Piše: Jusuf Trbić
Ovih dana je na društvenim mrežama aktuelizirana priča o bijeljinskoj dobrotvorki – Hanumici Osmanbegović, koja je davne 1867. godine darovala plac u centru grada za izgradnju pravoslavne crkve. Kako je moguće da se takve stvari zaboravljaju? Odgovor je jasan: nova nacionalistička vlast, kojoj je prepravljanje stvarne i izmišljanje nove prošlosti jedan od glavnih zadataka, želi da uništi svaki trag zajedništva i saradnje, svaki trag dobrote i sve što spaja ljude različite etničke i vjerske pripadnosti. Cilj je: predstaviti zajedničku istoriju kao neprekidni, vjekovni mrak, pun sukoba, mržnje i netrpeljivosti, jer to je uslov da sebi obezbijedi autoritarnu vladavinu nad građanima pretvorenim u jednoumne pripadnike plemena. Razdvojiti nas i druge, ograditi svako stado rovovima mržnje i zidovima straha, to je prvorazredni zadatak etno-nacionalistike vladavine koja razara balkanska društva već više od tri decenije.
Zanimljiva je priča o gradnji pravoslavnih hramova u našem kraju.
Prvi pisani trag o postojanju pravoslavne crkve u Bijeljini nalazi se u popisu Mitropolije beogradske 1735. godine. Tu je zabilježeno da se, u vremenu austrougarske okupacije (1718-1739.) u naselju Belina nalazi 70 srpskih kuća i crkva napravljena od upletenog šiblja oblijepljenog blatom (plot) i pokrivena šindrom. U prvoj polovini XIX vijeka sagrađena je kapela “u bondruk” (od ćerpiča), a 1867. godine turska vlast je odobrila da se izgradi nova crkva. Čelnici tadašnje Crkvene opštine Pero Hadži-Čolaković, Milko Jovičić i Pero Živanović našli su se pred problemom – nisu imali plac u gradu za gradnju tako velikog i važnog objekta. Tada je Bijeljinka Hanumica Osmanbegović darovala veliki plac u centru naselja, u tadašnjoj Srpskoj varoši, u mahali Musto, a uz to i pozamašnu sumu novca, da se počne s gradnjom Crkve svetog Đorđa ( Georgija). Po običaju, tu su gradnju pomogli i bijeljinski Bošnjaci i Srbi. Plemeniti gest nije bio zaboravljen sve do posljednjeg rata. Sjećam se da su sveštenici u toj crkvi, uz obilježavanje rođendana hrama, svaki put govorili o gestu sugrađana muslimana, opominjući vjernike da se “dobro mora dobrim vratiti”. Jedna ulica u gradu kratko vrijeme je nosila ime dobrotvorke Hanumice Osmanbegović, a članovi porodice svjedoče da su crkvena zvona zvonila kad god bi umro neko od Osmanbegovića. Ali, sljedbenici velikosrpske ideologije vrlo brzo su pokazali da njima ne trebaju ni oni Bošnjaci koji pomažu gradnju crkve.
Zaboravljen je, isto tako, i poklon porodice Muratbegović – zemljište za crkvu i crkvenu kuću u Suhom Polju, kao što su zaboravljena i izbrisana i sva druga dobra djela koja su Bošnjaci učinili Srbima. I obrnuto.
A sama crkva je izgrađena u mješovitom rusko-vizantijskom stilu, dok je zvonik podignut nakon dolaska Austro-Ugarske. Bila je pokrivena crijepom, koji je 1979. godine zamijenjen bakarnim limom. Bakarni krov je postavio bijeljinski limar Huso Trbić. Crkva ima lijep ikonostas, koji je značajnije restauriran 1950. godine, a radove je vrlo stručno obavio bijeljinski slikar Karlo Macek, koji se, nakon toga, odselio u Australiju.
Na sličan način i u istom stilu podignuta je i Crkva svetog proroka Ilije u Janji, u vremenu od 1884. do 1887. godine. U to vrijeme, pored ove crkve i crkve u Bijeljini, od pravoslavnih hramova postojali su manastir Tavna i zidane crkve u Brocu i Mačkovcu. Crkva u Janji je sagrađena u periodu između 1884-87. godine, u vrijeme kad je renovirana i bijeljinska Atik džamija, a svu građu za crkvu dala je udovica iz bogate porodice Isaković. U to vrijeme postojao je zajednički odbor za gradnju nove (Džedid) džamije i crkve, na čijem čelu su bili Halil Huremović i Ilija Petrović, a radovi na gradnji oba hrama tekli su uporedo. Crkva je velika i prostrana, sa kupolom u rusko-vizantijskom stilu i nalazi se pored glavnog puta Bijeljina-Zvornik. Zabilježeno je da su u Janji još 1835. godine službovali sveštenici Jovo i Tomo Popović, koji su osnovali i prvu školu u Janji, a tadašnja crkva bila je smještena u kući, na čijem mjestu je sagrađena nova crkva. U janjarskoj istoriji ostao je zapamćen prota Petar Madžarević, koji je ovdje proveo 30 godina, sve do penzionisanja 1999. godine. Kao i u Janji, mjestu u kojem je živjelo vrlo malo Srba, crkve su podizane i u drugim mjestima, poput Brezovog Polja i Kozluka.
Zajednički život pun međusobnog poštovanja i uvažavanja trajao je dugo, a u Bijeljini i Janji nikad, ni u tursko, ni u austrougarsko doba, ni u vrijeme Kraljevine i Titove Jugoslavije nisu zabilježeni bilo kakvi veći međunacionalni sukobi. Mediji u entitetu RS znaju se pohvaliti činjenicom da na njihovom području postoji više od dvadeset srpskih manastira koji su stariji od Amerike, i desetine drugih starih više od jednog vijeka. Njih niko nije dirao, čak ni u tursko doba.
A onda se dogodilo ono što nikad niko nije mogao ni zamisliti. Za nekoliko mjeseci 1993. godine porušeni su svi muslimanski vjerski objekti na cijeloj teritoriji koju su kontrolisale Karadžićeve i Mladićeve snage, Potpuno je uništeno 614 džamija, 218 mesdžida, 69 mekteba, 4 tekije, 37 turbeta i 405 raznih drugih vakufskih objekata, tako da nigdje ni kamen na kamenu nije ostao. Istvremeno, ostale su nedirnute stare crkve u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću, pa čak i u Srebrenici, a već u toku rata ili neposredno nakon njega popravljena je šteta na crkvama koju su napravile granate srpske vojske u Tuzli i Sarajevu. Treba li reći da je rušenje vjerskih objekata ratni zločin, ali da još niko nije odgovarao zbog ovog užasnog kulturocida, nezabilježenog u modernoj istoriji svijeta?
Ipak, plan da se potpuno izbriše kulturni identitet nepoželjnih nije uspio. Ostaje da se nadamo da se zločini neće zaboraviti i da će se nekad neko makar zastidjeti zbog toga. I da će se vrijeme saradnje i međusobnog poštovanja jednom ipak vratiti.