Turski ekonomista Ibrahim Kahveci jučer je u kolumni na portalu karar.com objavio podatke koji će ovdašnjem čitaocu izgledati šokantno. Naime, pozivajući se na podatke turskog Ministarstva trgovine, Kahveci je objavio da je izvoz iz Turske u Izrael od novembra do decembra 2023. porastao za 34.8 posto, odnosno sa 319.5 miliona dolara u novembru na 430.6 miliona u decembru.
“Šta je rekao ministar trgovine Ömer Bolat?
– Od 7. oktobra naša međusobna trgovina sa Izraelom smanjena je za više od 50 posto u odnosu na isti period prošle godine. (7. novembar 2023.)
Šta je Ömer Bolat rekao u svojoj sljedećoj izjavi?
– Spoljna trgovina Turska-Izrael smanjena je za 48 posto od oktobra. ‘Naša roba koja stigne u luke ove zemlje zapravo se isporučuje u Palestinu.’ (17. decembar 2023.)”, citati su koje je autor izdvojio, poentirajući da upravo podaci koje je početkom ove godine objavilo ministrstvo na čijem je čelu proturječe njegovim tvrdnjama.
Vjerujem da je kontekst ovim podacima nepotreban, ali zarad cjelovitosti teksta ipak ću ga ukratko opisati. Poslije terorističkog napada Hamasa, militantne političke stranke koja kontroliše pojas Gaze, na kibuce u Izraelu nedaleko od granice s Gazom 7. oktobra prošle godine, Izrael je započeo vojnu kampanju na uskom pojasu gdje živi preko 2.2 miliona Palestinaca. Do sada je u posljednjem vojnom pohodu Izraela stradalo preko 22.000 ljudi, dok je najmanje 57.000 ranjenih, podaci su Ministarstva zdravlja Gaze. Većina žrtava su civili. U napadima Izraelskih odbrambenih snaga, navodi se u istom izvoru, do sada je stradalo najmanje 9.600 djece. Najmanje 100 novinara je ubijeno u brutalnim bombardovanjima kojima se ne nazire kraj. Nema sumnje, ova država je počinila masovne ratne zločine (ne prvi put!) protiv civila, a brojni pravni stručnjaci ističu da je ovo što Izrael čini genocid. Zvaničnici ove zemlje u posljednjih nekoliko dana otvoreno pozivaju na etničko čišćenje Palestinaca iz pojasa Gaze, nazivajući ove težnje “premještanjem”. Premijer Izraela Benjamin Netanyahu, najodgovorniji za pomenute zločine, najavio je da bi rat mogao potrajati kroz čitavu 2024. godinu. Obzirom na vojne okršaje slabijeg intenziteta između Izraela i Hezbollaha, te pomorskih operacija Hutija iz Jemena, koje poput Hezbollaha podupire Iran, svakog dana sukob može skliznuti u regionalni rat između Irana i njegovih proxyja s jedne strane i Izraela, te Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva i ko zna koga još kao najodanijih saveznika, s druge strane.
Za to vrijeme ni predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan nije se držao po strani. U nekoliko navrata žestoko je, kako “maštovito” opisuju novinari, zaprijetio Izraelu. U jednom od posljednjih istupa je najavio da će 2024. godina „akobogda, biti godina u kojoj će nasilnici biti kažnjeni po zasluzi, a potlačeni liječiti rane“. Organizovao je mitinge i držao burne govore pred potpaljenim masama. Najava bojkota Izraela, odnosno proizvoda povezanih sa ovom zemljom, bila je tek prvi u nizu odlučnih koraka kojima je Turska trebala nagaziti izraelsku ekonomiju. Pored Irana i njegovih saveznika (odupirem se napisati satrapa) u Libanu, Siriji, Iraku i Jemenu, Turska je bila najglasnija u prijetnjama upućenim razularenom Izraelu. Ali ne lezi vraže, ispostaviće se da se osim nominalne odlučnosti i retoričkog zanosa, u stvarnosti ništa nije desilo. Zapravo, nastavilo se dešavati – Turska je povećala izvoz u Izrael za vrijeme najžešćih napada Izraela na Gazu. I ne samo to.
Preko turske mediteranske luke Ceyhan, “bratski” Azerbejdžan, važan saveznik Izraela, nastavio je izvoziti sirovu naftu u zemlju uz čiju vojnu pomoć je prethodno protekle jeseni etnički očistio regiju Nagorno-Karabah od Armenaca. Preko 100.000 Armenaca je nakon blokade Azerbejdžana napustilo prostor na kojem su vjekovima živjeli, čime je ugašena samoproglašena republika Artsakh, kako Armeni nazivaju ovaj prostor. Izrael je do 2016. godine Azerbejdžanu prodao oružje u vrijednosti od pet milijardi američkih dolara, po čemu je, poslije Rusije, bio najveći izvoznik oružja u ovu zemlju. Danas čak 70 posto azerbejdžanskog oružja dolazi iz Izraela, podaci su Štokholmskog međunarodnog mirovnog instituta. Izraelski zvaničnici su rado viđeni gosti u Bakuu. Premijer Izraela Benjamin Netanyahu je u januaru prošle godine posjetio prijestolnicu Azerbejdžana gdje se susreo sa diktatorom Ilhamom Alijevom koji već 20 godina vlada ovom zemljom. U julu iste godine ministar odbrane Yoav Gallant je posjetio Baku, gdje je pohvalio vojnu saradnju ovih zemalja i zajedničku “borbu protiv terorizma”.
Oko 40 procenata sirove nafte Izrael uvozi iz ove zemlje. Azerbejdžan je protekle godine u Izrael izvezao sirove nafte u vrijednosti od 1.6 milijardi američkih dolara, podaci su COMTRADE-a, platforme Ujedinjenih nacija. Državna naftna kompanija Azerbejdžana (Azərbaycan Respublikası Dövlət Neft Şirkəti) jedna je od kompanija koje su prošle godine od Izraela dobile dozvolu za istraživanje polja prirodnog gasa u Mediteranskom moru. Najveći bazen fosilnih goriva koji Izrael planira eksploatisati nosi dijaboličan naziv Levijatan. Turska je također ranije postigla sporazum sa Izraelom o zajedničkim operacijama eksploatacije gasa u Istočnom Mediteranu i pravljenja gasovoda, ali je ovaj dogovor otkazan uslijed rata Izraela protiv Gaze.
Azerbejdžan i Izrael imaju zajedničkog neprijatelja – Iran, što dodatno osnažuje njihove savezničke veze. Ni Turskoj nije mrska ova protuteža Iranu koji se pokušava nametnuti kao najjači regionalni igrač. Dok Turska tapše Hamas, svog malog brata iz Muslimanskog bratstva, arapske zemlje se uglavnom drže po strani, zaokupljene održavanjem unutrašnjeg poretka i svete stabilnosti petrodolara. Egipat je na kratkoj uzici Sjedinjenih Američkih Država, ali i oprezan zbog poniženja od strane Izraela u prethodnim ratovima, Sirija i Irak su ophrvani vlastitim sukobima, te su većinski pod kontrolom Irana, Saudijska Arabija je zauzeta zabrinutim okretanjem glave prema Teheranu, nemoćni Liban se prepustio Hezbollahu, dok jedino Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati, za sada uglavnom jalovo, pokušavaju zaustaviti rat diplomatskim putem. Turska je iskoristila priliku da još jednom bombarduje Kurde na sjeveroistoku Sirije. U napadima njihove avijacije stradalo je 10 osoba, a preko 30 je ranjeno. Pored toga, turske bombe su uništile značajan dio civilne infrastrukture u nekoliko gradova na sjeveru zemlje u kojoj još uvijek traje građanski rat.
Prije 50 godina Egipat i Sirija su iznenada napali Izrael i tako započeli Jomkipurski rat. Zemlje OPEC-a, predvođene Saudijskom Arabijom, uvele su naftni embargo zemljama koje podržavaju Izrael. Ovo je dovelo do naftne krize, ali i brzog zaustavljanja rata. Danas preko 22.000 mrtvih Palestinaca i potpuno sravnjeni gradovi u pojasu Gaze nisu dovoljni da pokrenu nešto slično. Parole slušamo svaki dan, ali iza njih ne stoji nikakva akcija. Još uvijek čekamo da se, kako bi rekao Bakir Izetbegović, “digne islamski svijet”.
(Harun Dinarević, Prometej.ba