HAFIZ ABDULAH BUDIMLIJA – FOČAK (20. novembra 1922. Foča – 11. jula 2009. Tuzla)
Hafiz Abdulah-efendija Budimlija je rođen u Foči 20. novembra 1922. godine. Sin je Hasana i Zejnebe, rođene Hasanović, i njihovo posljednje – četrnaesto dijete. Ime je dobio po djedu Abdulahu. Pradjed mu je Sadik, a šukundjed Husejn, pa su se po njemu ranije zvali Husagići. Husejn je bio među bošnjačkim borcima, koji su skupa sa Osmanlijama zauzeli Budim, te je njegova porodica, po njegovom povratku u Foču, dobila naziv Budimlije. Budimlije su bile age i imali su veliki posjed u Foči s lijeve strane Drine, koji i danas nosi naziv Budimlije. Otac mu je bio trgovac, a majka veoma pobožna i učena žena.
Budimlija je završio mahalski mekteb, a zatim mektebi-ibtidaiju, pa četverogodišnju osnovnu školu, te Hadži-Mehmed-paše Kukavice medresu u Foči. Hifz je počeo učiti u medresi 1936. godine. Muhafiz mu je bio muderris Muhamed-efendija Bjelan, kojeg su prema kazivanju hafiza Budimlije četnici zaklali u Foči, drugi dan Kurban-bajrama, 1942. godine. Hafiska dova je proučena 1938. godine u Carevoj džamiji u Foči. Na hafiskoj dovi su bili svi profesori medrese na čelu sa hafizom Omer-efendijom Muftićem i muderisom Smail-begom Čengićem koji je u medresi predavao kiraet.
Istog dana hafiska dova je bila i za hafize Uzeir-efendiju Aganovića i Aliju-efendiju Delića sa kojima prelazi u Sarajevo na pedagoško-metodski tečaj 1939. godine. Uporedo s tim, njih trojica su učili «Talimul-Kur’an», pred Kurra-hafizom Akif-efendijom Handžićem u Carevoj džamiji u Sarajevu.
Prvo zaposlenje dobio je u Bijeljini 8. augusta 1939. godine u svojstvu pomoćnika džematskog imama-matičara. Uporedo radi kao muallim i vjeroučitelj u mektebu i školi. Bio je upravitelj muške ibtidaije. Kada je hafiz Abdulah Smajić obolio, hadži hafiz Abdulah-efendija Budimlija preuzima dužnost imama, hatiba i muallima u džematu Dašnica u Bijeljini gdje radi sve do novembra 1946. godine. Uporedo drži analfabetske tečajeve za žene muslimanke. Krajem 1946. godine odlazi na odsluženje vojnog roka kojeg služi u Bitolju i Skoplju. U vojsci je upoznao dvojicu hafiza, Ejjuba Kavazovića i Džemala Hodžića, zv. Gagić i s njima u slobodnom vremenu preslušavao Kur’an. Nakon osam i po mjeseci proglašen je stalno vojno nesposobnim i vraća se u džemat Dašnicu, gdje radi sve do 7. septembra 1949. godine kada je zatvoren pod optužbom da je član organizacije Mladi muslimani.
Pristupanje Mladim muslimanima
U toku Drugog svjetskog rata u Bijeljini je djelovala sekcija Mladih muslimana i hafiz Budimlija je pristupio ovoj organizaciji i bio član Odbora za zbrinjavanje muhadžira iz Podrinja. Kasnije je kao pripadnik ove organizacije radio na nacionalnom, ideološkom i duhovnom preporodu muslimana i za ovo djelo uhapšen oko ponoći 7. septembra 1949. godine. Odveli su ga prvo u OZN-u u Bijeljini, a zatim, nakon kraćeg ispitivanja, u zatvor. Iste noći je uhapšen i Alija Sadiković, imam iz Janje, član njegove trojke. Obojicu su sutradan sproveli autobusom u Okružni zatvor u Tuzli, a onda u Štok (Štok je dobio naziv po projektantu Štoku, porijeklom Nijemcu, op. a.), gdje je odmah počelo isljeđivanje. Isljednik je bio Cvjetko Guzina, koji je posebno nemilosrdno tukao hafiza koji je uhapšen sa ahmedijom na glavi. Poslije batina prebačen je u ledaru u kojoj se zbog vode do koljena nije moglo ni leći ni čučnuti. Tu je proveo petnaest dana, a skoro svaku noć je isljeđivan uz tuču, zlostavljanje i psovku. Nakon petnaest dana, suočili su ga sa trećim članom njegove trojke, hadži Hazimom-efendijom Hodžićem iz Janje. Tada je tek hafiz bio na mukama, jer su isljednici tražili da otkrije koje još članove Mladih muslimana nisu uhapsili. U toku istrage koja je trajala tri mjeseca hafiz nije nikoga teretio. Pored fizičkih i psihičkih maltretiranja, gladovanje je bilo iscrpljujuće.
