Piše: Jusuf Trbić
Nova 2024. godina tek je počela, a mi i dalje ne znamo kuda dalje. Ni kuda, ni s kim, ni u kom pravcu. Naša stvarnost liči na ružni film iz snova, koji se svakoga dana iznova nastavlja, bez šanse za prekid košmara.
Najnovija igra s početkom pregovora o ulasku BiH u Evropsku uniju razgolitila je do kraja tragičnu situaciju u kojoj se naša zemlja nalazi. Evropi smo mi zadnja rupa na svirali, prije svega zbog nas samih i naših političara, koji čine sve da što više uspore ili sasvim onemoguće naše približavanje normalnom svijetu. To je razumljivo. U tom normalnom svijetu ne može se krasti i varati nekažnjeno, političari nisu zaštićeni kao bijeli medvjedi, a građani nisu prepušteni sami sebi. U tom svijetu vladaju neki čudni običaji: za učinjeno se odgovara, tamo su svi ravnopravni, sudovi su nezavisni, zakoni se poštuju, religija i etnička pripadnost su privatne stvari, u svemu vlada red, a moćnici se nađu u zatvoru zbog najmanje prevare. Kad odu u Evropu, što sve češće čine, naši ljudi se vrlo brzo naviknu na sve to, ali, šta bi naši političari radili kad bi Evropa došla nama? Jer, mi imamo ono što su stari Grci nazivali kakistokratija, a to je vladavina najgorih. S njima takvima, i s nama, koji ih i dalje slijedimo kao ovce, mi nismo ni za Afriku, a kamoli za Evropu.
Da postavimo pitanje: kako je moguće da imamo toliki broj neznalica i štetočina među političarima, koje mi biramo, i iste takve intelektualce, novinare i kreatore javnog mnenja, koje slušamo? Kako je moguće da mnogi od tih važnih ljudi i dalje ne znaju, ili neće da znaju, šta tačno piše u Dejtonskom sporazumu, šta je čija nadležnost, šta je nacija, a šta nacionalnost, kako to da sve države imaju samo jedan narod, to jest jednu naciju i jednu nacionalnost, čak i Srbija i Hrvatska, i svi imaju građane, samo mi imamo Srbe, Hrvate i Bošnjake, kao tri zavađena i razdvojena plemena? Kako je moguće da sve države u svijetu imaju svoje državljane: Amerika Amerikance, Kanada Kanađane, Švajcarska Švajcarce, samo Bosna ne može imati Bosance, svoje sopstvene državljane? Mnogi bošnjački lideri, intelektualci i novinari ni danas ne znaju šta su to Bošnjaci, a šta Bosanci. Kod nas čak i poglavar Islamske zajednice govori kako mi nismo Bosanci, već Bošnjaci, a pošto imenica Bosanac znači: državljanin države BiH, a Bošnjak je privatna činjenica porijekla, to znači da je Bosna država bez državljana. I to govore oni koji se zaklinju u tu istu državu. Ali, ta poruka znači još nešto: Bosnu treba podijeliti na tri dijela, tako da muslimani koji slijede politiku Alije Izetbegovića, dobiju malu islamsku džamahiriju. Svojevremeno je Alija, zajedno s Karadžićem i Bobanom, 18. marta 1992. godine, potpisao Kutiljerov sporazum o podjeli BiH na tri etničke republike, što je izazvalo opšte zaprepaštenje. Ipak, 28. marta 1992. godine, nakon sastanka sa američkim ambasadorom u Jugoslaviji Vorenom Cimermanom, Izetbegović je povukao svoj potpis. Amerikancima je bilo jasno da bi mala muslimanska država, usred Evrope, nestala vrlo brzo, pa su istrajali u namjeri da sačuvaju Bosnu kao cjelovitu i nezavisnu državu. Dejtonski sporazum je samo slijedio predratni dogovor o podjeli Bosne, koji se, na kraju, pokazao samo kao sredstvo da se ratom podijeli Bosna. Kao što reče profesor Zlatko Hadžidedić, rat je vođen da bi se taj dogovor realizovao. Nakon Alije, tu politiku su nastavili slijediti njegovi nasljednici, ali i drugi političari i intelektualci, kojima ta ideja nije bila mrska. Danas je valjda svakom djetetu jasno ono što su Amerikanci znali tada: da bi konačna etnička podjela države bila kraj i za Bosnu i za Bošnjake. Pa ipak, ni malo ne manjka Bošnjaka koji se zalažu upravo za to.
