NEGDJE  U SREMU

Nema tu mnogo priče. Moglo bi i da se prešuti, moglo bi u sebi da se sačuva, da se u tišini prospe cijelim tijelom, pomiješano sa čašom crnog vina fruškogorskih vinograda i da ostane tako, kao suvenir koji samo meni nešto znači. Moglo bi, ali ja to ne želim. Nije isto piti to vino kad ga kupiš tamo negdje usput, prolazeći pored vinarije za koju su rekli da je dobra, i dobiti kao poklon od srca iz ruku starih prijatelja. S godinama prava prijateljstva postaju dragocjenija, vrijednija, baš kao i vino. A, vrijeme ne stoji. Ima ono svoj hod koji moraš pratiti htio to ili ne, ali mu ne smiješ dozvoliti da te mijenja iznutra, da ti oduzme prošlost i budućnost, oduzme prijatelje,  skine osmijeh sa lica. Koliko god smo mi dio vremena toliko je i ono dio nas.Ono je u svakoj našoj bori, u svakoj sijedoj vlasi, u svakom pokretu koji se bez naše volje usporava. Ali, ono što je unutar nas ostalo nepromjenjivo, vremenu nedodirljivo, zabetonirano i uklesano, ima neprocjenjivu vrijednost. Jer, to smo mi, to je naše lice bez naličja. Toliko mi vrijedimo kao ljudi.Kao prijatelji!
Više od tri decenije trebalo nam je da se ponovo sretnemo, da se zagrlimo, da se nasmijemo. Više od tri decenije trebalo je da, grleći nju, shvatim koliko sam lažnih prijatelja zagrlila do sad, koliko sam se lažnih osmijeha nagledala svih ovih svojih šezdeset i kusur godina. Jesu li mi trebali? Nisu! Jesam li im trebala? Jesam! Dok smo prolazile ulicama rodnog grada Branka Radičevića i Đorđa Balaševića, onako kako smo nekada prolazile u sitne sate ulicama našeg rodnog grada, sve me je podsjetilo na vrijeme kada su u Bijeljini bile takve ulice, takve kuće, takve ograde. Sve je bilo slično. Sve sem godina… U nekom drugom gradu… U Sremu… Ispred nas dvije koračale su naše budućnosti, moj i njen sin koji su se večeras prvi put sreli. I, evo, pričaju kao da se znaju trideset i kusur godina, onako kako smo nekada nas dvije pričale. Iza njih njena sadašnjost, njen muž, čovjek koga sam u prošlosti dva puta srela. Moja sadašnjost ostala je kod kuće u Bosni iz samo njemu znanih razloga. U stvari, razlozi se mogu naslutiti, osjetiti, gotovo dodirnuti mislima i sjećanjima na rat koji je mnogo toga promijenio u našim životima, pa čak i mjesto prebivališta. Gdje god da odeš ti si stranac i nikada i nigdje više domaćin. Zato je on odlučio da se više ne pomjera ni lijevo ni desno, ni na Istok ni na Zapad, ni u sadašnjosti, a ni u budućnosti. Indirektno i njen muž je osjetio “naš” rat na svojoj koži. Kao domaćin mobilisan je da brani novosadske mostove od NATO-vih aviona. Dovoljno pametan da shvati da nema ni moći ni snage suprotstaviti se nečemu takvom, ostavivši svoju porodicu u tami i neizvjesnosti svog zatamnjenog doma, svjestan da postoji i mogućnost da se nikada više ne vide, jednostavno se slomio, pukao od brige, od osjećaja bespomoćnosti, neizvjesnosti, tuge, straha. Dijagnoje bila,  narodski rečeno – slom živaca. Nikada se nije oporavio. Živi, trudi se, ali nije isti kao ranije. Ali, niko od nas nije više ono što je bio. Ni ja, ni ona. Na žalost, nije nas samo vrijeme promijenilo.
Koračajući iza njih, držeći se jedna uz drugu svjesne da nemamo vremena pričati o prošlosti, prebiramo sadašnjost. Pričamo o djeci, o njenim roditeljima (jer moji odavno nisu živi), o njihovim staračkim manama koje su sada isplivale na površinu, o njihovim i našim bolestima, o prijateljima iz mladosti. Mnoge od njih ne nazivamo više prijateljima. Na prste jedne ruke možemo nabrojati one kojima se povremeno javimo i koji nam se povremeno jave čestitajući rođendan ili neki drugi važan porodični događaj. Začudo, oni sa kojima smo bili najbliskiji kao da više ne postoje za nas i mi za njih. Valjda im je ponestalo sjećanja. Na svu sreću nama nije.
I dok smo nadovezivale nit na nit naših života u zajedničku priču o ovom susretu, stigli smo do ljetne bašte restorana u centru grada. Napokon smo sjele jedna naspram druge, gledajući se i ne vjerujući da smo to mi. Bašta, restoran, svjetiljke, ograda, sve je bilo u austrougarskom stilu. Da nije bilo ljudi oko nas, da se nije čula muzika iz ovog vijeka, ja bih pomislila da smo zalutale u neki stari film snimljen ili doživljen u vremenu Habsburgovaca. A onda je pored bašte prodrndao neki stari auto sa nekim čudnim velikim sulunarom iz kog je izlazio pomalo smrdljiv dim. Začuđeno sam je pogledala i onda smo se u glas nasmijale.
