Piše: Jusuf Trbić
Tekst koji je pred vama napisao sam davno. Objavljen je 24. septembra 1990. godine u Semberskim novinama, a prenio sam ga kasnije u knjigu „Čuvari vremena“. Objavljujem ga ponovo jer sam prije neki dan, prolazeći ponovo kroz Mahalu, odjednom osjetio neizmjernu tugu. Tu, gdje je nekad sve gorjelo od burnog, zdravog, pravog života, gdje je sve vrcalo od neponovljivog humora i strasti, danas je sve pusto. Ili skoro sve. Nema više pjesme i dovikovanja, nema nekadašnje radosti i tuge, život je otišao na neko drugo mjesto.
………………………………………….
Zora tek što se zabijelila. Silazim niz stepenice, bunovan, proklinjući posao koji me tjera da svakih petnaest dana ustajem ovako rano, za mene prerano, zbog odlaska u štampariju u Sarajevo. Tamo, naime, štampamo naše Semberske novine dva puta mjesečno, pa malo-malo, valja ići na put. Izađem iz zgrade, a napolju, ljudi prolaze. Moje komšije iz Karanfil-mahale, kako smo je zvali, stenjući, vuku velike torbe, nose robu ili je voze u kolicima, i odlaze na svoja radna mjesta. Idu na pijacu da zauzmu mjesta, dok je još rano.
U torbama svega i svačega: odjeća, obuća, sve uvoz, pa kafa i farmerke, sapuni, pomade, video-kasete, donje rublje, čokolade punjene i one “nako”, tranzistori za svaku muziku, alat raznih vrsta, samo što sam ne radi, igračke za male i velike, majice ispod ruke, šmekerske cipele, satovi bjelosvjetske klase, noževi za žene i karmini za ljubavnice, štranjge za vješanje i krpe za domaćice, cvijeće i svijeće, sokovi u konzervama i božanski mirisi u flašicama, nema šta nema u tim torbama bez dna.
Oni su čarobnjaci. Od ničega prave nešto. Od sirotinje – raskoš, od patnje – radost, od napora – uživanje. U druga ovakva jutra oni ustaju još ranije, pa putuju u daleke krajeve, u Tursku, u Italiju, u Austriju, i još dalje, kupuju sve i svašta, noseći se, uporno i lukavo, s prodavačima premazanim svim bojama, čiji jezik ne znaju. Jedu suh hljeb, piju vodu iz slučajnih fontana, ne spavaju noćima, sjede pospani u prljavim čekaonicama. Pa se onda bore na granici s tvrdim carinicima koji im traže dlaku u jajetu. Koliko su puta ostali bez polovine prtljaga, ili bez ičega…Ili im uzme carinik, ili ih sačeka milicija koja strogo kaže: po tom i tom članu tog i tog zakona ne smijete kupovati i prodavati bez muhura i potpisa ovlaštenog činovnika, jer to nije u skladu s tim i tim… Pa im uzmu sve. A oni se, tužni i umorni, s praznim torbama i praznim srcima, vraćaju kući, djeca s vrata traže, a oni nemaju. Ne znaju djeca za član taj i taj… Hoće da jedu. Onda oni idu u komšiluk da pozajme malo para, tvrdeći da će idućeg puta biti mnogo, mnogo bolje.
A ako prođu sve i donesu robu kući, nastaje veselje! Soba je zatrpana, čudesna gomila u njoj dopire do neba! Ali, nema se vremena za gubljenje. Treba sve složiti, upakovati, ustati rano i odvući na pijacu, pa poredati po stolu i zazivati mušterije. Kad zora zabijeli, već su na svojim radnim mjestima Oni nemaju ni knjižice ni radnog vremena, ni direktora ni radničkog savjeta, nemaju ni godišnjeg odmora, čak ni bolovanja. Pa ako se razbole, čista šteta! Njih ne čeka penzija, pa kad ih godine stignu, žive kako znaju i kako mogu. Prodaju robu, pa kupe marke. I opet se spremaju na put.
Kraja nema.
Samo uveče, ponekad, ako sve prođe dobro, odvrnu zvučnike do daske, naspu ljuta pića, puste da teku pjesma i suze, pa onda lupaju čaše, bude komšiluk i bihuzure ženu i djecu. Padnu ponekad i teške riječi i ostanu među polupanom staklarijom, bukne ponekad i bijes, zaplamti strast, pa zora sve to ugasi svilenom rukom. A sutradan – kao da ničega nije bilo.
Na njihovim stolovima možete uvijek naći ono čega nema u prodavnicama. Kod njih nikad nije bilo nestašice. Ako se useljavate u kuću, a nemate dovoljno para, kod njih ćete naći jeftin, a očuvan namještaj, zadnji krik mode Marije Terezije, staru odjeću, skoro novu, a budzašto, jeftinu radost za djecu. Oni su odvajkada znali samo za tržište i konkurenciju, za uspjeh hrabrih i sposobnih, za borbu koja život znači, za znoj i muku, za njih mjere Markovićeve vlade nisu ništa novo. Oni su otporni na sve nevolje, jer život ih je tako naučio. Da nema problema, oni bi ih izmislili! Kad nemaju – ne kukaju, kad imaju – njihov je čitav svijet!
I zato, nemojte ih zvati švercerima, šverceri su oni s mercedesima i kućerinama, nemojte ih gledati poprijeko iz udobnosti svojih plaćenih fotelja, nemojte ih hapsiti, kažnjavati, prozivati, nemojte im se podsmijevati, nemojte im smetati. Nemojte okretati glavu od mojih komšija iz Karanfil – mahale. Ustanite jednom i vi u neko prerano jutro, uradite to što oni rade, otmite od života svoj komad hljeba, utješite djecu kad vam traže, a vi nemate, pustite i vi jednom gorku suzu uz preglasnu muziku i ljutu rakiju, pa ćete znati.
Znaćete da je život velika i teška avantura koja vam melje meso i kosti. Pa ćete onda moći da se obradujete i najsitnijoj stvari. I da ujutro, rano, kad prođete pored pijace, pozdravite s poštovanjem moje komšije dok vuku svoje teške torbe.
Oni su ljudi koji pobjeđuju život.
(Nastaviće se)