Ljudi jedu ćevape tamo gdje je prolivena krv mog brata
0
Sestra svirepo ubijenog Brčaka: Ljudi jedu ćevape tamo gdje je prolivena krv mog brata
Fotografije svirepe likvidacije Brčaka Hajrudina Muzurovića iz 1992. godine obišle su svijet, a njegova sestra Šuhra Ahmetović govori za Oslobođenje.
Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) u maju je uputilo zahtjev vlastima Brčko distrikta da se postavi spomen-ploča na mjesto gdje su svirepo ubijeni Hajrudin Muzurović i Husein Kršo. Vlasti, do danas, zahtjev ignorišu. Šuhra Ahmetović, sestra ubijenog Hajrudina Muzurovića, odlučila je sa nama podijeliti priču svoga brata. Za sjećanje i opomenu.
HVALA VAM ŠTO STE ODLUČILI GOVORITI ZA OSLOBOĐENJE. ZA POČETAK, MOŽEMO LI SE VRATITI U PERIOD PRIJE POČETKA RATA I TUŽNOG MAJA 1992. KAKAV JE BIO VAŠ BRAT HAJRUDIN MUZUROVIĆ I KOJA SJEĆANJA ČUVATE?
– Čuvam samo najljepša sjećanja. Nije što je moj brat, ali on je bio jako miran, tih, više stidan. Bio je 1953. godište, po zanimanju parketar. Firma u kojoj je radio poslala je njega i kolege u Irak, a kada se vratio, kupio je kuću. Bio je spreman da osnuje porodicu, da se oženi, imao je zaručenu djevojku. Ali, desi se to što se desi.
On je planirao da se oženi za novu 1992, međutim otac nam je umro u decembru 1991. i on je odgodio svadbu za 1. maj.
ŠTA SE DESILO TOG MAJA 1992. I KAKO STE ZAPRAVO SAZNALI ISTINU?
– Tog maja smo se razišli, ja sam sa porodicom do petog maja bila u našoj kući, a on je otišao sa roditeljima našeg prijatelja nedaleko od Brčkog, u Brku. Moja majka i mlađi brat došli su drugog maja meni na rođendan i od tada se nismo rastajali, sve do 2003.
Sa bratom sam se posljednji put telefonom čula trećeg maja i tada mi je rekao da se vratio u Brčko, u stan već spomenutog prijatelja u Novom Brčkom. Poslije toga više ništa nismo znali.
MASOVNA GROBNICA
Mi smo se 5. maja jedva izvukli na slobodnu teritoriju i smjestili u sestrinu vikendicu u Gornji Rahić. Majka i ja smo bile u nadi da je on živ, da je ostao u Brčkom. Prvi put sam u septembru 1997, kad mi je došao već spomenuti prijatelj, sin porodice kod koje je bio moj brat, saznala da je moj brat ubijen. Rekao mi je da on zna da ga je ubio policajac iz Bijeljine Goran Jelisić. Našao me u kancelariji gdje sam radila.
Na mjestu gdje je moj brat ubijen, poslije je otvorena ćevabdžinica, gdje ljudi dolaze da jedu ćevape, gdje je krv moga brata prolivena… Eto koji je to apsurd
23. aprila 2007. iz Udruženja porodica nestalih, nasilno odvedenih i ubijenih Bošnjaka Brčko distrikta BiH obavijestili su nas da je 130 tijela pronađenih u masovnoj grobnici u zaseoku Gorice ekshumirano. 10. maja smo otišli na identifikaciju u Tuzlu. Među ekshumiranima je bio i moj brat. Bio je više od 90 posto kompletiran. Te iste godine, u junu, bila je prva kolektivna dženaza i tada je ukopan. 2014. sam pozvana na razgovor sa sudijom iz Sarajeva Seadom Đikićem.
Kršo i Muzurović su ubijeni u Zanatskom centru, ulaz od hotela Posavina / Dokazni materijal
Pokazao mi je slajdove na kojima se vidi da mog brata nije ubio Jelisić, nego Enver Stravički. Sudija mi je tada rekao da je on već umro u Boru, odakle je i bio. 2013. je umro. I sve se obustavilo tada. Ima snimak kako njega vode, ko puca. Sad, da li ga je ubio Stravički ili Jelisić. Mi smo sve do tada bili ubjeđenja da ga je ubio Jelisić, i njega i Huseina.
RATNI ZLOČINAC I UBICA GORAN JELISIĆ OSUĐEN JE NA 40 GODINA ZA ZLOČINE POČINJENE U BRČKOM. UBISTVO VAŠEG BRATA I KRŠE NIJE NAVEDENO U OPTUŽNICI. KOLIKO PORODICAMA UBIJENIH ZNAČI OVAKVA PRESUDA? DA LI JE PRAVDA DONEKLE ZADOVOLJENA?
– Pravda nije zadovoljena, ni u kojem slučaju. Ja se samo pitam zar se može roditi na ovom svijetu osoba da ubija civile, nedužne? Postoji i zaštićeni svjedok koji me dugo tražio da mi kaže kako su mog brata u dvorištu policijske stanice prebili, da on nije mogao hodati. Jelisiću je bila želja da se iživljava, naredio je da njega izvedu iz tog dvorišta i ubiju ga u Zanatskom centru, gdje su kafići.