“Šta ovo bi?” pitala sam začuđeno.
“Domaći patent za rastjerivanje komaraca. Više ih ne prskaju, nego ovako po nekoliko puta noću prodrndaju kroz grad, malo zadime i to ti je to,” rekla je kroz smijeh.
“ Pomaže li?”
“Pojma nemam!” opet ona kroz smijeh.
“Ubi nam romantiku! Ja taman pomislila vratiše me u prošlost, u vrijeme Austro-Ugarske, kad stiže mašina za povratak u budućnost!”
I opet smo se nasmijale smijehom koji odavno nisam čula iz svoga grla, iz svoga srca, smijehom koji odavno nije protresao moje tijelo i utrobu. Možda je hladni špricer iz naših zamagljenih čaša učinio da nam taj smijeh zagolica očne kapke i da se suze počnu kotrljati jedna za drugom. Uglavnom, smijeh, suze i noć koja će se pamtiti do kraja života. Obična, a posebna. Tamo negdje u Sremu, u nekom meni nepoznatom gradu. Gledajući je preko tih zamagljenih čaša primijetila sam da je vrijeme nije mnogo promjenilo. Tama ljetne noći i odsjaj ulične svjetiljke sakrili su bore. Tih nekoliko kilograma više koje su joj godine dodale baš joj lijepo stoje! Gusta poluduga kosa, spletena u pletenicu, oči plavozelene, neobične ali lijepe i osmijeh, ostali su isti. Takvu je pamtim decenijama već. Obrisala je suze, otpila gutljaj, uozbiljila se i odjednom pogledavši me u oči reče:
“ Ja sam se krstila!”
Ne znam zašto mi je to rekla. Bile smo djeca socijalizma, učena da Bog ne postoji, da je “religija opijum za narod”, da smo svi isti i da vrijedimo onoliko koliko doprinosimo razvoju društva u kojem živimo. Obje smo rođene u “mješovitim brakovima” i svejedno nam je bilo ko se kako zove i da li ide i u koju bogomolju. Moja majka je bila vjernik, ali nije išla u crkvu. Sve se svodilo na molitvu prije noćnog sna i :”Bože pomozi!” Tata je bio teški nevjernik, onaj koji ima običaj da psuje sve ono što je hrišćanstvo slavilo. Nije dozvolio majci da me krsti, a ona to nije smjela da uradi tajno, kako je to većina “nevjernika” radila. On je bio kršten, ali nije dozvolio da se njegovo dijete krsti, jer je bio neko ko se drži onoga što partija propovijeda. Tako je i sahranjen po sopstvenoj želji bez popa i bez krsta. Slično je bilo i u njenoj porodici, s tom razlikom što je njena majka imala isto mišljenje kao i njen otac. I zašto je sad odjednom izletjelo to iz nje ničim izazvano, ničim pomenuto, ničim nagovješteno? Navikla na činjenicu da su se mnogi moji poznanici preko noći promijenili po pitanju religije, nacije ili nekih drugih ličnih obilježja, misleći da je to veoma važno u njihovom životu, meni to uopšte nije bilo bitno, ne samo u ovoj noći nego uopšte u ljudskim životima. Ili si čovjek ili nisi!
“Jesi li to željela?” pitala sam je.
“Jesam. Bila je to moja želja. Odjednom se pojavila! Otišla sam u crkvu, raspitala se kako i šta i učinila što sam željela.”
Pomalo zatečena pravcem u kojem je naš razgovor najednom skrenuo, a pomalo i opijena vinom, umorom, doživljenom burom probuđenih osjećanja pri susretu nakon toliko godina, posmatrala sam je tupo, bez ikakve mimike.
“ Dok je sveštenik obavljao obred ja sam plakala ko’ nikad u životu! Od suza mi je sve bilo u magli, kao u nekom snu. Na kraju je sveštenik rekao da su to bile Božije suze na mom licu.”
“Kako si se osjećala?” opet sam kratko pitala.
“ Rasterećeno, lijepo,” odgovorila je.
“ Onda si dobro učinila. Ako je tebi dobro, zašto bi nekome smetalo. Ne misliš, valjda, da bih te zbog toga osuđivala!?” rekla sam.
“ Znam, ali htjela sam ti to reći, ni sama ne znam zašto.”
Nasmijala sam se:
“ Vjerovatno zato što smo nekada davno uvijek jedna drugoj govorile ono što smo osjećale, što smo skrivale od drugih, povjeravale jedna drugoj tajne i zalijevale ih vinom, nekad kuhanim, nekad pomiješanim sa kiselom, a nekad sa suzama koje nisu bile Božije već naše.”
