, kojim bi zapadne imperijalističke sile izgubile svoje otvorene aspiracije na dijelove posrnulog Osmanskog carstva u Evropi i na Bliskom istoku. Sanstefanski mir je potpisan 3. marta 1878. godine, a njime je završen rusko-turski rat 1877-1878. godine. Prema dogovoru u San Stefanu, kojega je bila nametnula Rusija, Osmansko carstvo je izgubilo veliki dio svoga dotadašnjeg teritorija na Balkanu, a trebala je biti stvorena velika Bugarska, kao ruski satelit, koja bi uključila najveći dio današnje Makedonije, te dijelove Srbije do Niša, Albanije i grčku Makedoniju, osim Halkidike i Soluna. Bosna i Hercegovina bi ostala pod osmanskim suverenitetom, ali bi dobila značajnu autonomiju, dok su dobici za Srbiju bili neznatni, jer je Rusija osjećala kako se Srbija sve više približava Austro-Ugarskoj. Protiv naglog porasta uticaja Rusije u tom području najviše su se borile upravo Austro-Ugarska i Velika Britanija. Njemačka i Austro-Ugarska bile su zabrinute naglim porastom panslavizma pod uticajem snažne carske Rusije, što je moglo ugroziti položaj Habsburgovaca. Velika Britanija i Francuska s podozrenjem su gledale prema širenju ruskog uticaja na jug, gdje su ove dvije zemlje imale svoje interese: Francuska u Egiptu, a Britanija u Palestini. Stoga su Velika Britanija i Austro-Ugarska zajednički zatražile održavanje ovog kongresa. Berlinski kongres je bio skup predstavnika tadašnjih velikih sila Njemačke, Austro-Ugarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusije i Osmanskog carstva, koji je pod predsjedanjem prvog kancelara ujedinjene carevine Njemačke, Ota fon Bizmarka, održan od 13. juna do 13. jula 1878. godine u Berlinu. Na kongresu je pod velikim međunarodnim pritiskom Rusija morala popustiti, pa je Sanstefanski mirovni ugovor poništen, dok su pregovori o teritorijalnom uređenju Balkana krenuli iznova. Kako Njemačka praktično nije morala štititi vlastite interese na Balkanu, pri tim je pregovorima Bizmark mogao nastupiti kao “relativno neutralan” (poznata je uostalom Bizmarkova izjava da Balkan “nije vrijedan ni malog prsta ili kostiju jednog pomeranskog pancir-grenadira”). U pregovorima su sudjelovali samo pregovarači velikih sila, dok su predstavnici malih zemalja pokušavali uticati na ishod posrednim putem, kako se to danas kaže – lobirati. Oni su sudjelovali isključivo na onim zasjedanjima koja su se njih direktno ticala. Ishod pregovora je bio Berlinski ugovor, potpisan 13. jula 1878. godine. Njime je temeljito izmijenjeno ili poništeno 18 od 29 tačaka Sanstefanskog sporazuma. Ugovor je bio konačan i morale su ga se pridržavati sve zemlje potpisnice u potpunosti. Tim ugovorom su bile priznate Rumunija, Srbija i Crna Gora kao suverene države, a Bugarska je podijeljena. Južni dio je ostao pod osmanskim suverenitetom i postao je autonomna pokrajina nazvana Istočna Rumelija, dok je na sjevernom dijelu osnovana Kneževina Bugarska. Niz drugih turskih provincija odvojen je od Turske i dat na upravljanje drugim državama, poput Kipra, koji je dodijeljen Velikoj Britaniji, te Bosne i Hercegovine, koja je dodijeljena Austro-Ugarskoj na 40. godina, da u njoj uvede red i mir. Berlinski Kongres je, pak, ostavio BiH formalno u sastavu Osmanskog carstva, ali je zato odlučeno da na teritoriju BiH i Sandžaka uđu austrougarske trupe, kako bi zavele red i mir, odnosno da bi navodno spriječile zločine nad kršćanskim stanovništvom, koji su bili povod velikom bosanskohercegovačkom ustanku i rusko-turskom ratu. Po isteku ovih 40. godina, 1908. godine, Austro-Ugarska je anektirala Bosnu i Hercegovinu. Najveći gubitnik na kongresu je bila nova država Bugarska, koja je, osim Rumelije, morala predati Turskoj čitavu Makedoniju, a Srbiji područje oko Niša. Srbija je znatno proširena i dobila je četiri okruga koji su prije rusko-turskog rata 1877-1878. bili u sastavu Turske: niški, pirotski, toplički i vranjski. Rumunija je dobila Dobrudžu, no dijelove Besarabije, koje je dobila 1856, morala je vratiti Rusiji. Rusiji su ujedno priključene osmanske provincije Ardahan, Kars i Batumi. Crna Gora je dobila Nikšić, Podgoricu i Bar, no ranije zauzeti Spič morala je prepustiti Austro-Ugarskoj, koja ga je pripojila Kraljevini Dalmaciji. Iako je čl. XXVI. Berlinskog ugovora Crnoj Gori formalno priznata puna nezavisnost, u čl. XXIX. Crnoj Gori je zabranjeno da drži vlastitu ratnu mornaricu, te je njezina obala trajno demilitarizirana, a u njezine luke je zabranjeno uplovljavanje ratnih brodova svih stranih država izuzev Austro-Ugarske, čija je ratna mornarica dobila pravo kontrole nad Barom i crnogorskom obalom. Crna Gora je Austro-Ugarskoj morala prepustiti i konzularno predstavništvo vlastite trgovačke mornarice, te primjenjivati pomorske zakone i propise koji su vrijedili u Dalmaciji. Otok Krit je dobio autonomiju unutar Osmanskog carstva i pravo na vlastiti parlament. Obala Dunava je potpuno demilitarizirana od Đerdapske klisure do ušća u Crno more. Turska je morala jamčiti građanska prava svojim nemuslimanskim građanima, ostvarujući tako odredbe Organskog zakona iz 1868. godine. Zemlje koje su ovim pregovorima dobile nezavisnost trebale su preuzeti i dio turskog državnog duga, no to se nije dogodilo, jer nije nikad postignut dogovor o tome kako međusobno podijeliti taj iznos. Berlinskim kongresom su u velikoj mjeri zadovoljeni ciljevi Austro–Ugarske, Francuske i Velike Britanije da zaustave panslavistički projekt i uopšte ruski prodor prema Sredozemlju.
(Nastaviće se)