Tvoj grad nije više ni na nebu ni na zemlji
On stanuje u Nigdje i širi se u Ništa
On gost je samom sebi i odavno već
Ne zna da je izašao iz sopstvenog imena
Tvoj grad je ostrvo potonulo U njegove prozore
Kucaju ribe snova U njegovom oku tišina zri
Tvoj grad je glatka i jasna rečenica
U buci kojom se opijaju narodi i kontinenti
Tvoj grad je prašina dim varljiva pustoš ogledala
Ptičije plavetnilo izdiše u njegovom tamnom sluhu
Sjećanje na njega je tvrdo i ne vidi mu se korijen
Pamtiš ga kao što kamen pamti šapat okeana
Tvoj grad je predio tišine usred Božije riječi
Koju niko nije sagledao od jednog do drugog kraja
U njegovim podrumima ječi rasporeno nebo
I usta ti puni oporim ukusom pijeska
Tvoj grad oduzima sebi nekadašnju visinu
I gnijezdo svija trošno u šumi tvoga srca
Njegovo lice smanjuje se u tvojoj ruci
Njegovi prsti od vjetrova te brane
Na kapije tvog grada jednako varvari kucaju
Ne prestaje da lista ponor njihove žeđi
Ne gasi se smrt u njihovim očima
I ne posustaje nož u njihovoj ruci
(Jusuf Trbić)