Piše: Jusuf Trbić
Kako god pokušamo da objektivno sagledamo današnju situaciju na našem nesretnom dijelu Balkana, dođemo na isto: od kako se religija pobjedonosno vratila i u svoje ruke uzela čitav naš život, kao da nas je Bog napustio. Ili okrenuo glavu na drugu stranu. Opšta propast i haos u koji su nas dovele etno-konfesionalne politike umnogome su stavili pod upitnik javno proklamovani negativni stav o našoj donedavnoj prošlosti u Titovoj Jugoslaviji, u kojoj je sekularizam bio zvanična, a ateizam poželjna orijentacija, i u kojoj su sistemski potiskivane i praktično zabranjivane sve manifestacije nacionalizma. Uspjeh te države, u odnosu na okruženje, njen ugled i nivo standarda života i ljudskih prava, pogotovo u posljednjoj njenoj dekadi, bio je trn u oku etno-nacionalističkih elita u njihovoj namjeri da ostvare kopernikanski obrat i prevedu nas u stanje: što gore, to bolje.
Da bi rasturili zajednicu, omeđili svoje male feude i postali kalife umjesto kalifa, novi nacionalistički lideri su religijske zajednice pozvali da im pomognu u rušenju Jugoslavije i razdvajanju naroda, što je naišlo na oduševljeni odziv predstavnika Božijih na zemlji. Slom bivše zajedničke države vratio je na veliku scenu nacionalizam i religiju, između kojih je uspostavljena neraskidiva moćna simbioza, koja je okupirala cjelokupnu našu stvarnost, sve što smo bili i što jesmo, prijeteći da će nam oduzeti i budućnost i da će nas zatvoriti u plemenske torove, kao svemirske crne rupe, do kojih ne dopire svjetlost ovoga svijeta. Danas govorimo o svjetovnoj religiji nacionalizma, političkoj religiji i religijskom nacionalizmu, koji produkuju naše identitete i kreiraju kulturne obrasce, politiku, obrazovanje i cjelokupan društveni život, svodeći nas na bezlične gomile, homogenizovane i isključive, zatvorene u svoje torove, moralno ispražnjene i civilizacijski unazađene, uronjene u nestvarnost čija je svaka dimenzija falsifikovana. Izmišljeni, nanovo konstruisani identiteti, koji više nisu fluidni, svestrani procesi u stalnim promjenama, nisu više neprestana gradilišta koja se šire i vertikalno i horizontalno, u gigantskoj slici globalnog sveprožimajućeg svijeta, već jednodimenzionalni, kruti, osiromašeni, ubilački dijelovi etničkog i nacionalnog organizma, kao biološkog, svetog, nepromjenljivog bića s kojim nema dijaloga. I religija i nacionalizam traže apsolutnu bezličnost, poslušnost i vjerovanje u dogme, u ono što mislimo da jesmo i što želimo biti, tačnije: moramo biti ono što nam kažu da jesmo. Ideološki pejzaž čine izmišljene razlike, izmišljena prošlost i tradicija, izmišljeni interesi, izmišljeni jezici, izmišljene mržnje.
Bosanskohercegovačko društvo danas je spoj nespojivih elemenata antagonistički međusobno sučeljenih, produkovanih užasnim nasiljem u ratu protiv Bosne, što je rezultiralo dubokom etno-religijskom podjelom, pod budnom pažnjom i uz odobrenje međunarodne zajednice. Nasilno su srušene sve stare vrijednosti, a nisu pronađene nove. Jugoslavija nije valjala, rekli su nam, jer je zabranjivala nacionalizam, a mrko gledala na religiju, što nikako nije bilo dobro, pa su nam nacionalizam i religiju ponudili kao zamjenu za istoriju, kulturu, znanje, ekonomiju, nauku, moral, običaje, vjerovanja i veze sa svijetom. I mi smo to prihvatili.
