Iako je već odavno tako, stvarno više nije potrebno slušati govore Milorada Dodika povodom 9. januara, dana kojim se pompozno slavi utemeljenje Republike Srpske, tvorevine čiji su isključivi proizvod grozni zločini, od protjerivanja, preko logora, opsade i granatiranja gradova, pa sve do genocida, a sve s ciljem etničkog čišćenja prisvojenog teritorija. To da Republika Srpska nakon svega jeste priznata realnost koju jednostavno nema smisla danas dovoditi u pitanje, jer takav razgovor ne vodi nigdje, stvar je kojoj ću se vratiti na kraju teksta.
Zašto dakle nije potrebno više slušati Dodikove govore i uopće gledati tu užasavajuću manifestaciju koja bi služila kao vremeplov u devedesete, da se iz tih devedesetih ikada zapravo i izašlo?
Pa zbog toga što svaku godinu govori isto. O herojskoj borbi srpskog naroda za opstanak, o vječno ugroženim Srbima, o potrebi i izglednom ujedinjenju za Srbijom, o prijateljstvu s Rusijom, o neprirodnosti egzistencije Bosne i Hercegovine, koju samo u takvom kontekstu i spomene i to je otprilike to. Da nije ove godine odlikovao Putina, mediji su mogli komotno pustiti njegov govor i snimke od prošle godine, a da gledatelji ne bi primijetili da je riječ o starom događaju.
Nije, međutim, vijest dana to njegovo odlikovanje Putinu, makar je logično medijski atraktivno. Razlog zbog čega nije jeste u tome što je to nešto očekivano i za što nije bila potrebna nikakva veća imaginacija da bi se pretpostavilo. Da je sam Putin došao u Banja Luku i osobno preuzeo priznanje, to bi već bila vijest. No, kako je takvo nešto u današnjim okolnostima nemoguće, sve je ostalo na Dodikovom statementu odanosti Rusiji i čovjeku koji je pokrenuo agresivni rat na susjednu zemlju. Nema uostalom ništa logičnije od toga da se slavljenje utemeljenja Republike Srpske obilježi odavanjem poštovanja Vladimiru Putinu. Identična je to retorika i praksa.
I evo nas do, čini mi se, ključnog momenta Dodikovog govora, a to je banalno nacionalističko antijugoslavenstvo. Nakon što je Jugoslavija bila kriva hrvatskim nacionalistima za sve, neovisno o tome što Hrvatska nije nikad zabilježila veći ekonomski, demografski i obrazovni rast, pretvorivši se u riječ koju je gotovo zabranjeno i spomenuti, evo sada i Dodika da do kraja razvije tezu o dvjema Jugoslavijama kao antisrpskim projektima. Tezu koju je najbolje formulirao još jedan sličan politički oportunist i konvertit, Borisav Jović, u naslovu knjige „Kako su Srbi izgubili vek“. Imamo dakle situaciju da nam dvojica bivših partijskih funkcionera, od kojih je jedan bio čak i prvi čovjek umiruće države, dok je drugi prišao jugoslavenskom pokretu Ante Markovića, na valu nacionalističkog revizionizma, tumače kako je upravo zemlja koja im je omogućila političke karijere i uopće dovela do toga da oni takvi budu nekakav faktor, bila antisrpski projekt. Za istinsko demaskiranje priče o tome kako su Milošević i JNA branili Jugoslaviju od zločestih secesionista, ne treba ništa dodavati.
Čitav problem s Jugoslavijom i svim ovdašnjim nacionalistima je u tome što je njima uvijek malo. Pa je tako malo bilo to što je u SFRJ svatko riješio nacionalno pitanje i dobio nacionalnu državu te konstitutivnost u republikama koje su bile povijesno sastavljene od više jugoslavenskih naroda, kao što je malo bilo i to da je ta zemlja nakon bratoubilačkog rata toliko forsirala narativ o bratstvu i jedinstvu, da ga je obesmislila od silne upotrebe, sve da se ne bi ponovilo ono što se u Danu Republike Srpske slavi.
Međutim, i to je ona konačna srpska tragedija koju ni Milorad Dodik, niti bilo drugi tko će jednom umjesto njega doći na poziciju političke moći koju on sada ima, hladna analiza je vrlo jasna. Republika Srpska ne predstavlja samo moralni poraz, nego i kao krajnji ishod ima katastrofalan poraz po srpsku kulturu u cjelini, a to je da ni u Sarajevu, ni u Mostaru, nekim od najbitnijih središta srpske kulture i života uopće, Srbi nemaju više nikakvu ozbiljnu demografsku ili političku ulogu. A nemaju je samo zato jer je taj projekt kojeg Dodik iz godine u godinu slavi, došao s nakaradnom idejom da bi nešto u Bosni i Hercegovini trebalo biti ekskluzivno nečije i da se ne treba živjeti zajedno s drugima i dogovarati se oko zajedničke budućnosti.
Zbog te pak zajedničke budućnosti, vraćam se na početak teksta i činjenicu da je Republika Srpska faktična stvar koja neće nestati, a zbog čega nema nikakvog smisla nervozno reagirati na bilo što što Dodik izgovori. Tragedija Bosne i Hercegovine je u tome da je jedini način da ona kako-tako opstane, taj da se uspostavi nekakav makar minimalni dogovor svih nacionalizama. A njihovi predstavnici to suštinski ne žele. I to, jasno je, može i nervirati i rastuživati.
Međutim, pitanje na koje nitko, ne samo ne želi odgovoriti, već ga nema hrabrosti niti postaviti, jeste to što je uopće alternativa tom dogovoru, a da je iole realna? I na tom pitanju će se lomiti budućnost i BiH i čitave regije.