ZLATNI RAM
Malo je toga u ovih mojih šezdesetak godina doživljenog, proživljenog, dosanjanog i ostvarenog. Malo je toga u što sam bila sigurna da će biti, a bilo nije, malo je toga što je mladost predvidjela, a ove malo poznije godine stavile u zlatni ram kao nagradu za životno djelo. Malo, ali dovoljno za nekog ko je i sa malo sretan, jer toliko je tuge vidio u svom životu (i svoje i tuđe), toliko se puta spuštao niz sudbinski tobogan (i žmireći i širom otvorenih očiju) da zna kakva su to oba osjećaja, za nekoga ko je naučio da suze sakrije da ne bi plakali oni čija je suza za mene teža od ijedne stijene. Mnogo toga je život sam donosio i odnosio kao bujica. Često je to bilo iznenada, neočekivano, poslije nekog lijepog i sretnog dana, razdoblja u životu, uspješne godine. Valjda zato. i kad sam sretna. postoji u meni neki graničnik, neki kamenčić koji ne dozvoljava da se do kraja otvore ta vrata iza kojih je sve sjajno, jer i najmanji dašak vjetra može da ih zalupi meni ispred nosa i sve se pretvori u tamu. Sve se svodi na” osjetila, doživjela, čula”. Neki to zovu iskustvo. Valjda zato osjetim kad je neko tužan, valjda zato osjetim kad je neko sretan, valjda zato osjetim ono što bi trebalo da osjeti neko mojih godina. I šutim, ne vrijeđam, ne govorim. Čekam. A vrijeme ide. Meni je dovoljno i ovo u mom zlatnom ramu. Nedovoljno da budem sretna, ali dovoljno da osjetim ponos, da se nasmiješim i laganim korakom prođem s vremenom. Jer, ničijoj se tuzi nisam nasmijala, ničiju sreću pokvarila.
Ali, naleti ponekad kao nagovještaj nošen vjetrom iz daljine taj busen bačen nejakom rukom onih koji će jednom biti dovoljno jaki da sem busena mogu baciti i nešto ubojitije, nešto prljavije, poganije i povrijediti, raniti, ubiti. U tom busenu, bačenom dječijom rukom, nalazi se sjeme zla posijano rukom odraslog čovjeka. U zamahu ruke našeg djeteta – mi smo, u tom busenu naša je savjest, naš odnos prema drugima, naša volja i želja da od tog djeteta napravimo boljeg ili lošijeg od sebe. Naučile su me tome devedesete godine prošlog vijeka. Nije to više lekcija, to je dio mog života započet jedne večeri na sijelu kod prijatelja, a evo traje i danas.
Imala sam ja tamo, u mom rodnom gradu, mnogo prijatelja. S nekima sam odrastala, s nekima išla u školu, s nekima uživala u blagodatima koje mladost podrazumijeva. Kad sam se udala, postala majka, životne navike su morale da se mijenjaju. Krug prijatelja se suzio. Neki su otišli negdje za svojim životom, nekima nije odgvarao moj način života, neki nisu mogli da se uklope, tako da sam se na kraju družila sa onima koji su živjeli životom sličnim mome, a koji je podrazumijevao sijela, uz prisustvo i bučnu igru naše djece. Rođenje moje kćerke u prvom mjesecu njenog života ograničio je ta sijela na dolaske “na babine” u moju kuću, tako da sam jedva čekala da beba malo “odskoči” i krenem i ja po tuđim kućama. Jedne zimske večeri posjetila me je prijateljica sa svojom djecom, uzrasta mog šestogodišnjeg sina. Sa njom je došla i njena gošća iz Vinkovaca. Sjećam se da se zvala Slavica, baš kao i ta moja prijateljica. Skupa su studirale u Osijeku i prijateljstvo iz studentskih dana ih je čvrsto vezalo. Tada je u Hrvatskoj bjesnio rat, ali do tad ona nije imala namjeru napustiti svoj rodni grad. Ali, kada je kroz njen stan proletjela granata i samo pukom srećom njena kćerka, ona i muž ostali živi i nepovrijeđeni, odlučila je doći u Bosnu kod Slavice. Ona je bila Hrvatica, muž joj je bio Srbin, ali to u njihovom braku, u njihovoj zajednici nije bilo ni malo važno. Muž je ostao u Vinkovcima, a ona je sa sedmogodišnjom kćerkom prešla u Bosnu. Ne sjećam se kako je izgledala, ali se sjećam te prikrivene tuge i brige u njoj. Ne znam ni šta je bila po zanimanju, ni da li je radila, ni da li je bila visoka ili niska, debela ili mršava, ali se sjećam tog njenog nijemog strahovanja skrivenog u pogledu. Kakve su joj boje bile oči? Ne znam, ali znam da su bile tužne.