Jasno je: za etničku podjelu se zalažu svi koji govore o tri nacije i tri nacionalnosti u BiH, o nacionalom interesu, nacionalnim strankama i etničkoj većini i manjini, o nekakvom pravu naroda, to jest etničkih grupa, da biraju svoje predstavnike, što ne postoji nigdje u svijetu, o konstitutivnim narodima, mada sad već svi znamo da u Dejtonskom sporazumu ne postoji takav izraz i da je to rezultat namjernog lošeg prevoda. Nedavno je Evropski sud za ljudska prava iz Strazbura donio presudu u slučaju “Kovačević”, koja za Bosnu ima epohalni značaj. Ali, desilo se, i to prvi put, da je predsjedavajuća Vijeća ministara Borjana Krišto, preko dvije agentice kojima je davno istekao mandat u tom sudu, uložila žalbu na presudu, bez odluke Vijeća, a bošnjački političari su to uglavnom propratili šutnjom. Čini se da ni mnogi iz međunarodne zajednice ne žele da se ova presuda provede, iako je to jedan od 14 zahtjeva EU. Jer, to bi moglo definitivno potvrditi BiH kao jedinstvenu i građansku državu, što mnogima smeta. Ta presuda kaže da je legitimno predstavljanje diskriminatorno, da se članovi Predsjedništva BiH moraju birati na području cijele države, a ne iz entiteta i da svaki građanin može birati i biti biran. Umjesto zalaganja da se ova, ali i ostale presude hitno sprovedu, čuli smo nezvanične prijedloge da bi se članovi Predsjedništva BiH mogli birati u Parlamentu. To bi za vrlo dugi period betoniralo etničku podjelu, jer bi se izbor sveo na trgovinu najjačih stranaka. A izbori po modelu presude “Kovačević” donijeli bi ne samo ravnopravnost svih građana u državi, već i obavezu da za svakog kandidata glasa natpolovična većina. U tom slučaju ljudi poput Dodika, Bakira i Čovića nikad ne bi mogli biti izabrani, jer bi za svakoga od njih morali glasati i pripadnici drugih etničkih zajednica.
Posebnu pažnju Sud je posvetio i nadležnostima Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Taj Dom bi trebalo ukinuti, ili njegove nadležnosti svesti na najmanju mjeru, a ako bi ostao, poslanici bi se morali birati iz cijele zemlje, kao jedne izborne jedinice. Etničko ne smije biti dominantno u odnosu na građansko, poručio je Sud za ljudska prava.
Da pojasnimo: poslanici u domovima naroda ne biraju se direktno, već njih imenuju kantonalne i entitetske skupštine, kao predstavnike tri konstitutivna naroda, a to znači da oni ne predstavljaju građane, već samo one koji ih biraju, to jest političke stranke. I onda ta vijeća moraju odobriti svaku odluku, umjesto da im se ograniči broj i vrsta pitanja kojima treba da se bave. Ali, to još nije najgore. Zapitajmo se šta su uopšte ti predstavnici naroda, to jest etničkih skupina, kad nigdje u svijetu ne postoji političko predstavljanje etnija? To mogu biti samo vijeća entiteta, kantona, opština ili nekih drugih organizacionih jedinica, sa ograničenim nadležnostima, tako je svuda u svijetu. Ali, niko još ne predlaže izmjene Ustava i izbornog zakona u tom smislu, kao da živimo u dubinama amazonske džungle.
(Nastaviće se)