Želim da se spomen-ploča postavi, imam nadu, ali više ne vjerujem, nego što vjerujem. Do sada je trebala biti bar neka reakcija, a prošlo je toliko mjeseci
I kuća mog brata je uništena kao da nikada nije postojala, a moja majka, koja je 1927. godište, po automatizmu je naslijedila tu kuću. Međutim, ona ima svoj stan i dobila je donaciju od 600 KM za njega. Zbog toga je dobila odbijenicu za donaciju i nadoknadu za tu kuću jer je nasljedstvo. On je ubijen, kuća uništena, kako da budem zadovoljna?
KOLIKO SU I DA LI SU NADLEŽNI SVIH OVIH GODINA PRUŽALI PODRŠKU VAMA I ČLANOVIMA VAŠE PORODICE? DA LI JE MOGLO I MORALO VIŠE? JESTE LI RAZOČARANI?
– Razočarana sam. Ne samo ja, imam ja i još dvije sestre i mlađeg brata. Moja majka i ne zna te pojedinosti, nismo joj ni htjeli pričati, zna samo da ga nema. Ne možemo biti zadovoljni kad nemamo podrške.
Karton ubijenog Muzurovića objavljen je u knjizi “Genocid u Brčkom 1992. – 1995” autora Rasima Muratovića i Ermina Kuke
Da me pogrešno ne shvatite, ništa mi i ne tražimo, ništa ne može nadoknaditi ni njega ni njegov život, ali smo razočarani činjenicom da mu je sve uništeno i da nemamo pravo ni na šta.
Na sastanak, prije nego je upućena inicijativa, došli su brojni mediji, bio je tu i lokalni župnik, fratar, ali iz vladajućih struktura – tišina
UDIK JE 25. MAJA UPUTIO SKUPŠTINI BRČKO DISTRIKTA BOSNE I HERCEGOVINE INICIJATIVU ZA POSTAVLJANJE SPOMEN-PLOČE HAJRUDINU MUZUROVIĆU I HUSEINU KRŠI NA ZID ZANATSKOG CENTRA U BRČKOM. ŠTA ZA VAS PREDSTAVLJA OVA INICIJATIVA? JE LI BILO IKAKVIH POVRATNIH REAKCIJA OD VLASTI?
– Ova inicijativa mi mnogo znači. Veliko hvala UDIK-u što postoji i što se bori. Što se tiče povratnih reakcija na inicijativu, niko me nikada nije ni pozvao ni razgovarao sa mnom.
VI STE I RANIJE, JOŠ KADA JE USPOSTAVLJEN DISTRIKT, TRAŽILI DA SE OBILJEŽI MJESTO UBISTVA. KAKVE SU REAKCIJE VLASTI BILE TADA?
– Tada je postojala Komisija za obilježavanje mjesta ubistava. Kad sam se obratila njima, tražeći da se obilježi mjesto ubistva mog brata, predsjednik te komisije mi je rekao: “Kad bismo mi sva ta mjesta obilježavali, mjesta gdje je ko ubijen, pa dokle bi to išlo?” Razumijem da je masa ljudi ubijena u Brčkom, ali ovo ubistvo je baš specifično, postoji snimak i sve, i smatram da treba da se obilježi.
POČINJENO ZLO
Imala sam osjećaj da su mi se noge oduzele, da ne mogu ustati sa stolice. Ali sam se i dalje nadala da je živ… Godine 2003. vratili smo se u Brčko. U periodu od 30. aprila do 4. maja obilježavale su se godišnjice kada je srušen most, kada su počela ubijanja. Po gradu su se lijepile fotografije ubistava u velikom formatu. Moj mlađi brat je lijepio te slike. I on je prepoznao brata. Imaju tri snimka gdje njega Goran Jelisić izvodi iz dvorišta policijske stanice gdje je bio zarobljen i vodi ga prema Zanatskom centru. Imaju tri snimka kako puca u njega, kako on pada i sve… Tada sam mislila da ga nikada nećemo pronaći
Moja mlađa sestra je jednom prilikom, početkom maja, odnijela cvijeće na to mjesto. Nju su tada napali i rekli joj: “Nosi to cvijeće”. Kako je jača i borbenija od mene, odgovorila im je da je tu ubijen njen brat i da ona hoće da ostavi bar cvijeće. Ne mogu da vjerujem da se niko nije zapitao ko je zapravo čovjek koji je tu ubijen, ima li on ovdje koga…
ŠTA BISTE DANAS PORUČILI VLASTIMA BRČKO DISTRIKTA, ALI I VAŠIM SUGRAĐANIMA/KAMA?
– Ni sama ne znam. Nismo svi isti i trebamo živjeti i dalje zajedno. Ko je koga izgubio, izgubio je, namiriti se ne može, ali da vlasti rade svoj posao kao što ne rade, imale bi sluha i osjećaja. Pa tu je čovjek ubijen. A pazite, našu porodicu znaju ljudi iz vlasti. Znaju i ko je i šta je bio i da je to moj brat. Ali nikada niko ni koraka nije napravio.
Fotografije Bojana Stojanovića korištene su kao dokazni materijal na suđenju Jelisiću/Dokazni materijal
Sa druge strane, komšije, poznanici nam pružaju podršku, saosjećanje, ali nisu oni ti koji mogu uraditi ono što može Vlada, Skupština. Ipak, ne gubim nadu, valjda će jednom neko imati sluha i osjećaja. Mada iskreno, prosto sumnjam. Najviše bih voljela tu spomen-ploču, ali kako stvari stoje, čisto sumnjam. Prije rata smo se svi slagali, bili zajedno. Zbog čega se ovakvo zlo napravi, uništi ovoliko života, ne znam. Ali, eto, mi smo se vratili, ne odustajemo.