I igrala su se naša djeca lijepo te zimske večeri, neopterećena čak ni umorom od neprestanog jurcanja iz sobe u sobu, dok je moja kćerka prebacivana iz krila u krlo. Zdrave i zadovoljne bebe imaju tu moć da čovjeka umiruju svojim osmijehom, pokretima, glasnim mljackanjem i pućenjem onih slatkih, punačkih roza usnica, tako da je i Slavica učestvovala u maženju i paženju. Imala sam osjećaj da se opustila, prepustila ljepoti i toploti atmosfere koja je vladala među nama. Nisam postavljala suvišna pitanja. Zašto nekome sjedati na muku, jer svaka muka je teška onome ko je na svojim plećima i srcu nosi. Kada su se djeca lijepo izigrala i umorila, krenule su kući. Moja prijateljica je živjela kod katoličke crkve i to je taman relacija za umornu djecu, da potroše još ono malo snage i stignu kući. Dok sam ih pratila, dogovorile smo se da dođem kod njih iduće sedmice.
I, eto, jedne od sljedećih zimskih večeri zamolila sam muža da me odveze do njih. Promjena zidova trebalo je da mi popravi raspoloženje, da se malo nasmijem, udaljim od televizijskog aparata i dnevnika (novosadskog, beogradskog, sarajevskog, zagrebačkog…) koje je moj muž pratio. Djeca i ja smo radosno dočekani, nastalo je jurcanje i galama. Moja prijateljica je rekla da su se najavili i njeni kumovi i još jedan bračni par. Pa sad, šta je tu je. Da mi je ranije rekla da će biti tolika gužva, vjerovatno da ne bih došla, ali ovako možda veče i bude lijepo, jer kad se ne nadaš, uvijek bude nepredvidivo. Uskoro je stigla njena kuma. Kum je bio na vojnoj vježbi, čuvajući neki bunar, i rekli su da će doći kasnije. Normalno, i kuma je dovela svoju kćerku. Sreća pa je bila još jedna velika soba u kojoj su se djeca igrala, ne smetajući odraslima. Zatim se pojavila prijateljica moje prijateljice. Eto, za divno čudo. nje se sjećam. Sjećam se čak i da je imala zelenu rolku i smeđu ogrlicu. Činila mi se prijatnom, njegovananom i blagom osobom. I ona je dovela svoju kćerku. Sva djeca su bila istog uzrasta. Otišla su u sobu da se igraju. Moja beba je mirno spavala pored mene. Njoj ništa nije smetalo pod milim Bogom! Gužva, galama, smijeh, trčanje oko nas, ali ona je bila dosljedna svojoj bebećoj odluci da ne dozvoli da je išta uznemiri. Držale smo se neke ženske priče. Više se ne sjećam kakve. Ali u jednom trenutku moja prijateljica je rekla ženi u zelenoj rolki :
“Rekla sam ti ja da se džaba nerviraš i bojiš. Javiće se! Vjerovatno nije imao odakle da se javi. Eto vidiš da je sve dobro ispalo!”