Na optužnici, pored hafizove trojke, pridodata su još trojica, koje je hafiz upoznao tek na sudu. To su bili Jusuf Bilajac i Husejn Kavazović, oba od Gradačca, svršenici gradačačke Svirac medrese, i Edhem Šahinović iz Visokog, kožarski stručnjak. Nakon kratkog ispitivanja saopćene su im unaprijed donesene presude, i to: Abdulah Budimlija 10, Jusuf Bilajac 8, Edhem Šahinović 7, Alija Sadiković 6, Hazim Hodžić 6 i Husejn Kavazović 3 godine, ukupno 40 godina.
Ubrzo, nakon suđenja, pokupili su 120 osuđenika iz Tuzle i sproveli u Crnu Goru u Podgoricu, među kojima je bila i ova šestočlana grupa. Sprovedeni su u mjesto Zagorić, gdje su ih strpali u tamnice bez prozora. Svaki dan su išli pješice na rad u Podgoricu.
Zbog iscrpljujućeg fizičkog rada u Podgorici jako je oslabio i vraćen je u štok u Tuzlu i radi u rudnicima Kreka, Bukinje i Lipnica. Kasnije prebačen u Zenicu, gdje provodi oko petnaest mjeseci radeći u livnici i tokariji odakle je prebačen u rudnik uglja Barbara kod Zenice. Hafizova grupa je iz rudnika prebačena na izgradnju pruge Breza-Vareš na betoniranje tunela. Ponovo ga vraćaju u kaznionu u Zenici, gdje se insistiralo na «revidiranju stava», kada su tvrdokorni ubacivani u zloglasne čelije Staklare. U Zenici je radio i na tucanju kamena, kada je potiho, pa sve glasnije učio Kur’an što je ohrabrivalo zatvorenike. Robijao je i u Sarajevu gdje je radio na izgradnji zgrada za MUP. U zeničkoj robijašnici je ostao do kraja 1953., kada je amnestiran, ali je iza toga još dvije godine bio bez građanskih prava.
Prepisali Kur’an u zatvoru
Godine 1953. godine jedan od zatvorenika zeničkog zatvora, izvjesni Ante Artner čistio je zatvorski tavan i tom prilikom našao jednu malu knjigu, veličine nekoliko centimetara. To je bio Kur’an koga je spomenuti zatvorenik tajno predao muslimanima zatvorenicima. Cijeli Kur’an, u zatvorskim ćelijama, prepisali su: Derviš-efendija Spahić, Omer-efendija Okanović i Mustafa-efendija Mujagić. Pošto je tekst bio vrlo sitan, naočale sa većom dioptrijom pozajmio im je fra Didak Burić, provincijal hercegovački. Nakon toga prijepis su pregledali: hafiz Mahmut Traljić, hafiz Abdulah Budimlija i hafiz Hamid Muftić. Nažalost, ovaj prijepis Kur’ana nije sačuvan.
Po izlasku iz zatvora, na veliko insistiranje džematlija, dozvoljeno mu je da bude imam Dašnice džamije u Bijeljini. Poslije preseljenja na ahiret Hajdar-efendije Tešnjakovića za imama Atik džamije 1960. godine dolazi hadži hafiz Abdulah Budimlija i na toj dužnosti ostaje sve do penzionisanja 1975. godine, kada za imama ove džamije dolazi Edhem-efendija Čamdžić. Najljepše godine mladosti proveo je na robiji, a ostatak života proveo je pod prismotrom. Zbog diskusije na predramazanskom sastanku u Gazi Husrevbegovoj medresi u Sarajevu, maja 1981. godine kojem je prisustvovao u svojstvu člana Sabora i predsjednika Medžlisa IZ Bijeljina, po povratku u Bijeljinu osuđen je na dva mjeseca zatvora.
U toku radnog vijeka obavljao je dužnost vjersko-prosvjetnog referenta (glavnog imama) Medžlisa Islamske zajednice Bijeljina. Bio je član Sabora IZ-e za BiH, Hrvatsku i Sloveniju i član Sabora IZ-e za SFR Jugoslaviju.
U penziji je radio na sređivanju vlastite biblioteke od oko 2800 starih rukopisa, knjiga i časopisa. Veći dio hafizove biblioteke otkupio je njegov učenik Husejn Jukan iz Kerepa. Početkom 1988. godine počeo je sa pisanjem Kur’ana. U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu nestalo je deset posljednjih džuzova, ali ih je hafiz dopisao u Tuzli.
