Ovih dana se, nakon iskustva Moldavije i najave prijema Albanije u Evropsku uniju, sve glasnije postavlja pitanje: da li je BiH zaista opredijeljena za evro-atlantske integracije, ili nije? Poznat je jednoglasan stav vlasti i opozicije u entitetu RS: Evropa teško, NATO nikako, a predsjednik eniteta Milorad Dodik bio je izričit: ne dolazi u obzir ni jedno ni drugo. Čović jeste za Evropu, ali pod uslovom da se betonira etnička podjela kakvu ni jedna druga država nema, a to je suprotno i svim demokratskim standardima Evrope i Zapada. Bošnjački i bosanski političari glasno se zalažu za EU i NATO, ali ne vidi se da išta ozbiljnije rade da ta namjera ostvari.
Zbilja, hoćemo li i možemo li se nekako ugurati u društvo normalnih država? Ovakvi kakvi smo sad – ne možemo. Prije bilo kakvih ozbiljnih razgovora o tome mi moramo ispuniti postavljene uslove, to jest, moramo državu tako urediti da odgovara evropskim standardima. Dakle, moramo ličiti na normalan svijet, da bismo se tom svijetu priključili.
A kakve su normalne evropske države?
Najprije, sve države su države-nacije, a naciju čine svi građani. Sve nacije, među njima i BiH, članice su Organizacije ujedinjenih nacija, i ni jedna nema etničku podjelu kakvu imamo mi. Nigdje ne postoje takozvani konstitutivni narodi, koji se dogovaraju o svim državnim pitanjima, pa ako se dogovore, dobro je, a ako dogovora nema, što je redovan slučaj kod nas, onda se dobije ono što imamo mi u Bosni. Država mora biti politička zajednica svih građana, a etnička pripadnost, kao jedna od osobenosti pojedinačnog i kolektivnog identiteta, privatna je stvar svakog čovjeka. U Americi ili Australiji živi više od stotinu etničkih grupa, ali svi ljudi su pripadnici jedinstvene nacije. Građanin, kao pojedinac, temelj je društvenog sistema, a ravnopravnost svih građana je sveto slovo, i nigdje se ne može desiti, kao kod nas, da izborna prava pojedinca zavise od toga kojem plemenu pripada i na kojem dijelu države živi. Nezamislivo je da igdje postoji pravilo da Jevrej ili Rom ne mnogu biti birani u Predjedništvo države, kao ni bilo koji građanin, ako živi na pogrešnom mjestu u istoj državi. To je utvrdila i prva od presuda Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava iz Strazbura, i to prije 15 godina, ali se pšresude ne provode. A država koja ne poštuje ni svoje, a ni međunarodne zakone, ne može biti dio civilizovanog svijeta. Ako međunarodna zajednica, preko Visokog predstavnika, nije u stanju narediti sprovođenje tih presuda, moramo se zapitati šta svi oni rade u našoj zemlji.
Oni koji dijele Bosnu pozivaju se na staro shvatanje nacije kao etničke grupe, kao biološke zajednice. U teoriji nacija i nacionalizma ističu se dva shvatanja nacije. Jedno, poteklo iz engleske i francuske demokratije, kaže da naciju čine svi građani države, i to je danas pravilo u cijelom svijetu, osim u Rusiji i Srbiji. Druga teorija, njemačka, takođe se zasniva na pravilu da je država – nacija, samo što je nacija, po ovom shvatanju, zapravo etnička zajednica, koja ima pravo da se okupi i formira svoju državu, bez obzira na sve druge, koji žive na željenoj teritoriji. Ovo drugo shvatanje dovelo je do nacizma i pravila: svi Nijemci u jednoj državi, a Njemačka je tamo gdje živi makar jedan Nijemac. Slično kao u današnjoj definiciji ruskog ili srpskog svijeta. Taj zahtjev se, kao što smo vidjeli, ostvario, ali na način koji čelnici Trećeg rajha nisu mogli ni zamisliti: svi Nijemci su se okupili u smanjenoj Njemačkoj. Ova definicija nacije potpuno je potisnuta, i danas se smatra da je okupacija dijelova drugih država, da bi se ostvario mit o svim pripadnicima jedne etničke grupe u istoj državi, zločin kakav se više ne može dozvoliti.
