Piše: Jusuf Trbić
Kad danas govorimo o etničkoj podjeli BiH, govorimo u sunovratu države, o tunelu bez izlaza, o putu za pakao, govorimo o ustrojstvu društva i države kakvo nema ni jedna normalna država na svijetu, govorimo o pomračenju pameti, o političkom samoubistvu čitavog jednog naroda, o izdaji koja traje već više od tri decenije. Bosna je danas pred nestajanjem, u situaciji kakve nije bilo ni u vrijeme Drugog svjetskog rata, niti bilo kad u njenoj novijoj istoriji. Ko je kriv zbog toga?
Površna pamet reći će da je kriva međunarodna zajednica, koja nam je takvu podjelu nametnula, da su krivi susjedi i komšije, da su krivi svi, samo ne „naši“ političari. Ali, kad danas kažete javno da veliku krivicu snose bošnjački političari, na čelu s Alijom Izetbegovićem, a nakon njega njegovi nasljednici, na vas se digne kuka i motika, odmah vas proglase za izdajnika, mada je nejasno šta se može izdati ako se kaže istina. Da preciziramo: nisu krive političke stranke, svaka od njih ima mnogo čestitih ljudi koji, jednostavno, nisu mogli shvatiti o čemu se radi, kritika se odnosi samo na političko vođstvo, koje je decenijama vješto krilo svoje pravo opredjeljenje. Ali, činjenice neumoljivo izbijaju na vidjelo, kako se sve više primičemo zidu koji ne možemo preskočiti.
Sjećamo se: devedesetih godina buknuo je ponovo talas velikosrpke histerije, na krilima Memoranduma SANU i nacionalizma koji je smatrao da je, s raspadom Jugoslavije, kojem je Srbija najviše doprinijela, najzad kucnuo čas za ostvarenje starog sna: stvaranja države za sve Srbe i samo za njih. Na njihovoj strani stajala je ogromna sila bivše JNA i cjelokupnog državnog, finansijskog, obavještajnog, diplomatskog i medijskog aparata, kao i podrška nekih svjetskih centara moći. Dogovor Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH dodatno je ojačao ove snage, pa se činilo da je jedini spas za našu državu grčevito držanje za pravila međunarodnog poretka, pogotovo nakon priznanja BiH i njenog prijema u UN. Umjesto toga, bošnjačka nacionalistička struja dogovorila se sa kasnijim agresorima na BiH o podjeli države na etničke dijelove, dobivši zauzvrat obećanje da će im se omogućiti neograničena vlast na njihovoj teritoriji, na kojoj mogu uspostaviti malu bošnjašku džamahiriju, vjersku državu srednjovjekovnog tipa, o kakvoj su ti novopečeni političari sanjali. Od toga časa na propast su bila osuđena sva nastojanja da se od Bosne napravi država, koliko-toliko normalna, jer za to nije bilo podrške ni u jednom od tri etnička korpusa.
Kao što znamo, prvu etno-nacionalističku stranku formirali su Bošnjaci. Alija Izetbegović je na osnivačkom kongresu 26. maja 1990. godine pozvao na rušenje principa ZAVNOBiH-a i na novi dogovor naroda, kako bi se, kako je rekao, Bosna vratila svojim pravim vlasnicima – narodima. To je značilo da Srbima treba dati ono što im pripada, Hrvatima njihovo, a Bošnjacima ono što ostaje, kako bi se napravile tri zasebne, etnički čiste i u labavu uniju međusobno povezane republike. Svaki od tri naroda, kako je Izetbegović naglasio, treba da predstavljaju njegovi istinski, to jest legitimni predstavnici. Pri tome mu ni malo nije zasmetala činenica da ni jedna druga zemlja u svijetu nije tako etnički podijeljena, ni to što se iz temelja ruši građanski sistem na kojem danas počiva civilizovani svijet, što nigdje nema političkog predstavljanja etničkih grupa, niti bilo kakvih legitimnih predstavnika tih grupa. Dakako, prijedlog o etničkoj podjeli i „dogovoru naroda“ objeručke su prihvatitli neprijatelji Bosne, pa je Milošević počeo zastupati stav da treba da se dogovore narodi, a ne tadašnje jugoslovenske republike.