Među kolegama posebno je cijenio Hazim-efendiju Hodžića i Aliju-efendiju Sadikovića. U sjeveroistočnom dijelu Bosne kolege Jusufa Bilajca, Husejna Kavazovića i Hamdiju Vikala. Kada je spominjao BH ulemu, posebno je isticao: reisa Čauševića, Handžića, Dobraču, Korkuta, Pandžu, Đozu, dr Smajlovića i reisa dr Cerića.
Od 1966. do 1980. pet puta je obavio hadž. Kao penzioner posjetio je Siciliju, vulkan Etnu, Španiju Maroko, Maltu, Tunis i Alžir. U organizaciji Udruženja ilmije bio u Londonu na izložbi Islamske kulture.
Premda je dva puta robijao kao politički zatvorenik, ipak njegov faktički politički angažman počinje tek po padu komunističke vladavine u R BiH. U Sarajevu je bio na Skupštini SDA 26. maja 1990. godine.
Muhadžir po drugi put
Poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu 6. aprila 1992. godine hadži hafiz Budimlija napušta Bijeljinu, bez ičega, i stiže u Tuzlu kada po drugi puta postaje muhadžir. Iz Tuzle piše apele vladiki Tuzlansko-zvorničke eparhije da on svojim autoritetom utiče na četnike da obustave zločinačko divljanje. Zatim, dva puta piše apel Sveislamskom kongresu u Rijadu i u Džeddi kako bi ih upoznao o stanju Bošnjaka u Bosni, te apele nadležnim institucijama i forumima UN-a. Piše i Svetom Sinodu srpsko-pravoslavne crkve i patrijarhu Pavlu u Beograd podsjećajući ga na rezolucije koje su muslimani pisali protiv progona Srba, Jevreja i Roma ističući i ličnosti koje su spašavale druge narode u toku Drugog svjetskog rata.
Kad je obnovljen rad Behrambegove medrese, uspješno obavlja dužnost profesora kiraeta sve do oboljenja od angine pektoris i vrši uporedo ulogu muhafiza za 19 učenika i učenica medrese i još nekoliko pojedinaca. U Bijeljini je bio muhafiz jednom mladiću koji je poginuo u toku Drugog svjetskog rata. Bio je član komisije kad su hifz položilo preko pedeset kandidata.
Saradnik je više novina i časopisa, a između ostalih objavljuje radove u „Preporodu“, „Zmaju od Bosne“, „Zem-Zemu“, „Sumeji“, „Hikmet“, „Glasu Mladih muslimana“ i „Bihnamu.“ Hafiz Budimlija je 2006. godine za životno djelo dobio Povelju Hasan Kaimija. Hafiz se bavio kaligrafijom i skupa sa prof. Fuadom Kasumovićem organizovao je izložbu levhi «Nur». Uz to drži hutbe, vazove i predavanja zasebno za muškarce i žene, kurseve, vazove i piše uputstva, naročito za borce, vrši i šerijatska vjenčanja, a i pogrebne dove i govore. Bio i jedan od savjetnika reisu-l-uleme dr Mustafe-efendije Cerića.
Autor je kataloga izložbi Kaligrafije arapskog pisma, zbirke šaljivih priča „Hafizove latife“, „Bošnjaci u pričama, dosjetke i šale“, te knjige „Moja sjećanja“, „Čuvajte se zabranjenih djela“, 45 hutbi iz vremena socijalizma i rukom pisan čitav Kur’an. Abdulah-efendija Budimlija jedan je od najpoštovanijih alima u svojoj generaciji, bio je izuzetno cijenjen i priznat u Islamskoj zajednici i bošnjačkom narodu.
Hafiz Abdulah nema vlastitog potomstva. Živio je 47 godina u braku sa Fatimom, rođenom Mehmedović, kćerkom Rizvana i Hatidže iz Bijeljine. Fatimina majka Hatidža potiče iz poznate zvorničke familije Omer-Kavazovića. Fatima je bila velika mu’minka i preživljavala je sve životne tegobe skupa sa hafizom. Preselila je na ahiret 1988. godine. Krajem iste godine hafiz je stupio u novi brak sa čestitom udovicom Ilduzom, kćerkom hafiza Ibrahima i Izete Islamović iz Bijeljine, koja iz prvog braka ima dva sina i kćerku. Njena djeca su puno pomogla majci i hadži hafizu Budimliji posebno u muhadžirluku i starosti.
Hadži hafiz Abdulah-efendija Budimlija preselio je na ahiret u subotu, 11. jula 2009. godine.
prema tekstu Osmana Kavazovića
priredio:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani