Na republikanskoj liniji Bosne – polazeći od ZAVNOBiH-a
U zaglušujućoj halabuci diletantskog opserviranja bosanstva i mizernog nipodaštavajućeg odnosa prema Bosni skrivaju se linije političke povijesti iz kojih je moguće učiti i koje je moguće nadograditi u skladu s vremenom u kojem živimo. To su linije koje traju, dugo odveć dugo, i na kojima su postavljene naše ljudske forme. Te linije možemo shvatiti i prihvatiti kao Fluchtlinien, (pribježišta, utočišta) u nekom kongenijalnom sjećanju na Dietera Heinricha, u jednom starom razumijevanju Bosne kao refugium haereticorum Evrope. A to bi moglo biti i srce!
Piše : Prof.dr. Senadin Lavić
Povijesno-sociološki nikada prije nismo u Bosni iskušavali ideju i mogućnosti građanskog života, odnosno osiguravanja konteksta u kojem će pojedinac, individua, slobodan čovjek, građanin Bosne moći živjeti dostojanstveno. Život ljudi je stoljećima opterećen pritiskom kolektiva, masovnih poduhvata, osvajačkih potčinjavanja, tako da je duh kolektivizma postao neka vrsta lokalnog mentaliteta, plemenske svijesti koju podržava plemenska religija.
Ne treba se vraćati u prošlost da bi joj čovjek robovao, jer to je u jednom vidu strategija etnopolitike koja u nekoj imaginarnoj, konstruiranoj prošlosti hipostazira neku tačku i na njoj gradi budućnost. Zato su ovi balkanski narodi i njihove politike zarobljenici prošlosti iz koje ne mogu izaći sa svojim neliječenim kolektivnim traumama i samoubilačkim mitovima o vlastitoj izuzetnosti u povijesti. Sve njihove činjenice o prošlosti su apsolutno suspektne i podložne kritičkom preispitivanju.
ZAVNOBIH je jedan povijesni momenat i izraz društvene svijesti u političkom razvitku Bosne, ali nije riješio sva pitanja koja će se pojaviti u budućnost. On je naglasio ravnopravnost ljudi koji žive u Bosni! Ono što je proizašlo iz ZAVNOBIH-a (Prvo zasjedanje u Varcar Vakufu/Mrkonjić Gradu 25-26. XI 1943, te Drugog zasjedanja i Deklaracije o pravima građana u BiH, u Sanskom mostu 30. juna-2. jula 1944.) najbolje se prepoznaje u idejama Avde Hume i oblikovanja (socijalističke) republike Bosne. Humina ideja koju je obrazložio komunističkom lideru Titu i ljudima iz Narodno-oslobodilačkog pokreta, bila je osnova poslijeratne republike Bosne i Hercegovine. Decenijama je skrivana misao, naročito poslije 1972. godine, da je Humo arhitekt bosanske republike u sastavu federalne Jugoslavije, onaj misleći čovjek koji je svojom idejom i vizijom zajedničkog života otvorio jednu drugačiju i novu epohu za Bosnu.
Često se u Bosni, ali i širom evropskog prostora, pod politikom skriva čisti privatni interes pojedinca ili neke grupe. To znači da ne postoji oblikovan politički stav koji zastupa građane države i osigurava im ravnopravnost. Bosna je u tom smislu još uvijek pod kontrolom etničkih grupa i njihovih pozadinskih usmjerivača koji su postavili shemu od 1918. godine sa Srbima, Hrvatima i Slovencima kao nosiocima političkog identiteta. Bijeg u muslimanstvo ili reduciranje na religijsku karakteristiku nije bio politički, nego prije očajnički odgovor Spahine stranke na postavljenu matricu u kojoj su Bošnjaci priljepak ili sporedni igrač u političkom odlučivanju. Ta politika traje do danas i nanosi neprocjenljive štete Bošnjacima, Bosni i odanim Bosancima!
Budući su najbrojniji u Bosni, Bošnjaci bi trebali biti najglasniji i najistrajniji u političkoj ideji građanske države, te prestati insistirati na plitkosti etnopolitike koja ih je svela na “neku teritoriju za muslimane” i na narativ o autonomiji za “religijsku grupu”. Da bi se ovaj okret, political turn, izvršio potrebno je odabrati novi kurs u politici, novo mišljenje, nove ideje, nove ljude. To je zahtjev Bosne!