Sprega vlasti i religije nije ništa novo, to je hiljadama godina bio obrazac vladanja nad ljudima. Vladari su bili bogovi ili direktna veza s njima, a svaka vlast je izvorište imala u nebesima. Religija je obezbjeđivala poslušnost, gotove, nepromjenljive obrasce mišljenja, okoštale istine u koje se mora bespogovorno vjerovati, poniznost, neslobodu, zarobljenu misao u kojoj nisu dozvoljena nikakva pitanja izvan okvira koji određuje dogma. Pakao je izmišljen zbog onih koji postavljaju neugodna pitanja, govorio je nekad Sv. Augustin. Ali, kritička misao, kartezijanska sumnja, rušenje svih barijera, razvoj i slobodna misao već odavno su čvrst temelj civilizovanog društva, pogotovo zapadnog. U Bosni, koja tom svijetu pripada po svim parametrima i kojoj je formalno pridruživanje Evropi prvorazredni cilj, točak istorije kao da je okrenut naopako. Projekat razaranja Bosne i destrukcije bosanskog društva, koji traje već skoro dva vijeka, ušao je, čini se, u svoju finalnu fazu orkestriranom agresijom spolja i iznutra i nametanjem etno-konfesionalne homogenizacije kao modela podjele, zasnovane na modelu zasebnih kulturnih identiteta kao religijskih, to jest podjelom na tri nepomirljiva ideologijska sistema, na tri plemenska svijeta, odvojena od stvarnosti, na tri teritorije, zbog kojih je čitav ovaj krvavi cirkus i organizovan. I dok u Bosni sve propada, cvjetaju pogoni za proizvodnju nacionalističke magle, rastu do neslućenih razmjera fabrike mržnje, straha i primitivizma, a religija postaje najuspješnija društvena i privredna djelatnost.
Religija je natopila čitav društveni, ali i privatni život građana, prigrabila za sebe vlasništvo nad istorijom, etnijom i projektovanjem budućnosti, pretvarajući nepregledni spektar kulture u samo jednu, okamenjenu i isključivu dimenziju, a sav raskošni diverzitet i pluralnost bosanstva, nakon deset vijekova bitisanja, u plemenski svijet mraka, izmišljenih razlika, mržnje, straha i bjekstva od otvorenog svijeta. Religija, svedena na prizemne interpretacije obezbjeđuje masu poslušnih sljedbenika koji, uplašeni od “onih drugih” i zbunjeni pred svijetom slobode, znanja i jednakosti, hrle u stada, u sigurnost bezličnosti, u bezglasne horove koji slijepo prate putokaze u sopstvenu propast. Jer, etnička homogenizacija jeste modus beskonačnog produžavanja kontrolisanog haosa u kojem nekompetentne, poluobrazovane, od svijeta i znanja beznadežno odvojene elite mogu imati neograničenu moć, kakvu ne bi mogle ni zamisliti u demokratskom, slobodnom i otvorenom društvu građana- individua.
U ambijentu zamagljenog uma i osakaćenog identiteta poniznost pred onostranim okreće se od neba prema zemlji, pa dojučerašnji slobodni građani postaju dobrovoljni robovi prostačkih politika koje ih vode u feudalnu razdvojenost i potčinjenost. Senadin Lavić kaže: “Iz takvih religijskih razdvajanja i običajnih specifičnosti, između ostalog, potiče dioba naroda koji govori jedan jezik, na “različite” narodne grupe i neprestano uvjeravanje tih grupa ljudi u nemogućnost mješovitog života različitih etničkih identiteta, kolektiviteta i njihovih vjerovanja, što producira epohalnu netoleranciju kao ishodište svih svjetovnih barbarizama, mržnje i diskriminacije u političkom i kulturnom pogledu….Tako nacionalna i etnička naracija stoji na religijskoj osnovi, kod Srba i Hrvata, a onda i kod Bošnjaka.” Ali, ako dvije strane bosanskog “đavoljeg tronošca” imaju utemeljenje u dvije imperijalne politike susjednih država, kojima je osnovno sredstvo u namjeravanoj podjeli i uništenju Bosne zloćudni etnički nacionalizam i pretvaranje nacionalnog pitanja u religijsko, nejasno je zašto je bošnjačka politika tako strasno priglila taj isti model i gdje su nestali oni koji su se decenijama zaklinjali u svoje bosansko opredjeljenje?
(Nastavlja se)