Nezapamćeni zločin

Vijest o nezapamćenom zločinu, ukratko, ni po čemu šokantna, jer rijetko prođe sedmica a da ne čitamo u novinama o masovnoj pucnjavi u nekoj američkoj školi. Osim što se nezapamćeni zločin ovaj put nije dogodio u Sjedinjenim Državama, već usred Srbije, u Beogradu, na Vračaru.

Malo je što u našim jezicima devalviralo kao “nezapamćeni zločin”, i kad štokavske novine nešto objave kao “nezapamćeni zločin!”, to najčešće znači da se takav zločin ne pamti još od prošlog mjeseca. Poklao cijelu obitelj, ubio majku sjekirom, silovao devedesetogodišnju staricu, kalašnjikovom likvidirao cijelo selo, utrpao ljude u podrum i žive ih zapalio, avionom bombardirao gradsku bolnicu, opkolio grad i pobio deset hiljada ljudi: ako ti zločini iz naših crnih kronika i jesu nezapamćeni, to nije zbog toga što se nikad prije za naših života nisu dogodili, nego samo zato što ih – kako sama riječ kaže – nismo zapamtili.

Svi su ti zločini, ukratko, nezapamćeni iz jednog jednostavnog razloga – naš narod slabo pamti.

“Nezapamćeni zločin” na koncu je tako devalvirao da se kao takvo, dakle nezapamćeno, danas u novinama reklamira svako redovno ubojstvo kalašnjikovom ili obično nekakvo brutalno grupno silovanje. A naše dementne kulture zgražaju se onda i krste, kao da nitko nikad na Balkanu nije strojnom puškom ubio čovjeka ili s drugarima silovao ženu. Prava će “šokantna!” i “uznemirujuća!” senzacija stoga biti tek kad neki hrabri urednik objavi priču o nekom “zapamćenom zločinu”.

Ovaj put, međutim, dogodio se zločin zaista nezapamćen u štokavskim historijama. Četrnaestogodišnji Kosta K., učenik sedmog razreda, ubio je školskog domara, pa upao u učionicu, upucao nastavnicu povijesti i pobio osmero učenika beogradske osnovne škole Vladislav Ribnikar. Strašan zločin, o kakvome smo do sad čitali samo u vijestima iz dementne zemlje Amerike – gdje je i dan danas desetak mrtvih u osnovnoj školi “nezapamćeni zločin” – ovaj put dogodio se u našem gradu, u našem kvartu, u našoj staroj školi.

Ovaj put je to bilo naše dijete.

Što se dogodilo?, pitat će se tako sljedećih dana i mjeseci mnogi priučeni sociopatolog i subkulturni antropolog opće prakse, zbunjen pred posve novim društvenim fenomenom, istinskim nezapamćenim zločinom. Je li Srbija konačno postala Amerika? Je li to najzad došao na naplatu kult sile i nasilja, koji je generiran turbo-folkom, trapom i gejmerskom kulturom ikonografski – sa sve skupim automobilima, zlatnim kajlama, oružjem, kurvama i kokainom – točno potpuno isti kao na divljem Zapadu?

“Evidentan je kancerogen i poguban utjecaj interneta, videoigrica i zapadnih vrijednosti. Svima je jasno da je potreban krupan preokret i sustavno nalaženje rješenja. Kako ova tragedija ne bi prerasla u društveno prihvatljiv model ponašanja kakav je u zapadnim društvima. Mi smo danas imali vrlo sadržajan i emocijama nabijen razgovor s predsjednikom Aleksandrom Vučićem“, rekao je tako Branko Ružić, jedan od priučenih sociopatologa i subkulturnih antropologa opće prakse, zaposlen na radnom mjestu ministra obrazovanja Republike Srbije.

“Društveno prihvatljiv model ponašanja zapadnih društava”? “Zapadne vrijednosti”?

Na stranu prilično nepažljivo izabran trenutak za biranje “društveno prihvatljivih” strana svijeta, u trenutku kad na vrlo istočnoj strani bijesni mali treći svjetski rat, uzgred budi rečeno samo par mjeseci nakon što je potpuno jednako – banuvši u svoju osnovnu školu s dva pištolja – jedanaest đaka i dvoje učitelja jedan bivši učenik ubio u gradu Uževsku, usred Rusije.

