Piše: Saud Grabčanović
Ljubovići- bijeljinski
Ova bijeljinska begovska porodica vuče svoje korijene iz Hercegovine, iz okoline mjesta Nevesinja. U Bijeljinu su stigli pod kraj osmanske vladavine u BiH. Prema porodičnoj predaji, koju je zabilježio Kosta Hormann, Ljubovići su se nekada nosili prezime Zaimović. Ljubovići su svoje novo prezime uzeli po supruzi (“ljubi”) svog rodonačelnika Ahmed-bega Zaimovića iz Nevesinja, koji je učestvovao u Kandijskom ratu (1645-1669.), koji je u tom ratu mlad poginuo. Mirza Safet-beg Bašagić nam daje nešto drugačije podatke o Ljubovićima. On u svojim radovima spominje Osman-bega Ljubovića, sina Omer-čelebijina iz Herceg-Novog, koji je, čim se oženio, otišao u Kandijski rat, tamo proveo 20 godina, kada je ga je zamijenio sin, koji se u međuvremenu rodio i dorastao za rat. Kao značajan pripadnik porodice Ljubović sredinom 18. stoljeća spominje se i hadži Ali-beg Ljubović, koji je 1768. i 1773. bio muteselim u Hercegovini. Iz austrougarskog perioda poznati predstavnici ove porodice su Jusuf-beg i Derviš-beg Ljubović, koji su bili poznati po svojim protu-austrijskim političkim aktivnostima. U doba austrougarske vlasti u BiH jedan dio Ljubovića iz Dabra i Nevesinja se iselio u Tursku. Prilikom iseljenja oni su prodavali čifluke svojim kmetovima po vrlo maloj cijeni. Tako je u ovim mjestima nastao znatan broj slobodnih seljaka. Porodica Ljubović je bila veoma brojna, pa su se vremenom njeni pripadnici razgranali po cijeloj Bosni, posebno ženidbenim putem. Krajem 19. vijeka Ljubovića je. osim u Nevesinju, bilo i u : Bijeljini, Jajcu, Travniku, Konjicu, Stocu, Bileći, Gradačacu… Njihovi glavni zemljišni posjedi sastojali su se od velikog broja kmetskih selišta, koja su bila najvećim dijelom koncentrirana u kotaru Nevesinje, ali su, kao i većina ostalih selišta u Hercegovini, obuhvatala malu površinu. Bijeljinski Ljubovići su za vrijeme austrougarske vlasti bili izrazito proturežimski orjentisani. U Kraljevini Jugoslaviji nisu imali neke posebne uloge u političkom životu grada. Poznati predstavnici ove bijeljinske begovske porodice su bili Ljubović Musta-jbeg i Ljubović Safet-beg, koji su bili potpisnici poznate Bijeljinske rezolucije u jesen 1941. godine. Što se tiče posjeda Ljubovića u Semberiji, pronašao sam samo ove podatke: u I knjizi katastarskog popisa zamljišnih posjeda iz 1867. godine u Bijeljinskom kadiluku upisano je da je Ljubović Osman-beg iz Nevesinja imao posjede u selu Dvorovima –Lanište. U dokumentu iz 1918. godine stoji da je: Ruvejda Salihbegović kada se udala za Atif-bega Ljubovića, donijela mu u miraz devet kmetovskih selišta u mjestima Puhare-Pučile, šest u Ugljeviku i 45. u Zagonima i 28. u Velikoj Obarskoj.
Osmanbegovići
Pretci bijeljinske begovske porodice Osmanbegovića doselili su se Bijeljinu sredinom 18. vijeka. Dokazano je b ijeljinska grana Osmanbegovića ima zajednički porodični korijen sa Tuzlićima, poznatom ajanskom i kapetanskom familijom iz Donje Tuzle. Rodonačelnik bijeljinskih Osmanbegovića, čije nam ime nije poznato, doselio se u Bijeljinu nakon Beogradskog mira 1739. godine, kada je na dar od sultana u okolini grada u Suhom Polju i Vršanima dobio spahiluke. Postoji predanje po kojem su ranije Osmanbegovići imali svoje timare i odžake u predgrađu srednjovjekovnog garada Laba, koji se nalazio na mjestu današnjeg sela Jablangrad u blizini današnjeg Ugljevika. Bijeljinski begovi Osmanbegovići su posjedovali svoje begluke i kmetska selišta u katastarskim općinama Ugljevik, Suho Polje i Vršani. Bijeljinski Osmanbegovići nemaju nikakve rodbinske veze sa Osmanbegovićima iz Dervente.
(Nastaviće se)