Malo-malo, pa čujemo da je otišao još jedan Bijeljinac, otišao u svoj nebeski zavičaj, u tamu ništavila. S njim odlaze sjajne neke godine, tuge i radosti, kule u vazduhu, životi, nekad blistavi, a sad poharani, odlazi sjećanje i prošlost duboka i zlatna, danas ugušena i zaboravljena. Odlazi ono što se više nikad vratiti neće, da nas opomene, da kaže kako se ponor vječite noći otvara i pred našim nogama. Razbacani po svijetu, mimo svoje volje, istjerani iz sopstvene kože, pritisnuti tuđim nebom i vlastitom mukom, traju stari Bijeljinci kao što traje uvelo cvijeće života. I odlaze u tuđu zemlju, da mira u njoj nikada ne nađu, u zemlju, u vječiti pokoj u kojem nikoga svoga nemaju. Ili ih zapakuju nježno, pa ih upute u stari zavičaj, da konačno nađu smiraja. Nestaje tako Bijeljina, odlazi pod zemlju, i trajaće još malo u srcima onih koji pamte. Kad se i oni ugase, naš grad će se konačno preseliti u oblake, da ga više nikad niko ne dohvati.
Danas sam dobio vijest da je umro stari Bijeljinac Namik Hujdurović. Pamtim ga kao tihog, vrijednog, dobrog čovjeka koji se sav predao duhovnom životu grada. Rođen je 1929. godine u Bijeljini, tu je završio osnovnu i srednju, a zatim i Višu pedagošku školu, i najveći dio svog radnog vijeka proveo je kao rukovodilac Narodnog univerziteta. Bila je to ustanova koja je obrazovala ljude za različita zanimanja, od takozvane “večernje škole” u kojoj se sticala diploma osnovne ili srednje škole, pa do kurseva za različite poslove i zanate. Mnogo ljudi je prošlo kroz učionice ovog nekada lijepog zdanja u centru grada, iznad apoteke “Majevica”, pored Pošte.
Tu su se okupljali i oni koji su se bavili umjetnošću: pisci i pjesnici, slikari, muzičari. Ja sam bio član Književnog kluba još od prvih razreda Gimnazije, i u to doba objavljivao sam pjesme u više listova i časopisa, baš kao i Namik Hujdurović, koji je pisao i poeziju i prozu. Najvažniji su bile „Brazde“, list za književnost i kulturu koji se pravio u Narodnom univerzizetu. Bio je to jedan od rijetkih takvih listova na opštinskom novou, a bio je čitan na čitavom prostoru na tromeđi tri republike. List je počeo izlaziti 1960. godine, pokretač je bio Klub pisaca, a izdavač Narodni univerzitet. Prvi i kasniji dugogodišnji urednik bio je Namik Hujdurović. List je imao širok spektar tema, ali je izlazi povremeno, u skladu s mogućnostima, pa su do kraja 1979. godine izašla samo 23 broja, dok je 50. broj štampan tek 7. juna 1990.
Godine 1972. godine objavljena je, za te prilike, jedinstvena zbirka pjesama, nevelikog obima, sastavljena od pjesama tada najistaknutijih pjesnika Semberije. Izdavač je bio Narodni univerzitet, a pjesme je odabrao čuveni sarajevski pjesnik Duško Trifunović. Knjiga se zvala “Poetska rukovet Semberije”, i u njoj su bili predstavljeni sljedeći pjesnici: Namik Hujdurović, Drago Kuđić, Jusuf Begić, Bogoljub Marić, Milan R. Marković, Rajko Krsmanović, Jusuf Trbić i Vladislav Tomić. Dvije decenije kasnije, kad je krenuo rat protiv Bosne, Namik se sa porodicom našao u Švajcarskoj. Čuo sam da žudi za zavičajem i samo o njemu priča. Ali, koliko znam, nikad se nije vratio, makar da pokuša vidjeti svoj nekadašnji život. Umro je u tuđini.
Za ovu priliku evo kratkog izbora pjesama Namika Hujdurovića.