“Ma znam, ali bojala sam se. Mislila sam da je poginuo, jer se tako dugo nije javljao!” odgovorila je ona.
Nisam bila upućena , a nisam bila ni zainteresovana ni gdje joj je muž bio, ni šta je radio, a ni ko joj je muž! Glavno je da je živ.
A onda su muževi počeli da pristižu jedan po jedan. Prvo je stigao muž moje prijateljice sa posla, onda njen kum, a onda sam na vratima začula pozdrav trećeg muškarca. Učinio mi se poznat. Moja prijateljica me je ranije ubjeđivala da ga znam i da je išao sa mnom u gimnaziju. Nisam se mogla sjetiti sve dok ga nisam vidjela na vratima. Perica!!! Onaj sitni, mali, uvijek nasmijani Perica koji je uvijek bio tu negdje iza leđa, lupkajući te po njima, tražeći tvoju pažnju i moleći te da mu kažeš šta je bilo na kontrolnom, koja pitanja, koji odgovori, šta je profesor rekao, šta treba da se kaže… Uvijek je imao taj neki ponizni iritirajući osmijeh koji se primjećivao, ali mi nije smetao sve do tog trenutka kada sam ga ugledala na vratima. Njegova sitna pojava odjednom je bila tako velika, napuhana, kao vašarski balon koji pokušava da ti privuče pažnju svojom veličinom i praznom ispunjenošću bezbojnim gasom. Ma, on se promijenio potpuno, ne u fizičkom smislu, već u smislu ponašanja, glasnoće zvukova koje je izgovarao i pogleda koji je govorio :
“Vidi me! Ja sam najjači, najljepši, najpametniji.”
Nije morao ništa reći, osjetilo se to. Veoma glasno se pozdravljao sa svima. Sjeo je pored svoje gospođe u zelenoj rolki, onako ponosno, posjednički, važno.
“Ala si se ti udebljala!” uspio je udijeliti mi kompliment s druge strane sobe, sa osmijehom koji nije ličio na onaj koji sam poznavala. Sujeta nije moja osobina, ali mi je malo zasmetao njegov podrugljivi ton. Nasmijala sam se više transformaciji njegove ličnosti nego njegovom komentaru.
“Ma nije. To su kilogrami viška nastali u trudnoći. Zar ne vidiš bebu kako je slatka pored nje. Spašće kilogrami uskoro. Znam to iz iskustva,” rekla je moja prijateljica kod koje smo bili u gostima.
“Nema veze! Meni je i ovako lijepo,” nasmijala sam se. Nikada nisam bila neko podložan kompleksima, svoje mane i vrline prihvatala sam kao dio sebe. Što mogu ispravim, što ne mogu prihvatim, tako da sam uvijek “svoja”.
I čim smo pomenuli trudnoću, on se našao prozvanim da ispriča priču o tome kako je išao u opštinski matični ured da prijavi rođenje svoje kćerke prije nekoliko godina. Došavši u ured rečeno mu je da mora i supruga doći. Pošto je ona imala težak porođaj, rekao je da ne može. Ali, rečeno mu je da po zakonu mora i ona biti prisutna. I on se tada jako naljutio, otišao po svoju suprugu, dovezao je do opštine i unio u zgradu. Donijevši je do šaltera rekao je :
“E, evo vam je!”
S kojim je žarom, ljutinom, hrabrošću on prikazao svoj sukob sa opštinskom administracijom, noseći u praznim ispruženim rukama imaginarno svoju ženu koja je sjedila pored njega na kauču, meni je bilo nezamislivo, skoro pa komično. Možda je to tako i bilo, ali…
I dok smo mi nastavili priču o propustima admisnistracije svim mogućih organa (opštinskih i ostalih) u sobu je utrčao moj sin.
“Mama, mama, ona djevojčica plače!” tužno je uzviknuo.