„Dogovor naroda“ je značio: dogovor tri nacionalističke stranke, koje su vlasnici naroda, a ti narodi su suvereni, kako je Izetbegović tada precizirao u listu Oslobođenje. Pri tome se pod narodom podrazumijevao isključivo skup pripadnika jedne etničke zajednice, a ne skup svih građana države, kao u cijelom svijetu. Sve odluke će se donositi dogovorom, konsenzusom, a svaki narod ima pravo veta, što je bio direktan poziv na rušenje građanskog Ustava RBiH. Bio je to i poziv na podjelu države, jer, prema definiciji, suverenost podrazumijeva zasebnu teritoriju, tri vrste vlasti i sve što neku zajednicu čini državom. Na tim osnovama postignut je dogovor tri strane o podjeli Bosne, a ta se podjela mogla izvršiti samo na jedan način: ratom, zločinima, etničkim čišćenjem, progonima, kako bi se što veći broj pripadnika svakog od tri stada smjestio na „svoju“ teritoriju. Takav prijedlog etničke podjele (Kutiljerov plan), na opšte iznenađenje, potpisao je Alija Izetbegović godinu dana kasnije, ali je, pod pritiskom Amerike, svoj potpis morao da povuče. Kao što se vidjelo kasnije, bio je to samo formalni gest. Od tada pa do danas Alija Izetbegović i njegovi nasljednici svim snagama su branili tu podjelu, odbacili su dvije rezolucije UN o agresiji Srbije na BiH (zbog kojih su Srbiji uvedene sankcije, što je podržala čak i Rusija), sazvali su prvi Bošnjački sabor 1993. godine, kako bi ozvaničili podjelu i formiranje male bošnjačke republike (pa su to mnogi ugledni ljudi energično odbacili), pregovorima s Karadžićem i Bobanom sudski dokazana agresija pretvorena je u građanski rat, a islamizacijom Armije BiH u vjerski sukob, da bi sam Alija Izetbegović spriječio oslobađanje Banje Luke i ostalih dijelova BiH potpisivanjem dokumenta o podjeli u omjeru 51:49 posto, bez saglasnosti Predsjedništva. I dok su pričali priču o jedinstvenoj, čak i građanskoj BiH, kako bi zavarali svoje glasače, domaću i međunarodnu javnost i sve građane BiH (u čemu su itekako uspijevali), „prvi u Bošnjaka“ su, uz pomoć vrha Islamske zajednice, učinili sve da se završi podjela države, uključujući i izdaju Bakira Izetbegovića u slučaju revizije presude za genocid protiv Srbije.
Zašto ponovo nabrajam sve ovo? Zato što je bosanski politički um do te mjere zamračen, da mnogi ni danas, koliko god da im se ponavlja istina, ne vide drvo od šume, ne shvataju očigledne činjenice, ne razumiju da naša Bosna propada jer ni oni iz svijeta, koji nam žele dobro i spremni su pomoći, nemaju na koga da se oslone. Naravno, strašno je pogledati istini u oči i uvidjeti da se, kako je to jednom rekao profesor Zlatko Hadžidedić, rat vodio da bi se ostvarili dogovori o podjeli. I da su sva prolivena krv, sve patnje, sve suze, sve tragedije, sva strava koja nas je prekrila, bili cijena za realizovanje megalomanskih snova političkih iluzionista. Ali, Bosna, i svi mi zajedno s njom, danas smo na samoj ivici provalije i nema više vremena za bajke, za gluposti, za jeftine laži i prevare. Moramo se probuditi iz ovog košmara, iz ovog ružnog sna, ustati i tražiti ono što ima sav normalan svijet.
Ili će već sutra biti kasno za sve.