Nasmiješile smo se jedna drugoj. Sva naša pijanstva iz mladih dana zbog nesretnih ljubavi, zbog nečije riječi, rečenice, pogleda, zbog lošeg dana ili nečijeg rođendana ponovo su izronila iz sjećanja. Sjetile smo se kiselih krastavčića i kuhanog paradajza njene mame, kojima smo liječile “glavobolju i probavne smetnje” poslije tih kratkotrajnih ali oštrih rezova u našim životima. Na žalost, nema te zimnice ni te flaše i tegle koja bi pomogla da izliječimo rane od rezova kasnijih godina koje nam je sudbina nanijela. Svaka je na svoj način potražila lijek. Rane su zarasle, ali ožiljci ostali. Svaka se na svoj način nosi sa njima.
“ A ti? Jesi li kad poželjela da to učiniš? “ pitala je.
“ Ne. Ali, bliska mi je svaka molitva bez obzira na religiju. Bliska mi je svaka iskrena riječ, svaki čovjek koji drugome misli dobro. Vremenom sam naučila da se nosim i sa svojim i sa tuđim grijesima onako kako mi savjest kaže. Možda tu ima i tog Svevišnjeg. Ne kažu uzalud da je Bog stvorio čovjeka po svojoj mjeri. Zato se religijski ne opredjeljujem, ali iz svake religije prihvatim ono što mi je blisko. Ja pripadam svima, i svi pripadaju meni. Podjednako su mi dragi i iskreni vjernici i iskreni nevjernici. Valjda je to tako jer sam sa njima odrastala. Tuđa iskrenost mi nikada nije naštetila u životu, ma kako teška bila, ali tuđe laži ostavile su ožiljke koji nikada neće proći,” završila sam i popila gutljaj vina.
Razgovor o religiji ovim je bio okončan. Zašto se taj razgovor uopšte dogodio ni danas mi nije jasno. Još manje mi je jasno otkud mi u njemu.
I opet je pored nas prošao auto za “zastrašivanje” komaraca. Vrijeme je bilo da se krene na počinak. Opet istom ulicom, samo u usprotnom smjeru. Došavši kući svi su legli da spavaju. Legle smo i nas dvije, ali toliko toga nam se desilo u protekle tri decenije da nismo mogle zaspati još dugo. Legle smo u istoj sobi da ne smetamo ostalima. Ni dan ni noć nisu imali dovoljno sati da ispričamo sve što smo željele. Prvo je ona zaspala. Utihnula je na pola rečenice i ušutila. Vjerovatno ju je u snu završila u sebi. Red je bio da i ja sklopim oči.
Sutradan smo ustale rano. Sve je već bilo isplanirano: doručak, kafa, posjeta njenoj sestri, ručak u Novom Sadu, i onda povratak kući u Bosnu. Premalo je dvadeset četiri sata da u njih stane trideset godina, ali više nismo mogle da sebi priuštimo.
I opet te ulice koje liče na prošlost, duge, ušorene, krcate prizemnim kućama iz prošlog vijeka, sa ukrasima oko prozora, vrata i kapija. Dolazak kod njene sestre je nastavak sinoćnje priče, naše priče  samo što ona sada ima tri ženska lika koja bi imala svašta nešto da ispričaju, ali nemaju vremena, jer vrijeme nema milosti, ubrzavajući svoj hod tog jutra, podneva, popodneva. Ni vrijeme a ni sudbina nisu nam baš bili naklonjeni, shvatile smo to grleći se ispred visoke kapije koja je djelimično sakrivala njenu kuću i avliju. Rekle smo da nema suza, ne smije ih biti, jer opet ćemo se sresti negdje, bilo gdje, nekad, bilo kad, samo da nas zdravlje i život posluže. U ruku mi je utrpala papirnatu kesu iz koje su virile dvije flaše vina iz obližnje fruškogorske vinarije. Eto, rekla je, da ga popijemo i da se sjetim obećanja da ćemo se opet vidjeti. Nismo jedna drugoj dugo mahale, jer nas je okuka odmah iza njene avlije odvela na prašnjavi put preko Fruške Gore.
Dok je moj sin, pokušavajući zaobići neravnine na putu, prepričavao svoj razgovor sa njenim sinom, njihove planove za neke buduće susrete, usporavajući i ubrzavajući tamo gdje je mogao i tamo gdje je morao, ja sam šutila. Plavetnilo neba iznad fruškogorskih vinograda i šumaraka prijalo je mom oku i mojoj duši. Njegova širina koja se postepeno stapala sa ravnicom u koju smo se lagano spuštali, praćeni jedva vidljivim oblakom prašine iza nas, blagotvorno je ublažavala sva ona osjećanja koja su u pretikla dvadeset četiri sata odjednom dobila na snazi i pomjerila moj unutarnji mir u smjeru već preživljenih nemira. A prašnjavi put iza nas, kao i mnogo puta do sad u mome životu, vodio me je sve dalje i dalje od nekog grada, sokaka, avlije i kuće u kojoj su ostali oni koje sam voljela. Tamo negdje… Daleko…