Svi su se ušutili.
“Koja?” pitala sam ga pokušavajući da ga smirim.
“Njihova kćerka!” pokazala je na kumove moje prijateljice.
“Zašto plače? Da je nisi udario ili joj šta rekao?”
“Nisam ja mama. Ona joj je rekla da je Hrvatica,” pokazao je na Pericinu kćerku.
Tajac! Neugodan! Ljutina, ogorčenost, stid zbog tuđeg stida, sažaljenje, sve se to odjednom pojavilo negdje u meni i uskomešalo u mojoj utrobi stvarajući pritisak koji se iz stomaka u sekundi popeo do mojih sljepočnica. Gledala sam u to moje dijete, u te njegove mile okice koje gotovo da su zaplakale zbog djevojčice koja je plakala, a koju je upoznao prije sat- dva. Njegov naivni, nevini pogled bio je nijemi poziv u pomoć djetetu koje je plakalo.
“Sine, biti Hrvatica nije ništa ružno. Tvoja baka, moja mama je bila Hrvatica. Voljela je svu djecu ovog svijeta. Mnogim mamama je pomogla da rode bebe kao što je tvoja sestra. Da je živa, sad bi ti sjedio u njenom krilu i mazio se. Ne opterećuj se time. Nije to za pametnu djecu, “ mirno sam rekla i pomilovala ga po glavi.
Njemu je bilo dovoljno. A, Boga mi, i meni. Ali, Perici nije! Tek tad sam saznala da je bio dobrovoljac u ratu koji se dešavao u Hrvatskoj. Bilo mi je žao Slavice koja je sjedila pored mene i kojoj je on objašnjavao da “nama” treba žitnica i da je zato neka granata proletjela kroz njen stan. S gađenjem sam ga slušala pitajući se gdje nestade onaj Perica, obični mali Perica sićušnog glasa i još sićušnijeg pogleda. Uskoro sam rekla u sebi da je dosta, pokupila svoju djecu i otišla svojoj kući.
Ali, poslije nekoliko mjeseci i ja sam morala otići iz svog grada. S mužem i djecom postala sam začasni begunac u Mariboru. U izbjegličkom naselju bilo je žena, muškaraca, djece raznih nacionalnosti i vjeroispovjesti, ali Bošnjaka je bilo najviše. Djeca su nam se družila, igrala, išla u školu. I opet je jednog dana moj sin dotrčao do mene, dok sam vani šetala sa kćerkom koja je upravo prohodala.Trčao je kao bez duše sa obližnjeg igrališta i ugledao nas dvije.
“Mama! Mama! Onaj dječak mi je rekao da si ti Srpkinja!” rekao je pokazujući na svog vršnjaka koji nas je posmatrao sa mjesta gdje su se malo prije igrali i svađali.
“Jesam, dušo. Biti Srpkinja nije ništa ružno. Deda ti je Srbin, ujko ti je Srbin. Voliš li ih ?” rekla sam sa osmjehom.
“Volim. Zašto ih ne bi volio” rekao je sa osmijehom.
“Eto vidiš! Nije ni važno šta je ko. Važno je da se mi volimo,” rekla sam. Po prvi put u svom životu izjasnila sam se kao Srpkinja. Tako mi je bilo i ljepše i lakše objasniti mom djetetu da je ljubav najvažnija u životu, a sve ostalo vrijedi onoliko koliko vrijedi čovjek koji se riječju i postupcima izjasni i prikaže. Kako drugačije objasniti djetetu od sedam godina da smo svi isti, a razlikujemo se samo onda kada želimo da se razlikujemo, kada osjetimo potrebu da po nečemu budemo drugačiji na lijep ili ružan način. Kako drugačije objasniti djetetu koje ćeš sutra pustiti da ide za svojim životom da je ljubav jedini uzrok nastanka ovog svijeta, čovječanstva, života i da jedino nju čovjek nije izmislio niti nametnuo.