Da bi ušla u Evropu, BiH mora promijeniti model vladavine naroda, koji, kao što znamo, nisu konstitutivni, već konstituentni, kako piše u originalnom tekstu Dejtonskog sporazuma. Mi moramo graditi građansko društvo, kakvo imaju sve druge normalne zemlje, i uvesti na velika vrata sekularizaciju, bez koje ne možemo ići ni korak naprijed. Šta je sekularno društvo? To nije nikava vladavina ateizma, kako to naši površni politički umovi tumače, več društvo u kojem svako može vjerovati u šta hoće, a javni prostor je ideološki neutralan, pa ni jedna religija nema državni monopol. „Sekularna država garantuje slobodu izbora vjere i time reducira mogućnost vjerskih sukoba”, kaže Samedin Kadić, profesor Fakulteta islamskih nauka. Sekularna država garantuje vjerskim zajednicama samostalnost, a svakom vjerniku ili nevjerniku slobodu izbora. Sekularizacija je omogućila izlazak Evrope iz mračnog Srednjeg vijeka, u kojem je religija bila dominantna društvena snaga koja je garantovala da je svaka vlast došla direktno od Boga, što je nosiocima vlasti davalo epitet božanskog autoriteta. Danas je drugačije vrijeme, i naši politički i vjerski lideri morali bi to shvatiti.
Može li BiH biti država-nacija, kao i sve druge države? Mogu li svi građani biti Bosanci i Hercegovci, kao pripadnici jedinstvene nacije? To se pitanje možda čini nerealnim, ali treba znati da smo svi mi, za cijeli svijet, upravo to. Nezamislivo je da u Švajcarskoj nema Švajcaraca, u Americi Amerikanaca, u Austriji Austrijanaca, ali, kod nas je, eto, normalno da u Bosni nema Bosanaca. Oni kojima je Bosna jedina domovina ne smiju više pristajati na to. Šta mogu učiniti? Mogu napustiti etničku podjelu, plemensko uređenje, i ubuduće se izjašnjavati kao Bosanci. Mogu ukloniti sve poluge te etničke podjele, od proslave nekakvog Dana Bošnjaka i Bošnjačkog sabora, do ukidanja svega što ima isključivo etnički prefiks: bošnjačkih akademija nauka, bošnjačkog Društva pisaca, udruženja bošnjačkih intelektualaca, bošnjačkih političkih stranaka, i sve to pretvoriti u bosansko. Mogu se posvetiti, mnogo više nego do sad, integrisanju svih dijela džave, uključujući i manji entitet, mogu se okrenuti Srebrenici i Podrinju i napustiti dosadašnju logiku po kojoj je ovo ovdje naše, a ono tamo njihovo. Novinari, intelektualci, političari i svi drugi konačno bi morali naučiti šta je to nacija, a šta nacionalnost, šta je unitarna država, šta znači konstitutivnost naroda, moraju znati da ne postoje predstavnici naroda, već samo predstavnici građana, a ako im to nije jasno, neka pogledaju Ustav i presude Evropskog suda za ljudska prava. A kad sve to shvate, da jedinstveno i snažno postave pitanje: hoće li nam Evropa i Zapad pomoći da Bosnu povedemo među normalne države? A ako je uslov našeg ulaska u Evropu podjela naše zemlje i formalno ili neformalno priključenje njenih dijelova Srbiji i Hrvatskoj, onda nama takva Evropa ne treba. Odgovor na ta pitanja mora stići što prije, jer nema više vremena za čekanje. U suprotnom, doći će vrijeme da se Bosanci sami organizuju i ponovo odbrane svoju državu. Ne bi im bilo prvi put.