Četrnaestogodišnji ubojica iz elitne vračarske škole, na koncu, nije dolazio ni iz problematične obitelji, ni iz redova bahate beogradske zlatne dece, bake prasadi što gaje “zapadne vrijednosti” i u školu dolaze u žutim Lamborghinijima s utokom u pretincu. Riječ je o sinu uglednog beogradskog liječnika, povučenom dječaku i odličnom učeniku, koji je, kako smo saznali, imao gotovo sve petice, pohađao satove glume, odlazio na školska matematička prvenstva i prošle godine sudjelovao na općinskom natjecanju iz povijesti. Ukratko, “štreberu” i idealnoj žrtvi vršnjačkog nasilja i školskih siledžija, zbog čega je, uostalom, ove godine promijenio i razred i školsku smjenu.

Triger je, na koncu, bila upravo jedinica iz povijesti: bijesan zbog keca, uzeo je dva očeva pištolja, upao u školu i pucao u nastavnicu povijesti, a onda se pomračena uma krenuo osvećivati školskim kolegama i kolegicama, školi i cijelom svijetu.

Sačekajmo stoga rezultate istrage i psihijatrijskog vještačenja maloljetnog ubojice, i do tada se zadržimo samo na onome što znamo: na očeva dva pištolja i jedinici iz povijesti.

Kako smo saznali na policijskoj konferenciji za štampu, Kosta je dva pištolja uzeo iz sefa u kojemu ih je držao njegov otac, ljubitelj oružja koji je sina čak i vodio na streljanu i učio da puca. To, a ne ministrove videoigrice, objašnjava neobičnu efikasnost balavog ubojice, koji je s dvadesetak metaka ubio devetoro i ranio sedmoro osoba. Odakle, međutim, jednom liječniku pištolj? Što će mu dva?

Prema nedavnom istraživanju nezavisne organizacije World Population Review, Srbija je po naoružanosti civila četvrta svjetska sila – iza neprikosnovenih Sjedinjenih Država, te Jemena i Nove Kaledonije – i sa čak trideset devet komada vatrenog oružja na stotinu stanovnika prva u Europi. Matematika je jednostavna i ne treba čovjek biti ministar da izračuna. Po posljednjem popisu stanovništva u Srbiji je bilo pedeset jedan posto žena i četrdeset devet posto muškaraca, među kojima dvadesetak posto djece do četrnaest godina. Što znači da je od stotinu građana Srbije četrdeset devet muškaraca, od kojih deset dječaka do četrnaest godina. Na onih trideset devet dugih i kratkih cijevi ostaje dakle, samo trenutak da izračunam, dakle točno trideset devet odraslih muškaraca i starijih maloljetnika.

Ukratko, shvatili ste, statistički svaki muškarac i svaki otac u Srbiji kod kuće ima pištolj.

Otkud pak u Srbiji to silno oružje, otkud ocu taj pištolj – ili uzi, ili puška, ili kalašnjikov – pitat će se, eto, samo netko tko je imao jedinicu iz povijesti. Zbog toga će ga, kako smo brutalno doslovno vidjeli ove srijede, i uzeti iz očeva sefa.

Na koncu, mali Kosta – ono statistički nenaoružano dijete do četrnaest godina – pohađao je, kako smo saznali, i privatnu glumačku školu. Barem tamo, ako već ne na satovima povijesti, gdje se te stvari ne uče, mogao je naučiti onaj dramaturški kanon velikog Antona Pavloviča Čehova: “Ako u prvom činu na zidu visi puška, u trećem činu ona mora opaliti. Ako neće, onda nema razloga da visi na zidu.”

Jednako vrlo doslovno, da publika valjda lakše shvati, očevi su tako u trećem činu skinuli oružje sa zida, gurnuli ga četrnaestogodišnjoj djeci u ruke i naučili ih pucati. Odakle to oružje na zidu, više nitko ne pita, niti pamti. Prvi čin u Srbiji odigrao se previše davno.

Bio je to nezapamćeni zločin.

(autonomija.info)