Jecaj srebreničke majke suze su Gazine djece: Kako je ‘Nikada više Srebrenica’ preraslo u ‘pravo na genocid’!?
Srebrenica umjesto života ima pijetet. Civilizacijski naklon žrtvama genocida, ali i pijetet kao svojevrsnu micelarnu vodu licemjernim obrazima politika ključnih članica međunarodne zajednice.
Piše: Rasim Belko
Juli je. Vreo kao suza srebreničke majke što po kosturnicama i šumama pokušava sastaviti djeteta ostatke. Suza majke koja je ukopala sve ili još traži članove porodice. Suza majke trajno će nas pratiti u julu. Do posljednje majke. A sve ih je manje. Priroda čini svoje, a i one sanjaju dan kada će otići svojim najmilijim.
Jer, većina najmilijih živim Srebreničanima je tamo. Ispod bijelih potočarskih spomenika zlom vremenu i još zlobnijem čovjeku. Čovjeku koji je ma koliko bio zao ipak morao postati i sam đavo da bi radio ono što je urađeno u Srebrenici.
Šume Srebrenice i danas se osjete na smrt, jauk, patnju. I sama Srebrenica, kao mjesto u kojem je život u tragovima preživio ipak nije poput nekog drugog grada. I nikada biti neće. Jer, grad u kojem je ljudski đavo ubijao bebe na najsvirepiji mogući način ne može oživjeti. Nikada! Te bebe bile su život Srebrenice, kao i njihovi ubijeni očevi, silovane majke, sestre… Taj život, prekinut mržnjom prema drugačijem ne može biti vraćen.
Srebrenica umjesto života ima pijetet. Civilizacijski naklon žrtvama genocida, ali i pijetet kao svojevrsnu micelarnu vodu licemjernim obrazima politika ključnih članica međunarodne zajednice.
Oni koji danas pod pratnjom i zaštićeni od pogleda i pristupa građana peru srebreničku krv s obraza i savjesti mirno su posmatrali kako đavo kasapin u naličju čovjeka ubija sve što stigne.
Ali, taj svijet koji zovu realpolitika ma šta radio, neće i ne može oprati savjest i obraz zbog nečasnog saučesništva u srebreničkom genocidu. Ovih dana i mjeseci iza nas često smo čuli poruke “srpski narod nije genocidan”. I to je tačno. SVIJET JE GENOCIDAN.
Jer, jecaj srebreničke majke danas je suza djeteta Gaze dok izdiše u ranama koje mu nanosi isti onaj đavo u čovječijem obliku samo drugog imena. No, đavo od đavola ne razlikuje se. Sličan je kao lik i refleksija u ogledalu.
Đavoli su isti, baš kao i bjelosvjetski nadzornici naših života i sudbina. Srebrenicu su posmatrali dok se guši u krvi. Danas u Gazi dokazuju spremnost da odu korak dalje. Danas ti međunarodni nadzornici naših života podupiru genocid u Gazi. Pravdajući ga na isti način na koji su đavolji Ratko Mladić i Radovan Karadžić pravdali svoje kasapinske horde. Strahom od muslimana!
Modalitet u kojem se genocidi pravdaju odbranom od straha od muslimana ubijaju bebe, djecu, civile… Na obrazima s kojih nije saprana srebrenička sada teče palestinska krv. Jer, realpolitika je zapravo politika istrjebljenja svega drugačijeg u projektovanom hitlerovskom obliku više rase.
Samo što su u Hitlerovo doba živjeli lideri svijeta koji nisu željeli krvave obraze, pa su ga zaustavili i uništili. Hitlere modernog doba niko ne zaustavlja dok ne realizuje genocidne planove.
Jasno je onda kako i zašto je “Nikada više Srebrenica” u svega tri decenije postala samo fraza koju su nam prodali kreatori svjetskog poretka. Dok jeca Srebrenica, plače Gaza, a kada stane Gaza na nekom drugom mjesto pojavit će se đavoli ljudskog oblika i pred očima svijeta činiti genocide.
Jer, ovaj svijet se u umišljaju civilizacijskog napretka strmoglavio u vakat krvi i mača. U doba koje “moderni” ljudi nazivaju vremenom divljaštva dok istovremeno poginju glavu i šute na divljaštvo koje ih okružuje.
(nap.ba)