Neopravdan je strah većinskog naroda od liberalne građanske politike i insistiranja na vladavini prava. Praviti bauk od bosanstva i liberalno-građanskog konstitucionalizma mogu samo naivci ili bezobrazni prevaranti koji preko etnopolitike ostvaruju svoje interese i stiču posebne beneficije kojih ne žele da se odreknu. U tim insceniranjima je interes države Bosne i Hercegovine uvijek podređen antibosanskom etničko-religijskom homogeniziranju koje od državne teritorije pravi “plemenske prostore” koji će u povoljnom povijesnom trenutku biti priključeni Srbiji ili Hrvatskoj. Zato je nužno ponavljati da politika ne može biti etničko-religijska ili “plemenska”, nego državljanska, republikanska, bosanska, građanska kao najpravilniji i najefikasniji politički odgovor na fašistoidnost “legitimnog predstavljanja naroda”. U povijesti Bosne mi smo već bili iznašli model koji je odgovarao na ovu politiku nacijskog ekskluzivizma i poznajemo ideje Husage Ćišića i Avde Hume. Ovaj mostarski dvojac, između ostalih, treba posebno naglašavati zbog Bošnjaka i njihove tridesetogodišnje etnopolitike “dogovaranja naroda” oko podjele teritorije Bosne. Često je, nažalost, licemjerno dušebrižništvo za narod samo puka kamuflaža za pljačku i porobljavanje građana u njihovim elementarnim ljudskim pravima i slobodama.
Što je važno podsjetiti na Avdu Humu? Prije svega, Humo je bio vrlo inteligentan i racionalno orijentiran čovjek. Avdo Humo je bio bosanski misleći čovjek, sasvim okrenut revolucionarnim vrijednostima, što je među Bošnjacima bio veliki politički iskorak u 20. stoljeću.
Avdo Humo (1914-1983)
Putanja jednog ljudskog života određena je povijesnim kontekstom, mjestom u tom kontekstu, prirodnim nadarenostima i obrazovanjem vlastitog bića. Ako bi se to dijelom primijenilo na Avdu Humu (1914-1983), prateći njegov tekst i govore na raznim sastancima, skupovima ili partijskim dogovaranjima, onda je očigledno da je njegova životna linija imala prepoznatljiv trag odvažne misleće ličnosti, po prirodi i obrazovanju usmjerene na ravnopravnost ljudi, te odgovorne za društvene procese i stanje zajednice. Stoga je posebno važno za to razumijevanje proći kroz tekst knjige Moja generacija u kojoj je Humo skupio toliko važnih činjenica, stavova i pogleda koji svjedoče o svjetonazoru i širini jednog čovjeka. Avdo Humo je ličnost par excellence preko koje možemo dubinski razumijevati jednu epohu bosanskog bića, ali i šireg kulturno-političkog života u jugoslavenskom društvu nakon Drugog svjetskog rata. Humu doista moramo razumjeti kao jednu sjajnu političku figuru Bosne koja dolazi iz svjetline i otvorenosti Hercegovine, iz Grozdaninog mitskog krajolika i širi “čisto mišljenje” o svijetu i vremenu u kojem živi.
Avdo Humo je napisao nekoliko knjiga i mnogo članaka. Među knjigama su: Svetozar Marković: filozof i revolucionar (Beograd, 1975); Godine iskušenja i podviga (Beograd, 1977); Moja generacija (Beograd, Sarajevo, 1984; drugo izdanje, Zenica, Vrijeme, 2019)
Avdo Humo je bio među vodećim studentskim ličnostima revolucionarnog komunističkog pokreta na Beogradskom univerzitetu pred Drugi svjetski rat. Studirao je južnoslavensku književnost. Na studiju u Beogradu Avdo je upoznao svoju buduću životnu drugu i saputnicu. Oženio je Olgu Ninčić (1919-2013) iz Beograda, kćerku Momčila Ninčića (1876-1949), odanu i obrazovanu ženu, članicu komunističkog pokreta, aktivisticu, idealistu, profesoricu s doktoratom iz filologije koja je radila na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, pa onda na istom fakultetu u Beogradu. S njom je imao dvoje djece, Azru (1942-1956) i Ognjena. U revolucionarno-političkom i idejnom vidu Humo je bio među najznačajnijim i najizraslijim ličnostima bosanskog i jugoslavenskog društvenopolitičkog života tokom 20. stoljeća. On je istinski tvorac i ideolog bosanske republike koju je Tito podržao 1943. godine u Varcar Vakufu / Mrkonjić Gradu!
