Čije to ruke jutros drugu obalu gledaju
Sa čežnjom koja guši meku granicu vida
Čija to kuća jutros krikom vjetrove ruši
I zove u sebe vrijeme koje su raznijele ptice
I pojela godišnja doba koja daljine podupiru
Iz svoje duboke postelje ne ustaju više
Svirepe godine da te na sebe podsjete
Zazidan u njima ti se ne umnožavaš više
Ti samo u napuštenim gradovima traješ
U drveću koje se ne sjeća šume
U pećinama gdje raste gluha kolijevka krvi
U smrtnom svjetlu što uvijek se tebi vraća
U crvu bola koji će trajati i poslije svega
Da li to tvoje ruke drugu obalu zovu
I tvoje lice prazno bez očiju i bez glasa
Razbija dotrajalu ravnotežu zraka
Nagnuto nad kartom svijeta
Sa koje su nekud pobjegla mora
Da l se to tvoje riječi jutros
Prije tebe same vraćaju kući
Dok ti stopala pokrećeš sporije od neba
U tišini zarđaloj u škripanju tišine
Kao brod koji ne poznaje ni jednu luku
Kao ključ koji ni jedna vrata ne otključava
Jusuf Trbić