Studentkinje su samo oponašale lidere koji vode Republiku Srpsku, BiH i zemlje u regionu, uklapajući se u društvo koje glorifikuje monstruozne zločine nad civilima, i pokušava od ratnih zločinaca napraviti heroje.
Piše: Branko Todorović
U Republici Srpskoj i Srbiji puno se govori o pravoslavlju, kao vjeri tolerancije i solidarnosti. Zapitamo li se, da li je glorifikacija zločina nad nedužnim civilima dopuštena u pravoslavlju, da li je ruganje nečijem stradanju i patnji dio pravoslavne vjere? Tobože se zaklinjemo u Boga, a živimo u blatu primitivizma, nasilja, opšte zapuštenosti i nehumanosti.
Dvije djevojke iz Republike Srpske, studentkinje fakulteta u Sarajevu, koje su na dan komemoracije u Srebrenici, na društvenim mrežama, veličale ratnog zločinca Ratka Mladića, nagrađene su stipendijama, i nastavljaju školovanje u Beogradu.
Ovaj slučaj je vrlo precizno oslikao stanje društva u kome živimo i ponudio nam nekoliko logičnih zaključaka i činjenica.
Prvo je saznanje, da u proteklih 28. godina u BiH i regionu, nije urađeno ništa značajno, od onoga što je neophodno postkonfliktnim društvima za oporavak i novi početak. Dakle, nije bilo lustracije, nije bilo suočavanja sa prošlošću, nije bilo tranzicione pravde, nije bilo preuzimanja odgovornosti, pokajanja, opraštanja i istine. Nije iznenađujuće, što na tim procesima nisu insistirali domaći akteri, jer su im ruke bile krvave do lakata, ali uvijek ostaje otvoreno pitanje, zašto na tome nisu insistirali, mnogi iz takozvane međunarodne zajednice, koja je imala ogromnu moć, pa time i odgovornost za posleratni razvoj BiH.
Dakle, provokacija koju su učinile studentkinje, samo je kap u moru mržnje, nepovjerenja, nerazumijevanja i opšte društvene patologije, koja se kreira u BiH i regionu u proteklih 30. godina.
Studentkinje su samo oponašale lidere koji vode Republiku Srpsku, BiH i zemlje u regionu, uklapajući se u društvo koje glorifikuje monstruozne zločine nad civilima, i pokušava od ratnih zločinaca napraviti heroje.
Potpuno je razumljivo da korumpirani i bezočni političari, traže svaku šansu da manipulišu građanima, ali ostaje nerazumljivo, zašto građani pristaju i prihvataju bezobzirnu manipulaciju, nedostojnu ljudskog bića.
Nejasna je motivacija većine mladih ljudi u regionu, da slijepo i poslušno slijede nešto, potpuno strano mladom čovjeku. Ostaje pitanje, da li su ove dvije studentkinje mržnju, nevaspitanje i bezosjećajnost ponijeli iz kuće od roditelja, iz škole od učitelja ili iz javnog društvenog prostora, od medija i političkih lidera.
Društvo u kome se ne poštuju vjerski, moralni, etički i civilizacijski standardi nema perspektivu. Zbog toga je zabrinjavajuće, da su dvije studentkinje nagrađene od institucija, zbog širenja govora mržnje, te da su zbog toga dobile posebni tretman i podršku iz Republike Srpske i Srbije. Istina je, da se u proteklih 20. godina iz Republike Srpske i Srbije odselilo nekoliko stotina hiljada mladih, jer nisu imali nikakvu podršku i nisu vidjeli svoju perspektivu u nezdravom okruženju. Oni nisu širili mržnju, širili su zdravu energiju mladosti, znanja, tolerancije i želje za ljudskom slobodom, na što se očigledno nije gledalo blagonaklono. Prema tome, ovaj postupak vlasti je jasna poruka mladima, da će društvenu podršku imati samo oni, koji se uklapaju u norme poslušnosti, šovinizma i mržnje.
U Republici Srpskoj i Srbiji puno se govori o pravoslavlju, kao vjeri tolerancije i solidarnosti. Zapitamo li se, da li je glorifikacija zločina nad nedužnim civilima dopuštena u pravoslavlju, da li je ruganje nečijem stradanju i patnji dio pravoslavne vjere? Tobože se zaklinjemo u Boga, a živimo u blatu primitivizma, nasilja, opšte zapuštenosti i nehumanosti.
I na kraju, ne bi me iznenadilo, da u narednih nekoliko godina, na čelu nekog ministarstva za omladinu ili obrazovanje vidimo neku od ovih studentkinja. Možda su one najbolje razumjele, na koji način funkcionišu institucije u Republici Srpskoj i Srbiji.
(бука.com)