U slučaju Avde i Olge radi se o dvije intelektualno superiorne i moralne pojave koje se baš nisu uklapale u cjelinu društveno-revolucionarnog mozaika. Avdo je dolazio iz stare i ugledne mostarske porodice, bratić već afirmiranog Hamze Hume (Grozdanin kikot), iz trgovačko-intelektualnog miljea grada Mostara, oplemenjen idejama jednakosti i bratstva među ljudima. Olga je, s druge strane, od djetinjstva bila u političkom ambijentu koji je bio dio njezine porodice. Otac joj je imao doktorat sa Sorbone, bio je profesor ekonomije, ministar finansija i ministar vanjski poslova kraljevine SHS, sin pravnika Arona Ninčića, jednog od vođa Napredne stranke. Odrasla je dakle u cjelovitom političkom sklopu tog vremena, Napredne stranke i Narodne radikalne stranke, a postala je partizanka, revolucionarka i sljedbenica komunističkih ideja. U mome ličnom svjetogledu Avdo i Olga su neopisivo važne intelektualne ličnosti bosanskog i jugoslavenskog socijalističkog društva do 1970-ih. Naravno, sistem je bio tako postavljen da niko nije mogao biti veći od Tita i Jovanke!
Gdje je mjesto Bosne?
U internoj raspravi Pokrajinskog komiteta SK BiH 1943. godine, na kojoj učestvuju A. Humo, R. Čolaković, P. Mandžić, Đ. Pucar, U. Danilović i V. Miskin, radi se o odgovornom propitivanju koncepta autonomije Bosne i Hercegovine, odnosno o njezinom položaju u budućoj jugoslavenskoj državi. U Mrkonjić Gradu i Jajcu su novembra 1943. godine koncept autonomne i ravnopravne republike Bosne i Hercegovine u sastavu Jugoslavije zastupali A. Humo i R. Čolaković, koji su ga superiorno suprotstavili pokušaju da se nametne “staljinistička dogma o naciji i nacionalnom pitanju” koju su zastupali M. Đilas, A. Ranković, M. Pijade i S. Žujović, smatrajući da Bosna i Hercegovina treba biti prikačena kao autonomna pokrajina za savezni centar, tj. Beograd.
Humo je smatrao da to nije dobra ideja i da se mora poštovati realnost povijesnog toka i naročita odlučnost bosanskohercegovačkog naroda da se uključi u odbranu od fašističkih agresora i domaćih kvislinških snaga kakve su četnici i ustaše. Humo je argumentirano i odlučno razgovarao s Kardeljom i Titom o ovome pitanju i došlo je do odluke da se na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu, 29-30. studenog 1943. godine, Bosna i Hercegovina tretira kao šesta ravnopravna republika. Razgovor između Hume, Čolakovića, Kardelja i Tita bio je osnova koncipiranja programa rada Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu (Varcar Vakufu) 25-26. studenog 1943. godine.
Tada je jasno bilo da u haosu Drugog svjetskog rata Bosna stvara buduću Jugoslaviju, odnosno bez Bosne i njezinog naroda koji je iznio teret neprijateljskih ofanziva i ratovanja protiv kvislinških snaga, ne bi bilo moguće oblikovati veliku zajedničku državu, jer su Srbija i Hrvatska u to vrijeme bile kvislinške državice i dio Hitlerovog i Musolinijevog pakta.
Na jedan nutarnji način, u smislu zahtjeva za autonomijom Bosne, dodiruju se povijesno različiti događaji i ljudi kakvi su Husein Gradaščević sa svojim proglašenjem autonomije Bosne 12. septembra 1831. i Humino zagovaranje autonomije Bosne u jugoslavenskoj federaciji 25-26. studeni 1943. godine u Mrkonjić Gradu / Varcar Vakufu.
(kliker.info)