Piše: Saud Grabčanović
Porijeklo i status osmanskih – valida majki turskih sultana
Ko su bile Valide Sultan, velike sultanije, majke osmanskih prinčeva i sultana? Valide sultan ili valide sultanija je naziv koji se na osmanskom dvoru davao majci vladajućeg sultana. Riječ valida je u turski jezik preuzeta iz arapskog jezika na kojem valide znači majka –roditelj. Sultan = sultanija je turski izraz (na turskom se ova složenica izgovara: válide sulṭán ili valde sulṭán). Pod ovim izrazom se takođe može podrazumjevati da je valida „kraljica majka“ ili „sultanija majka“, i to je praktično bila titula majke vladajućeg sultana. Valide sultanija imala je posebnu ulogu. Imala je sopstvene odaje, sopstveno osoblje, poštovanje cijelog dvora i sultana te svoju vlastitu slobodu. Poštovanje prema njoj je bilo veće i od poštovanja cijeloga harema, kao i prema drugim gospodarima palate. Valide sultan je imala pravo na posebne ceremonije, a nakon njene smrti priređivana joj je kraljevska dženaza, a sahranjivana je u sultansko turbe ili u harem pored sultanske džamije.(Peirce, Leslie P. (1993). The imperial harem: women and sovereignty in the Ottoman Empire).
Osmanski sultani su upražnjavali poligamiju, pa su imali i po nekoliko stotina, pa i hiljada vlastitih žena koje su kao konkubine držali u svojim haremima. Te su žene dovedene u sultanov harem pretežno kao ratni trofeji-robinje iz zaposjednutih zemalja, a bile su u nekim slučajevima „pokloni“ sultanu od njegovih vazala i osmanskih velikodostojnika. Djevojke koje su stizale u sultanov harem su najvećim dijelom bile pripadnice drugih naroda i religija. One su bile pažljivo i posebno odbirane po svojoj prirodnoj ljepoti, zdravstvenom stanju, fizičkim predispozicijama, intelektualnim sposobnostima i ranijoj naobrazbi, a gledalo se i njihovo klasno porijeklo. Prednost su uvijek imale djevojke-robinje lijepog izgleda i plemićkog porijekla. Ove su djevojke na dvoru pohađale specijalnu školu gdje su slušale predavanja o islamu i šerijatu, učile Kuran, islamsko porodično pravo i zakone, predavanja o islamskom moralu i kulturi, učile su orijentalnu muziku i pjevanju te su učile svirati razne muzičke instrumente (prema pokazanom talentu). Pored ovoga, one su učile turski, arapski i persijski jezik, te čitanje, pisanje i algebru. U toku svoga školovanja nove sultanove konkubine su primale islam. Po završetku školovanja dobijale su svoj status u haremu. Za njih je u početku važio najniži status u složenoj haremskoj hijerarhiji. Vremenom su robinje svoj status popravljale kako ih je sultan „upoznavao“ i sticao afinitet prema njima. One žene u haremu koje su uspjele privući posebnu sultanovu pažnju dobijale su status miljenica, a ona koja bi osvojila sultanovo srce postajala bi velika sultanija. Sa tom bi ženom zaljubljeni sultan provodio najviše vremena i ona bi mu rađala naslijednike prijestola, nove osmanske sultane. Ovu bi ženu sultan vjenčao po šerijatskom zakonu i ona bi postala njegova zakonita žena i naslijednik. (Peirce, Leslie (1993). The Imperial Harem Women and Sovereignty in the Ottoman Empire. Oxford University Press. p. 91.).
Sultanove žene su imale poseban zadatak podizanja i vaspitanja svoje djece koju su dobile sa sultanom. Ta su sultanova djeca najveći dio svoga djetinjastva provodila uz svoje majke, koje su najviše uticale na formiranje njihovog karaktera i njihovo kućno vaspitanje. Oni su sve vrijeme ranog djetinjstva bili uz svoje majke. Kada bi prinčevi dostigli starost oko 7 godina, uzimani su od majki i slati u visoku školu za sultane i osmanske službenike, koja se zvala „Enderun mektebi nedir“ . Očevi mladih prinčeva -sultani, bili su na dvoru vrlo rijetki posjetioci. Od proljeća do jeseni sultani bi išli u vojne pohode i ratove, a tek u zimu bi se vraćali kući u Istanbul u svoj Topkapi Saraj na Zlatnom rogu i tu provodili zime i pravili djecu. Njihov uticaj na vaspitanje djece je bio minoran, a dugotrajna razdvojenost je kod djece stvarala strah i animozitet prema očevima. Na drugoj strani, mladi prinčevi-šehzade su gajili daleko veću ljubav prema svojim majkama, bivšim robinjama. Žene turskih sultana su dolazile iz drugih naroda i u sultanov harem u početku nikada nisu uzimane etničke Turkinje. Turski sultani su još od Osmana I, utemeljitelja Osmanskog carstva, uvijek praktikovali u svoje hareme uzimati strane djevojke-robinje iz svih dijelova imperije. Tek u poslednjoj fazi carstva, krajem 18. i u 19. vijeku, u harem su uzimane i Turkinje.
Povodom proslave i raznih manifestacija posvećenih 700-toj godišnjici nastanka Osmanskog carstva objavljena je knjiga Ali Kemala Merama “Majke sultana” (“Padišah Analari”). Knjiga je posvećena manje poznatim detaljima i istorijskim zbivanjima iz epohe vladavine svih turskih sultana, počev od prvog – Osmana, po kome je imperija i dobila ime, do posljednjeg, sultana Mehmeda VI – Vahdetina. U knjizi je posebno istaknuta činjenica da skoro ni jedna od majki turskih sultana nije bila Turkinja, niti rođena kao muslimanka, već su sve one bile grčkog, bošnjačkog, bugarskog, srpskog, hrvatskog, jevrejskog, ukrajinskog, ruskog, pa čak i francuskog porijekla. Neke od njih, poput naše Ajše Hafize sultanije, i Hurem sultanije, imale su veliki uticaj ne samo na ono što se događalo na dvoru Topkapi, koji je bio zvanična carska rezidencija, već i na unutrašnju i spoljnu politiku Imperije.
(Nastaviće se)