Šest godina kasnije vratili smo se u Bosnu. Odlučili smo da se ne vraćamo u Bijeljinu, nego da, po ko zna koji put, započnemo (ili nastavimo!) život, ali u Tuzli. Moglo bi se reći da smo zatekli neko sivilo koje se nije samo vidjelo očima, već i osjetilo u duši. Trebalo je preko mnogo toga srušenog i načetog, kako vremenom, tako i nepovjerenjem, preći i nastaviti kako znaš i umiješ. Rado sam odlazila u rodni grad. Sve je to još uvijek bilo dio mene. Ali, podsvjesno sam se bojala da moja djeca u jednom trenutku ne budu nekom riječju ili gestom “taknuta”, da neću opet morati objašnjavati ko je ko, šta je šta. Jednom prilikom smo sjedili u društvu i došao je čovjek koji do rata nije bio moj sugrađanin. Njegov komentar da se “Turci vraćaju” niko nije primijetio, osim mene. I ako su to moja djeca čula, za njih su Turci ljudi koji žive u Turskoj i u žaru igre sa rođacima nisu ni primijetili ovaj komentar. Čovjek koji je živio u tuđoj kući, šetao tuđim dvorištem, možda i spavao na tuđem krevetu nije mogao preboljeti da se od tuđeg rastavi. Rekla bih da je to sudbina prokletih! Nacionalnost je u tom slučaju nebitna.
I tako prođe tridesetak godina. Što bi ljudi rekli, ko dlanom o’ dlan! Ništa više nije isto. Učinilo mi se da smo se i mi promijenili. Bore, sijeda kosa, skratili smo se za par centimetara, izgubili moć reprodukcije. Mislila sam da je i u glavama tako sve do neki dan. A onda na Ilidži, u srcu Bosne i Hercegovine, na fudbalskom turniru za dječake iz cijele bivše Jugoslavije, iz grla dječaka čiji su roditelji dovoljno bogati da imaju para da im plate učešće na tom turniru I, uopšte, da im plaćaju skupe treninge i još skuplju opremu, začulo se skandiranje:
“Ubij! Ubij Srbina!”
Kao i one noći devedesetprve, u mojoj se utrobi zakuhalo bijesom, stidom zbog kog bi drugi trebalo da se stide, ljutnjom i očajem. Mladuncima nekadašnjih mladunaca sasvim je normalno slaviti nasilje i smrt uzvicima pokupljenim na navijačkim feštama i pominjati nož, kamu, žicu i željeti smrt nekome ko se drugačije zove. Njima je sasvim u redu bacati granate u tuđe stanove, izvoditi tuđu djecu njihove vršnjake na stratišta, ubiti ih i puštati da ih rijeke nose. Njima je to u redu, jer su im djedovi na taj način od šake jada postali lokalni nacionalni heroji. Heroji koji se krvavih ruku i očiju Bogu mole. A gdje je tu ljubav? Nismo drugačiji od ostalih zato što se drugačije zovemo ili što se drugačije molimo (ili ne molimo) nekom uzvišenom biću! Svi smo mi isti izvana i iznutra, ali u glavama, to je već nešto drugo. Proučavajući svoje porijeklo shvatila sam da u mojoj genetici postoje italijanski, slovački, hrvatski, bosanski, crnogorski, hercegovački geni i svi se dobro slažu i dopunjavaju. Znači, može se, kad ima ljubavi. Tad je cio svijet u tebi!
I ovaj moj zlatni ram nekome je mali, nedovoljan, neprimjetan, ali meni dovoljan za ono što je bilo, za ono što sam i za ono što će biti. Ostavljam ga u amanet mojoj djeci. Neka ga nose u srcu jer znam da će im trebati da bi bili ono što sam oduvijek željela da budu – prvo ljudi, a onda sve ostalo što požele.